Hrvatske jedinice, sastavljene od ZNG, HOS-a, HVO, 3. aprila 1992. napale su srpska sela na kupreškoj visoravni u jugozapadnoj Bosni.
Brzo su napredovali, jer sa srpske strane nije ni bilo organizovane odbrane. Brojčano nadmoćniji, bolje naoružani i sa iskustvom iz rata u Hrvatskoj, do 6. aprila zauzeli su sva srpska sela, uključujući i opštinski centar gradić Kupres. Za nekoliko dana hrvatska vojska ubila je 54 srpska civila i teritorijalca, a oko 150 odvela u logore po zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj, u kojima su prošli pravu golgotu.
Hrvati su 6. aprila u restoranu firme “Kvalitet” u Kupresu sakupili 60-ak teritorijalaca i civila i odmah po predaji, pred ostalim zarobljenicima, ubili Stevu Lugonju i Dragana Čelebića.
Narednog jutra, oko 4 sata, polugole, po snijegu i hladnoći, tjerali su ih pješice prema 23 kilometra udaljenoj Šujici i na tom putu iz vatrenog oružja likvidirali Žarka Živanića.
Od Šuice su ih istog dana kamionom prevezli do Splita i usput ih fizički i psihički žestoko maltretirali. Po dolasku u Split, jedan hrvatski vojnik je, ničim izazvan, palicom udario Petra Spremu, od kog udarca je pao i udario glavom o ivičnjak, od kojeg pada mu je pjena udarila na usta. U Splitu su ih zatočili u zloglasnu Loru. Sa njima je bio i Petar Spremo, koji će nekoliko dana kasnije i umrijeti. Tu su zatekli desetak komšija zarobljenih u Donjem Malovanu i još neke Srbe iz Prebilovaca i Mostara.
U Lori nastavak mučenja: spajanje na induktorsku struju poljskog telefona, “samoudaranje” glavom u zid, međusobno udaranje zarobljenika…
Nakon šest dana provedenih u Lori, kamionima ih dovoze u Zadar, gdje ih razdvajaju u dvije grupe. Ponavljaju se već viđeni tretmani iz Lore. Nakon dva dana provedena u Zadru, ponovo ih tovare u kamione, s tim da su osmoricu izdvojili: braću Ljupka i Ratka Milića, Spasoja Kanlića, Slavka Dragoljevića, Dušana Nikića, Mirka Čivčića, Dušana Milišića i Jovu Marića.
Ostale dovoze u Eminovo selo kod Duvna, gdje su ponovo doživljavali maltretiranja i iživljavanja. Nakon dva dana odvoze ih u Vrgorac. Ali ne sve. I ovdje su osmoricu izdvojili: braću Dragana i Milivoja Mašića, braću Radovana i Marka Mašića, Ratka Lugonju, Đoku Marića, te Nikolu i Dušana Duvnjaka.
U Vrgorcu maltretiranja kao i na predhodnim lokacijama. Od batina u ćeliji umire Mile Spremo zv. Migac, kojeg su logoraši morali pokopati u obližnjem kamenolomu.
Nakon šest dana provedenih u Vrgorcu, odvoze ih u Ljubuški, gdje ostaju još 20-ak dana. Prvih desetak dana isti tretman kao i u predhodnim logorima, dok se drugih desetak situacija nešto poboljšavala.
Dana 14. maja 1992. dovode ih u Žitnić kod Drniša, gdje je izvršena razmjena. Na nosilima je razmjenjen i Stojan Zubić, koji će treći dan po razmjeni od zadobijenih povreda umrijeti u kninskoj bolnici. Kupreški sveštenik Zoran Perković, koji je zarobljen sa ostalim Kuprešacima i jedan od najžešće maltretiranih, razmjenjen je na istom mjestu devet dana ranije, a na razmjenu došao sa 8 slomnjenih rebara.
Posmrtni ostaci dvojice Sprema su predati srpskoj strani u novembru 1993. godine. Od onih 16- orice, izdvojenih u Zadru i Eminovu selu, do danas ni traga ni glasa. A od onih koji su preživjeli golgotu hrvatskih i hercegovačkih kazamata, mnogi su u međuvremenu pomrli a oni koji su još živi, osakaćeni su i fizički i duševno. Za opisanu golgotu kupreških Srba, iako se znaju imena svih žrtava i preko stotinu učesnika u njhovom stradanju, još niko nije procesuiran.
Od oko 5.000 Srba po popisu iz 1991, na Kupreškoj visoravni ih sada živi 500-600.
U Beogradu i Banja Luci, 6. aprila 2020.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
Izvor: VERITAS