Uzaludnost lažnog kulta Alojzija Stepinca

Datum objave: utorak, 9 avgusta, 2016
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+

Na čelu Druge biskupske konferencije, oktobra 1941, bio je zagrebački nadbiskup, a na tom skupu su donete direktive i uredbe o prelasku pravoslavnih Srba ili, kako je proustaška elita govorila, „grkoistočnjaka”, u katoličku veru

Ante Pavelić i Alojzije Stepinac (Foto Vikipedija)
Ante Pavelić i Alojzije Stepinac (Foto Vikipedija)
Jovan Pejin
Jovan Pejin

Ukidanjem presude Vrhovnog suda NR Hrvatske iz 1946. godine zbog navodnih pravnih nedostataka optužnice i presude, sudija županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić približio je savremenu Hrvatsku i Katoličku crkvu u Hrvatskoj čovečanskom nečoveštvu funkcije državnih i crkvenih organa Nezavisne države Hrvatske 1941–1945. godine. Još jednom su pogaženi mnogi ljudski principi, isto kao što su gaženi u NDH kada se ovoj zločinačkoj raboti svojim statusom i voljom pridružio sam nadbiskup zagrebački i predsednik Biskupske konferencije dr Alojzije Stepinac lično i preko svojih vernih svećenika, redovnika i redovnica.

Zbog svog beskrvnog učešća u zločinu ustaša – inače, kako ih je gledao, „dobrih katolika” – Stepinac je snosio pravne posledice. Posle jednoipogodišnjeg oklevanja i udvaranja nadbiskupu kao najmoćnijem čoveku u Hrvata, komunistička vlada i sudski organi Hrvatske odlučili su da Stepinca izvedu pred sud. Motivi odluke vrha vlasti Jugoslavije i Hrvatske još nisu dovoljno rasvetljeni. Ovaj nedostatak političke istorije bivše Jugoslavije omogućio je stvaranje kulta mučenika Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog, potonjeg kardinala.

Motiv za stvaranje kulta je njegova „državotvornost”: podržao je prvo „srećnu okolnost” što se 1941. godina poklapala sa 1300. godišnjicom primanja hrišćanstva u Hrvata i što je posle 839 godina obnovljena Hrvatska u mitskim etničkim, političkim i prirodnim granicama! Stvorena je 1941. „Sveta Hrvatska”!

Istina, takva Hrvatska u sedmom veku nove ere, etnička, prirodna i politička, u istoriji nikad nije postojala osim u političkoj mašti i nameri Beča, koja je javno obelodanjena kao politički program preuređenja Austrougarske monarhije 1906. godine pod imenom Sjedinjene države velike Austrije, a u okviru ovako „sjedinjenih država” imala bi svoje mesto i „velika Hrvatska”. Ona je i stvorena iza leđa Vermahta 1941. godine i tokom njenog trajanja hrvatska elita je stvorila kult Ante Pavelića, obnovitelja države po istoj matrici kao što je u nemačkom Rajhu stvaran i negovan kult Adolfa Hitlera.

Ulazak Jugoslovenske armije 9. maja 1945. u Zagreb za hrvatsku elitu i „crkvu u Hrvata” bio je katastrofa. Posle prvog šoka, „crkva u Hrvata” je ubrzo našla zamenu za kult Ante Pavelića i NDH. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac našao se pred sudijama Vrhovnog suda Hrvatske u jesen 1946. godine. Posle utvrđivanja krivice pomaganja nacističkog ustaškog režima i „zločina protiv našeg naroda”, a nakon završetka rata skrivanja i pomaganja ratnih zločinaca, sud je izrekao presudu nadbiskupu Alojziju Stepincu i kaznio ga s 16 godina zatvora, uz gubitak građanskih prava.

Presuda je pokrenula izgradnju mita u vrhu katoličke crkve u Hrvatskoj – mita mučenika za veru, obnovitelja i osnivača hrvatske države dr Alojzija Stepinca. Novi mit je zamenio mit obnovitelja i osnivača Hrvatske Ante Pavelića. Povoljnu okolnost koju je koristio zagrebački Kaptol za stvaranje mita pružila je navodno ideološka optužnica protiv nadbiskupa.

