fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Utakmica

Mi kao narod srpski ne tražimo i ne zahtevamo od drugih da se menjaju. Slobodno oni mogu nastaviti svojim putem to je njihov izbor. Moraju samo dobro znati da će Srbi umeti i uspeti da se suprostave svakom zlu. Moraju biti svesni ne samo da ćemo se suprostaviti, već da ćemo svako zlo koje se usudi da nas napadne na kraju uništiti. Mi ne možemo i nećemo da budemo ništa drugo do Srbi. Zato moramo biti posebno ponosni na one koji su nam kroz istoriju svojim delima omogućili da to i ostanemo.

Oni koji su nam to obezbedili su  pravi ponos Srbije. Oni su ona neugasiva svetlost koja nam uliva veru i nadu u čovečnost, čojstvo, život… Ma kako to danas teško bilo, nas nikad nisu vodile privilegije ili korist. Srpsku dušu je oduvek vodila istina, a ona je samo jedna. Nikada mi nismo išli lakšim ili težim putem, išli smo jedinim ispravnim. Putem istine, vere, ljubavi i života.

Tu utakmicu koja znači život zapad nikad nije razumeo. Za razliku od njih mi smo uvek znali da je to najvažnija utakmica. Da u njoj nema nerešenog rezultata. Znali smo da će budućnost pamtiti samo pobednike. Poznato nam je oduvek bilo da će oni koji izgube utakmicu pravde i istine izgubiti i svako pravo na buduće vreme. Poznato je svetosavcima da je utakmica u punom jeku. Tim za koji igramo izabrali su još naši đedovi, a nama ostavili da pripadnost opravdamo. To je onaj pobednički tim koji nosi boje vere, istine, ljubavi, čojstva i pravde. Naše je da dokažemo da smo dresove za razliku od ovih zapadnih pajaca među nama ne samo zadužili već zaista i zaslužili.

Zapadne zveri i domaći im pomagači zajedno sa slugama poput ustaša potrudiće se da utakmicu života nameste. To je ono što liči na njih. To je ujedno i jedino što bi oni znali. Drugu mogućnost za pobedu nemaju. Za to im treba samo dovoljan broj onih među nama koji su spremni da prodaju dušu. Onih koji su spremni da veru daju za neveru. Ko su oni koji žele da pomognu prevaru i nameštaljku? Zar oni stvarno veruju da među nama ima toliko pokleklih? Da će baš tako lako naći potreban broj izdajnika?

Naravno da ima takvih, ali isto tako naravno da neće uspeti da pronađu dovoljan broj onih koji će izdati. Onih koji će spremno pocepati dres pobednika da bi obukli lažne zlatne dresove sa grbovima NATO ili EU. Nikad oni pravi neće osramotiti svoje pretke. Nećemo napustiti svoj tim zato što je lakše varati nego boriti se. Nisu iste pobede dobijene lažima i prevarama i one steknute pravdom i srcem. Nama je u krvi vera i borba a kada je ona iskrena i pravedna kao naša ne može se nikad na kraju izgubiti. Poznata nam je ta istina, zašto bi se nje naivno odrekli. Upravo ta istinska pravda i borba je vodila srpskog majora i vojnika u Bedeniku kod Bjelovara 1991. godine.

Tog 29.septembra 1991. godine dva heroja Milan (34) i Stojadin (19) otišli su u večnost. Hrabrošću zauzeli mesto u srpskoj istoriji koje im nedvosmisleno pripada. Tog septembra major Tepić i vojnik Mirković pokazali su zašto smo oduvek bili nepobedivi. Pre nešto više od četvrt veka ova dva junaka pokazala su da Srbija uvek iznjedri nove ponosne sinove majke Srbije. Baš onakve zbog kojih imamo tolike divne i dirljive epske pesme na kojima oni pravi Srbi odrastaju. Oni su još jedan dokaz da naše epska poezija nastajala na pravim istinski epskim junacima. I da svetosavci nisu ep već realnost.

„…da bi sprečio Zenge, koje su napadale, da dođu do oružja i tako nastave da seju smrt, Tepić je minirao magacin municije u Bedeniku, kod Bjelovara, i hrabro poginuo zajedno sa Mirkovićem, jedinim vojnikom koji se oglušio o naređenje majora da se povuče. Neustrašivi mladić ostao je dobrovoljno u transporteru ne bi li odbranio magacin. Nažalost, stradao je od neprijateljskih zolja.

