VLADIKA SERGIJE: Nadamo se da matica Srbija nikada neće zaboraviti Krajinu ništa manju niti manje svetu od raspetog Kosova

Da li ima nagovještaja da će Grad Bihać ili nadležna kantonalna vlast vratiti oteto zemljište manastiru Rmanj?
– Pitanje oko spornog zemljišta Manastira Rmnja preraslo je u svojevrsno „prepucavanje“ papirima i papirologijom. Opštinski Sud Grada Bihaća presudio je da sporno zemljište pripada firmi RIZ Krajina što je isto učinio i drugostepeni Kantonalni Sud.

Podnijeli smo  žalbu Ustavnom Sudu BiH, ali su je vratili bez razmatranja. Naš advokat podnio je krivičnu prijavu Federalnom tužilaštvu koje je našu prijavu vratilo Tužilaštvu Unsko-sanskog kantona, i sada se čeka njihov odgovor.

Toliko je žalosno i besmisleno govoriti o ovom pitanju koje jasno ukazuje na to da je u pitanju pokušaj svojevrsne malverzacije imovinom SPC Eparhije bihaćko-petrovačke. Nadamo se, i isto tako očekujemo ozbiljnost sudskih organa Kantona da će u što kraćem roku riješiti ovo sramno pitanje bespravnog otuđenja manastirske zemlje.

Koliko ima djece u Eparhiji i postoji li interesovanje za učenje vjeronauke?
– Tačno brojno stanje djece nije definisano. Iako je u zaostatku za mortalitetom, nataliteta ipak  ima. Činjenica koja ohrabruje jeste upravo ta da Pravoslavna vjeronauka može da se izučava od najranijih školskih uzrasta, a poslije i u srednjim školama.

Interesovanje za učenje Pravoslavne vjeronauke je dosta pozitivno, većina mladih se preko svojih vjeroučitelja uključuje u rad crkvenih zajednica. I mi se takođe nadamo da će buduća pokolenja i mlade generacije sa ovih krajeva obnoviti onu staru tradiciju srpskog naroda, kojoj je na prvom mjestu Sveta Crkva i Pravoslavlje, a ne nekakvi stranački i ovozemaljski, ljudski ideali čiji su pogledi kratki i njihova budućnost ne dopire daleko.

 U kojoj mjeri se crkva uspjela oporaviti od posljedica komunističke ideologije?
– Eparhija je u velikoj mjeri bila opustošena bezbožništvom bogumrskog komunizma čiji se nesretni korijeni pružaju nažalost i do današnjih dana. Od 1934. godine kada je ova Eparhija ugašena, pa sve do, njene obnove 1990. godine, ona je preživjela kako fizičko, tako i duhovno pustošenje.

Narod ovog područja postradao je u više navrata tokom Drugog svjetskog rata, pogotovo po stvaranju ozloglašene NDH kada je mučeničku smrt ugledalo na stotine hiljada nedužnih ljudi. Paljena i uništavana opet u posljednjem ratu, naša Eparhija se polako obnavlja.

Najveći teret i muku zadaju ostaci tog „nesretnog“ komunizma čiji su ideali i podražavaoci prisutni i danas, glorifikujući najveće neprijatelje Crkve i Boga, i tako sami postaju dio njih. Nadamo se da će buduća pokoljenja-djeca Božja, u čija srca je zasijano sjeme ljubavi Hristove, uspjeti da potisnu takve nepravilnosti i sasvim ih istrgnu iz društva neizmjerne ljubavi Božje.

Tu su i strašna mjesta srpskog stradanja kao što su Garavice i Šušnjar koji se veoma malo pominju u široj javnosti. Da li je realno očekivati da se podigne pravoslavno spomen obilježje na tim mučeničkim mjestima?
–  Garavice i Šušnjar su samo nekolicina od sveukupnih stratišta i gubilišta srpskog naroda sa područja Eparhije bihaćko-petrovačke. Svaki pedalj ove zemlje krvlju je mučeničkom natopljen, ali ipak navedena stratišta po broju koji prelazi deset hiljada, prednjače u odnosu na ostala.

Protiv podizanja obilježja našim mučenim žrtvama, naravno da nemamo ništa što bi priložili kao negativan argumenat, ali je očekivati da i ostali žitelji Unsko-sanskog kantona (nepravoslavne vjeroispovijesti) budu saglasni sa pomenutim, konkretno mještani grada Bihaća i Sanskog Mosta u čijoj se blizini nalaze pomenuta stratišta.

Jer uzaludno bi bilo podizati biljege i spomenike u bilo kakvom obliku, ukoliko će oni biti svakodnevna meta vandala i huligana. Oni su pred Gospodom već zadobili vijenac mučeništva te im stoga nisu ni potrebna naša ljudska obilježja, ali ćemo svakako bilo koji poduhvat ove vrste blagosloviti i podržati..

Nedavno je Patrijarh Irinej osveštao crkvu Svete Trojice u Bihaću. Koliko će njena obnova doprinijeti srpskom opstanku na tom prostoru?
– Osveštanje Hrama Svete Trojice u Bihaću koji je osveštan rukom Patrijarha Srpskog g. Irineja, je za nas Pravoslavne Srbe ovih krajeva događaj od prevelike važnosti.

Na duhovnom planu, mala zajednica bihaćkih Srba dobila je svoju bogomolju, te je sveta liturgija služena nakon punih sedam decenija muka i tišine. Sam taj osjećaj je predznak da idemo naprijed, nismo stacionirani već se krećemo. Nadamo  se da narod neće zaboravljati svoje korijene i pretke, nego da će se vraćati i oživljavati svoje domove.

