VLADO ŠEGRT – DŽELAT KOJI SE NIJE POKAJAO: Kako Hercegovina pamti „heroja“ koji je ubijao sopstveni narod

Na današnji dan, prije 35 godina, umro je Vlado Šegrt, za jedne general i revolucionar, za Srbe iz Hercegovine – nemilosrdni egzekutor. Dok je Beograd slavio njegovo ime, Nevesinje i Trebinje su ispisivali spiskove pobijenih domaćina i ugašenih ognjišta.

Povodom godišnjice smrti ovog nekrunisanog kralja „lijevih skretanja”, pretresamo činjenice koje je zvanična istorija pokušala da sakrije pod tepih „bratstva i jedinstva”. Istina o krvavom Trifundanu i jamama koje i danas traže pravdu, više se ne može prećutati.

U udžbenicima je on general, ministar i narodni heroj. U hercegovačkom predanju, onom koje se prenosi šapatom uz slavsku svijeću, Vlado Šegrt je ostao upamćen pod imenom koje mu je istorija dodijelila prije nego što je i jedan metak ispalio — kao Đavolji Šegrt. Za prosječnog hercegovačkog Srbina, Šegrt nije bio oslobodilac, već ideološki fanatik koji je slobodu razumio kao pravo da presudi svakome ko se nije uklapao u srp i čekić.

Ideologija koja je „pila“ srpsku krv

Dok se partizanska propaganda decenijama trudila da njegove „pobjede“ pretvori u mit, narod je pamtio 1941. i 1942. godinu i zloglasna „lijeva skretanja“. Šegrt nije jurio samo okupatora; on je, pod patronatom Save Kovačevića, sprovodio krvoločnu čistku hercegovačkog sela. Više od 500 ubijenih Srba — domaćina, seljaka i staraca — palo je pod njegovom komandom samo zato što su bili lojalni svojoj vjeri, kralju ili prosto svojoj zemlji.

Njegova izjava na Trebinjskom savjetovanju da je „možda trebalo strijeljati još više“ nije tek istorijski citat; to je priznanje čovjeka kojem ljudski život, a naročito život sunarodnika, nije vrijedio ništa pred partijskom knjižicom. To je bio potpis dželata koji se nikada nije pokajao.

Trifundan u Nevesinju: Pucanj u dušu naroda

Najdublja rana koju je Šegrt ostavio u biću hercegovačkog Srbina desila se pred sam kraj rata, 14. februara 1945. godine. Dok se Evropa radovala miru, Šegrtova Deseta hercegovčka brigada u Nevesinju je na gubilište izvela 19 mladih đevojaka. Te đevojke nisu bile vojska; bile su nečije kćeri i sestre, optužene na osnovu sumnjivih špijunskih spiskova.

Najstrašnija slika tog zločina, koja i danas ledi krv, jeste trenutak kada jedan od boraca, gledajući u ta nevina lica, kreće da se prekrsti. Šegrt ga, prema svjedočenjima, udara kundakom i urla: „Ubij toga što se krsti, kučka mu boga j…m!“ Tim jednim udarcem i tom jednom psovkom, Šegrt je zauvijek raskrstio sa narodom iz kojeg je potekao. On nije samo ubijao ljude; on je pokušao da ubije boga u njima.
Starost neokajanog dželata

Čak i decenijama kasnije, u onom čuvenom intervjuu iz 1983. godine, Šegrt ne pokazuje ni trunku ljudskosti. On Goli otok naziva mjestom gdje su se „izdajnici tukli međusobno“, a tragediju hercegovačkih stradanja opisuje kao „književne blefove“ i „naopake knjige“. Dok narod kupuje hljeb na bonove, on, okićen penzijama i funkcijama, lamentira nad „bratstvom i jedinstvom“ — onim istim koje je decenijama ranije gradio na grobovima nevesinjskih đevojaka i trebinjskih domaćina.

Ironija groba u crkvenom dvorištu

Kruna apsurda je Šegrtov grob u pravoslavnom groblju sela Aranđelovo. Čovjek koji je gonio one koji se krste, koji je psovao boga dok je strijeljao djecu, danas leži u sjenci crkve koju je za života prezirao. Za prosječnog Srbina, to nije čin pomirenja, već posljednja uvreda žrtvama. To je spomenik jednom vremenu koje je zločince proglasilo svecima, a mučenike izdajnicima.

Vlado Šegrt je za istoriju ostao neosuđeni ratni zločinac. Njegove medalje su iskovane od straha, a činovi od krvi sopstvenog naroda. Prosječan Srbin danas u njemu vidi opomenu — da nema te ideologije i tog „oslobođenja“ koje može oprati krv sa ruku onoga ko je jame punio svojom braćom. On nije heroj Hercegovine; on je njen najmračniji ožiljak, podsjetnik na to šta se desi kada se čovjek odrekne i imena, i vjere, i lica, da bi postao slijepi sluga „đavolje“ ideologije.

Na kraju, mora se reći otvoreno: oni koji danas polažu vijence na spomenike Vladu Šegrtu i pompezno obilježavaju njegove godišnjice, ne slave ni slobodu, ni istinski antifašizam. Naprotiv, oni ovim činom veličaju nasljeđe krvavog ideološkog terora i odaju počast egzekutoru srpskog naroda. Svaki pomen Šegrta kao „heroja” zapravo je promocija politike koja je svoj temelj tražila u zatiranju srpskog domaćina i pravoslavne vjere. Slaviti čovjeka koji je kundakom suzbijao krsni znak i jamama punio hercegovački krš, nije ništa drugo do saučesništvo u prećutkivanju zločina koji i danas vapi za pravdom. Prava sloboda ne počiva na grobovima nevinih djevojaka, a istinski antifašizam se nikada ne može graditi na rukama natopljenim bratskom krvlju.

Trifko Ćorović

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA