Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Vladika Grigorije: Zavala

Datum objave: sreda, 23 decembra, 2015
Veličina slova: A- A+
Manastir Zavala
Manastir Zavala

Manastir Zavala nalazi se na jednom kraju Popovog polja, tamo gdje Trebišnjica skoro pod pravim uglom skreće put Hutovog blata. Ugrađen u stijenu koja se zove Ostrog, ovaj drevni manastir liči na nekog lijepog sijedog starca, koji naslonjen u kamenu stolicu gleda plodno polje kroz koje teče modrozelena Trebišnjica.

Bog zna šta on tako zamišljen, sjetan i zagledan pamti. Pamti čuvenog proroka Grigorija koji je sahranjen po sopstvenoj želji pod njegovim pragom, da bi ga svi koji ulaze u manastir gazili i podsjećali na smirenje; sjeća se dječaka Stojana, koji je u njemu učio knjigu čitati, a kasnije svetitelj postao pod drugom stijenom koja se isto Ostrog zove; sjeća se igumana Hristifora, proroka i pjesnika, i bezbrojnih lica mudraca i težaka koji su dolazili i prolazili noseći na svojim licima tragiku postojanja i dra mu spasenja, i tražeći u njemu, u manastiru, mir Božji.

Sjeća se taj svjetli, umni starac, ta isposnica smještena u ovom neopisivom krajoliku, i jednog od svojih monaha o kome hoću da vam ispričam priču.

On se zvao Georgije. Bio je blagolik, star, volio je knjigu, lijepo je pjevao, a naročito je volio da se šali i širi radost oko sebe. Godine 1937. iguman i bratstvo manastira Zavala Georgija poslaše u Gornje Hrasno, zavalski metoh. Čudesna je i dugačka istorija Gornjeg Hrasna. Ono se nalazi na sjevernom obodu Popovog polja, u neposrednoj blizini najvećeg ponora rijeke Trebišnjice zvanog Doljašnjica. Tu je i prastaro mjesto Doljani, koje su u starini razorili Mlečani i koje nikad nije obnovljeno. Ali i danas kad vidite Doljane, ostanete bez riječi, široko otvorenih očiju. Bez misli, bez objašnjenja nekako osjetite da je istorija ovog svijeta u mnogome stradanje i rušenje.

Sličnu sudbinu kao Doljani doživjeće i Gornje Hrasno u prvoj polovini i na samom koncu 20. vijeka. Pred Drugi svjetski rat to bješe naselje puno života u čijoj punoći je učitelj i sveštenik bio Georgije, kaluđer zavalski. Ovo za Hercegovinu napredno mjesto, u kome bješe mnogo žitelja, pored ostalih dobara imalo je veliku kamenu crkvu i školu. Baš tu, između crkve i škole, u još jednom kamenom zdanju, živio je kaluđer Georgije koga su mještani od milja zvali Kale. Budući učenik, dobio je zadaću da ujedno bude učitelj i sveštenik. Bješe miroljubiv, dobroćudan, pametan i obrazovan, otvoren za nauku, a opet u svemu i sasvim sveštenik.

Ljudi su ga voljeli i vjerovali mu u svemu što čini i govori. Mještani Gornjeg Hrasna naročito su mu bili zahvalni što uči njihovu djecu, što ih lijepo vaspitava, da budu poslušna i dobra. Njegovo dvorište, koje je istovremeno bilo i školsko, bijaše mjesto susreta i nepatvorenog dijaloga. Često je vodio razgovore sa sveštenicima rimokatolicima i islamskim vjerskim učiteljima – imamima, hodžama i hadžijama. Bio je prosto stub, oko koga se sve kretalo, a da
je to sve primao i radio s nekom lakoćom i dobrotom.

A onda je došlo strašno vrijeme Drugog svjetskog rata. Govorilo se kako odvode i ubijaju ljude na svim stranama – u Mostaru, Stocu, Žitomisliću, Tasovčićima, Gabeli, Klepcima i svim popovo¬poljskim selima.

Odvodili su najprije učitelje, sveštenike i ugledne domaćine.

– Bježi, pope, ti si prvi ako dođu u Gornje Hrasno – upozoravali su ga ljudi. On je samo ćutao.

Ustaše su početkom maja 1941. godine naredile Šabanu Elezoviću i Muju Galešiću, komšijama iz Gornjeg Hrasna, da pod okriljem noći odu i na spavanju u parohijskom stanu uhvate Georgija, a zatim da ga odvedu u Popovo Polje, koje je u to vrijeme bilo preplavljeno vodom, te da ga ubiju kod ponora Doljašnica i potom bace u ponor da ga ne bi Srbi zakopali u grob i poštovali i poslije smrti kao što su za života.

Elezović i Galešić uzeše Georgija i sutradan u zoru već bjehu nad ponorom. Kada su stigli, izvadiše britvu i rekoše mu da se obrije, a kaluđer ih upita zašto to čine i ponižavaju ga kada pušku imaju i u ponor ga mogu gurnuti. Oni mu rekoše da ćuti i da se ne buni. Obriju mu bradu, skinu mantiju i bace je u ponor. Dvaput puknu iz puške, a njemu vele da bježi kud god zna, a najbolje ako ga ko ima prevesti preko rijeke, da se dočepa pruge.

– Tamo hvataj voz, bježi odavde i nikada se više ne vraćaj – posavjetovaše ga.
– Inače nama života nema.

Tu se Georgije sjeti jednog dobrog čovjeka Pera Balića, katolika iz Turkovića, i nekako ga dozove. On je je imao barku te odmah dođe i preveze ga na drugu stranu Popova polja, da bi odatle nastavio putovanje željeznicom. Kada je u Turkovićima ušao u voz, legitimisali su ga Nijemci, skinuli su ga sa voza u Čapljini, te je Georgije nakon toga dospio u logor Dahau u Njemačkoj, gdje je živ dočekao kraj rata.
***
U jesen 1945, u selu poharanom, poniženom, ožalošćenom, punom tišine i bola odjednom zagrajaše djeca:
– Ljudi, evo pokojnog kaluđera. Najprije je došao u kuću svoga dobrog prijatelja Danila Žarkovića, a ovaj skamenjen, srećan i začuđen dozva svoga nećaka Jova i reče:

–Evo pokojnog kaluđera.

Nastade galama kroz selo kao da se nešto prolomilo kroz bolnu tišinu koja je nesvjesno trajala pet godina strašnog rata. Georgiju bješe posjedila kosa i brada, ali to je bio on. Išao je između djece ćuteći. Kad je ušao u crkvu, ona je već bila dupke puna, pomoliše se kratko, pročitaše Simvol vjere i Očenaš.

Manastir Zavala
Manastir Zavala

Svi su ga gledali sa strahom i čuđenjem. Sjedoše na staro mjesto između kuće i srušene škole. Upita ih ko nije preživio stradanja, a oni mu nabrajaše tiho i polako: Vojko, Ljubo, Danilo, Milutin, Miho, Sava, Dosta, Vida, Koviljka, Ilija, Milan, Jovo, Miho, Danilo, Božidar, Bogdan, Risto, Marko, Luka, Ognjen, Luka, Dušan, Novo, Milosav, Drago, Nikola, Aleksa, Šćepo, Danica, Đurđa, Mitar, Danilo, Božica, Lazar, Uroš, Sava, Spasoje, Nikola, Lazar, Milovan, Risto, Branko, Anđelko, Simo. I tako nabrajaše redom.

Vraćali su suze koje su navirale iz grudi, gušeći plač i jecaje. Onda ga jedan stari Hercegovac, visok i gospodstven, po svemu ugledan i pametan, upita:

– A kako ti, oče, preteče?

I on im ispriča sve po redu. Nastade muk, počeše se nešto sašaptavati. On ih je gledao isto kao i nekad prije, znao je da će mu sve reći i da mu vjeruju. Čekao je. Potom onaj isti čovjek progovori:

– Oče,mi smo one ljude tužili da su te ubili. Eno ih u Čapljini u zatvoru.

Gledao ih je sve mirnim pogledom, a onda ustao i govorio im o dobroti, o tome kako zlo ne može nikada pobijediti dobro, da nikada ne treba misliti da su svi ljudi zli i slično.

– Iako u svijetu dobro i zlo postoje istovremeno, nikakva sinteza među njima nije moguća – rekao je. – Razlika je u tome što zlo nestaje i pusti, suši se i umire, a dobro cvjeta i traje vječno. Gledali su ga netremice, izoštrio mu se pogled najednom a riječ postala britka.

– Braćo i sestre, ne dopustite da se usljed ove nesreće u srca naša nastani pogubna ozlobljenost.
Onda se, opet tiho i blago, obratio čovjeku koji je govorio sa njim u ime svih.

– Vi ćete  pokazao je na onog visokog čovjeka i na Danila – ujutru rano sa mnom u Čapljinu da ljude oslobodimo.

– Kažu da je njegova rječitost u sudu pomogla da se sve svrši brzo. A Šaban Elezović i Mujo Galešić kratko zatim stekoše lijep ugled u kraju i dobiše državni posao na željeznici, gdje su radili do penzije. Često su slali pozdrave i darove svome prijatelju kaluđeru Georgiju koji je ostatak života proveo služeći u Beogradu. Naime, od predratnih 70 sveštenika u Hercegovini preživjelo je samo njih pet. Među kojima i pokojni otac Simeon Dobrićevski, koji mi je ovo sve ispričao.
***
Zločinstva su nastavljena i ovom poslednjem ratu tako da u Gornjem Hrasnu nema više ni crkve ni škole ni naroda. Grobnica postradalih u Drugom svjetskom ratu je minirana 1992, a kosti im nedavno prenijete u manastir Zavalu.

Kojim god putem da krenete kroz ovaj kraj jedva ćete sresti čovjeka bilo koje vjere ili nacije. Ipak tu i tamo sretnete ponekoga. Osim preplanulog lica i koščate građe, koja krasi sve jednako, bilo koje vjere da su, na vas će utisak ostaviti oči ovih ljudi. Nakon dužeg posmatranja čini se da su to oči pune bola i tuge na koje niko nikada nije stavljao melem. Te oči gledaju i vide kako je sve uokolo posta¬lo pusto. U tom bolnom pogledu kao na nekom ekranu stoji poruka da je klanje bilo uzaludno. Svako može u tom pogledu pročitati istinu

– da više nema nikoga, ni njih, ni nas.

Kad bi makar ova priča mogla biti blagi oblogna te oči. Znam, mnogi će reći: šta je jedan primjer ljudskosti u odnosu na tolika nečovještva, klanja i ubijanja. Ipak, ne zaboravimo da mala svjetiljka veliki mrak pretvori u ništavilo. Tako i svako ljudsko dobročinstvo ima više snage od svih zala. Jer, kako je govorio otac Kale – zlo dođe i prođe, a dobro se dobrim vraća.

(Politika)

 

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA

 

Vezane vijesti:

Opština Ravno odbija da vrati dio imovine manastiru Zavala (VIDEO)

U svakom kamenu uklesana molitva – Jadovno 1941.

Krvavi kamen hercegovački: Vidovdanski pokolji – Jadovno 1941.

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top