Živite u prostoru u kome ima puno pripadnika drugih naroda. Postoje li međunacionalne tenzije? 
– Naša  vrata su otvorena za svakog čovjeka dobre volje koji ima obnoviteljske i pozitivne ciljeve, ma koje on nacije ili vjere bio. Za proteklu godinu dana provedenu na čelu duhovnog stada Eparhije bihaćko-petrovačke poduzeli smo mnoge poduhvate ne bi li život sva tri konstruktivna naroda ovog područja učinili održivim.

Ugostili smo predstavnike vlasti države, ali i vjerskih institucija, i svima ponaosob poslali poruku ljubavi i sloge, zajedništva na ovom prostoru, jer nam je Gospod dao, da se u takvim međunarodnim i međureligijskim odnosima spasavamo.

Bili ste i Episkop frankfurtski i sve Njemačke. Kako biste opisali stanje u Njemačkoj i da li bi mogli napraviti neko poređenje sa sadašnjom eparhijom?
–Njemačka je ogromna Zemlja i ni po čemu se ne može dovesti u poređenje sa BiH, a kamoli našom „malom“ Eparhijom. Život je ubrzan i težak, mnogo se radi, a vrijeme koje bismo posvetili Bogu tamo je uskraćeno. Međutim i pored toga naš narod hrli i vapi za tom zemljom. Poslije nekoliko godina provedenih u Njemačkoj, kao Episkop svih Srba nastanjenih gore, osjetio sam da moje srce ne pripada tamo već ovdje, na grobovima predaka i njihovim ognjištima, na stratištima naših svetih mučenika. Pokazavši taj lični primjer i vrativši se ovdje, to isto želim i svim našim Srbima u tuđini, koji su napustili ognjišta u potrazi za boljim životom. Vjerujte da bolje želje ni osjećaja od tog nema, ni za jednog čovjeka sa ovih krajeva, osim da srce njegovo dođe tamo gdje vjekovima pripada.

Srbija je nedavno za četiri povratničke opštine uputila pomoć u iznosu od milion evra. Da li je ta pomoć dovoljna da zadovolji potrebe našeg naroda i kako biste ocjenili odnos sa Srbijom i Republikom Srpskom?
–Čuli smo za tu vijest o pomoći Srbije našim ugroženim Opštinama i u ime žitelja naše Eparhije srdačno se zahvaljujemo. Pomenuta sredstva uložena su pametno, obnavljaju se škole, sale za fiskulturu itd, a sve to u cilju održivosti života i naroda na ovim siromašnim krajevima.

Pomoć je itekako dobra, ali se mi nadamo da naša Matica Srbija neće nikada zaboraviti svoje udaljene krajeve, svoju Krajinu, ništa manju niti manje svetu od raspetog Kosova. Odnose sa Republikom Srpskom i Republikom Srbijom možemo ocijeniti najvećom ocjenom, i iskreno se nadamo da će oni takvi biti i u budućnosti, jer se od nas traži da radimo i delamo, na to nas je Gospod pozvao, a to svakako nećemo uspjeti bez podrške naših dviju matica Srbije i Republike Srpske.

Na prostoru u kojima su Srbi u manjini SPC je posljednji bastion očuvanja nacionalnog duha. Kakvi su odnosi crkve i politike u Vašoj eparhiji i koliko nejedinstven stav lokalnih političara donosi štetne posljedice. Može li crkva da donese toliko željeno jedinstvo?
– Sjetimo se samo drevne istorije Srba, slavnih Nemanjića i drugih. Zapitajmo se koji je bio njihov „recept“ pomoću kojeg su očuvali svoje jedinstvo? To je svakako bila Pravoslavna vjera, bogoljublje i rodoljublje. Na prostorima naše Eparhije prisutne su i Kantonalne vlasti Federacije BiH, ali i Vlast Republike Srpske. Stanje jeste dobro, ali nije savršeno.

Političke nesuglasice i stalna trvenja, konkretno među srpskim predstavnicima, nisu nikako pozitivna. Sudbina nas Srba promjeniće se nabolje kada shvatimo svoje ciljeve u životu, a oni će se ostvariti tek onda kada u Crkvi vidimo izvor života i spasenje.

Postoji li, po Vašem mišljenju, opasnost od raskola u pravoslavlju i kakav je Vaš stav po pitanju ekumenizma?
–Govoreći konkretno o području naše Eparhije smatram da je održavanje mirnih odnosa sa pripadnicima drugih vjera pozitivna. Ekumenizam je široj javnosti predstavljen kao nešto loše, nešto negativno od čega se treba gnušati i uklanjati.

Mi nismo uopšte ni svjesni značenja ovog pojma. Ekumenizam je okarakterisan negativno, a Gospod nas poziva da vršimo Ekumenizam, onaj Pravoslavni Ekumenizam koji se ogleda u ljubavi prema drugima, a ne širenju mržnje. Mi Pravoslavni Srbi itekako dobro znamo ko smo i šta smo i našu vjeru niko neće oduzeti, ali ipak ukoliko se budemo zatvarali od bilo kakve zajedničke saradnje, širili mržnju i nemire, činimo ogroman grijeh.

Na teritoriji Eparhije bihaćko-petrovačke potrebno je vršiti dijalog sa pripadnicima drugih vjera jer nam je to dato odozgo. Gospod nas je stvorio da živimo zajedno i samo na taj način možemo da napredujemo. Granice Pravoslavlja su nam dobro poznate, dogmati kanoni i ostale stvari koje su saborskog karaktera nisu domen dijaloga.

Ali poslati poruku mira i tolerancije svim narodima, bilo koje vjere da su oni, jeste Božija zapovjest i naredba, ali i ključ uspjeha života na ovim prostorima.

Autor: Trifko Ćorović

Izvor: SRPSKO KOLO