Komunisti Hrvati, priterani uz zid zbog ustaških pokolja Srba u NDH, državi koja je pored teritorije Podvelbitja i trožupanijske Hrvatske držala pod okupacijom prostore koji nikada etnički i državnopravno nisu bili hrvatski, u kojoj su pogrome praćene pokoljem predvodili svećenici, kao i pripadnici Katoličke akcije, optužili su ga za učešće u zločinima nad „našim narodom”. Pažljivo je izbegnuto pominjanje Srba, nad kojima je kao narodom izvršen genocid.

U međuvremenu, posle svih događanja, skoro zaboravljen u srpskoj javnosti, ali ne i u Hrvatskoj, Stepinac je umro u rodnom Krašiću, gde je živeo i izdržavao kaznu kao slobodnjak. Njegova smrt nije uzbudila nikog. Ipak, Hrvati su posle njegove sahrane dobili „mauzolej”. Stepinac je posle unutarpartijskih SKJ-SKH i međudržavnih peripetija (i SAD se pojavljuju u odlučivanju o mestu ukopa) sahranjen u zagrebačkoj katedrali kao podstanar u zadužbini ugarskih kraljeva Sent Ištvana i Sent Ladislava.

Dok je počivao u miru kao podstanar u katedrali posvećenoj Bogorodici, Stepinac i njegov grob postali su kultno mesto za okupljanja vernika. Njegov kult prvog nadbiskupa obnovljene Hrvatske negovan je i neguje se kao prikriven kult Ante Pavelića. Grobno mesto bilo je skromno uređeno sve dok nije preuređeno postavljanjem kičerskog neobaroknog sarkofaga.

Istoričari, i ne samo oni, počeli su da pišu o Stepincu posle najave kanonizacije od strane „crkve u Hrvata” i da ulepšavaju njegovu ulogu u duhovnom i političkom životu NDH, pa i da preuveličavaju njegovu ulogu u spasavanju Jevreja i Srba od pomahnitalih ustaša.

Ko i zašto stvara lažni kult Stepinca? Odgovor na pitanje nije težak. To je ona sredina u Kaptolu koja je tesno povezana s ustaštvom i koja se s njim identifikuje.

Prostor ovde ne dozvoljava da kažemo mnogo o Stepinčevom zločinu. Navešćemo samo sledeće: posle pokolja Srba, a sa njima i Jevreja, početkom leta i rane jeseni 1941. u NDH i pljačke njihove pokretne i nepokretne imovine (samo iz Srema tada je odneto oko 40 kamiona raznih dragocenih predmeta, i to iz pravoslavnih crkava, biblioteka i arhiva iz Sremskih Karlovaca i 15 fruškogorskih manastira), opljačkana je i imovina znatnog broja parohijskih crkava u Slavoniji i sa drugih okupiranih teritorija.

Setili su se hrvatski biskupi pod nadzorom opata Đuzepa Markonea, papskog legata u NDH, da 17. oktobra 1941. održe u Zagrebu Drugu biskupsku konferenciju. Na čelu konferencije bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, a na tom skupu su donete direktive i uredbe o prelasku pravoslavnih Srba ili, kako je proustaška elita govorila, „grkoistočnjaka”, u katoličku veru! Radi što boljeg sprovođenja uredbe, biskupi su izabrali „Odbor trojice”, kome je predsedavao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Pravoslavni Srbi, jednom kršteni i sjedinjeni sa Hristom nasilnom baptizacijom, suprotstavljeni su hrišćanskom moralu pod nadzorom „Odbora trojice” na čijem čelu je bio Alojzije Stepinac. Samo ovaj genocidni čin lišava ga blaženstva…

Strašna trauma Srba zbog pretrpljenog genocida, neopojanih grobova bližnjih, jer se ne zna gde su, odlukom sudije Ivana Turudića obnovljena je. Njegova sudijska odluka suprotna je moralnim vrednostima, pravu kao pravdi i potvrda uzaludnosti lažnog kulta Alojzija Stepinca. Istina uvek izbije na videlo.

Arhivski savetnik, direktor Arhiva Srbije u penziji

Izvor: Politika

 

Vezane vijesti:

Ustaški pozdrav nikao iz poglavnikove duše

Efraim Zurof: Stepinac je podržavao genocid u Hrvatskoj, sramna odluka o poništenju presude Stepincu

Tomislav Kresović: Vatikan i gresi Alojzija Stepinca

Pod tuđim krstom: Puškom čistiti veru! (5)

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top