Četvrt veka kasnije porodica Tepić nosi se sa bolom ponosno poput Milana.

– Moj otac je znao šta će uraditi i u poslednjem razgovoru sa majkom to je nagovestio. Verovao je državi, vojsci i narodu. Da nije tako postupio to ne bi bio on. Ne bi mogao da živi sa tim. Mogao je da aktivira eksploziv i udalji se na bezbedno mesto, međutim ostao je kako bi bio siguran da će mu plan uspeti. Verovatno se sa takvim obrazom, stavom i ubeđenjima ne bi snašao u današnjem društvu – naglašava Aleksandar (33), Milanov sin, koji je u Beogradu završio Vojnu akademiju.

Milan koji je posthumno proglašen za heroja, kako kaže Aleksandar, baš tog kobnog septembra bio je određen za komandira vojnog skladišta u Bedeniku.

Ni dve i po decenije posle očeve i muževljeve pogibije, Milanova deca Aleksandar i Tanja kao i njegova supruga Dragica neće izaći na groblje. Milanov grob u mestu Kozarske Dubice i dalje je prazan.

– Do dana današnjeg čekamo da nam Hrvatska preda posmrtne ostatke. Čuli smo da su nakon eksplozije prebačeni na groblje Miroševac u Zagrebu, ali nikad nije urađena DNK analiza. Boli nas sve to što i dalje nismo sahranili Milana – otvorio je dušu Aleksandar.“ (1)

Plaše se oni i naših mrtvih znaju da će mošti srpskih junaka svojom verom, plemenitošću, čojstvom i snagom zadojiti nove generacije pravih Srba. Božja promisao je bila da se baš tog septembra major Tepić imenuje za komadanta vojnog skladišta u Bedeniku. Jer to što je posthumno odlikovan za heroja pokazuje da mi nismo znali ono što je Gospod jasno nam pokazao. Nažalost nismo znali da u srpskom majoru Tepići kuca tako veliko neustrašivo srce. Toliko veliko da danas njegove mošti proganjaju i ulivaju strah neprijatelju. Mogu oni da ne daju mošti da se sahrane kako dolikuju junaku. Mogu da sprečavaju sve ovozemaljske počasti koje bi morao srpski narod da mu priredi, ali njegovu dušu zato nisu mogli da zaustave. Ona je već odavno u rajskoj bašti i sada ih i odozgo plaši.

Ne postoje utakmice koje nisu važne, to je laž, i one revijalnog karaktera traže zalaganje. Na njih se isto tako dolazi zbog onih najboljih, da bi im se divili. Srbija nije čini se nikad imala prilike za te revijalne, ali je zato vodila verovatno najveći broj životnih utakmica. U njima su učestvovali i njihovi junaci bili oni najbolji od nas. Ne smemo ih nikad zaboraviti jer su oni onaj najlepši i svetao primer po kome moramo i ubuduće živeti. Bez tih pojedinaca najboljih najveštijih i najhrabrijih među nama mi nikad ne bi dobili tolike utakmice života.

Ne samo da ih ne bi dobili, već ne bi verovatno više ni postojali. Zahvaljujući srpskim junacima imamo Otadžbinu i slobodu. Njihovom zaslugom stojimo ponosno, i baš zato ne smeju biti ni za trenutak zaboravljeni. Njihova hrabra dela su omogučila to da nisu uspeli da nas pobede ni mnogo jači, ni mnogo brojniji, ni oni sa boljom opremom, ni oni na čijoj strani su bile sudije. Te sudije sa zapada čini se bile su uvek i najtužnije kada se utakmice završe.

Nije ni nas nikad zaobilazila tuga ali je ona bila drugačija. Ta tuga je uvek bila za razliku od zapada, njihovih saradnika i domaćih izdajnika isprepletana i sa ogromnim ponosom. Ponosom na ono što mogu da imaju samo oni puni vere, hrabrosti i čojstva. Ponosni na one poput srpskog majora Tepića i vojnika Coleta valjevca odraslog na srpskom zavetu da Otadžbina nema cenu. Tuga koja je bila u nama je uvek bila samo zato što najbolji od nas nisu i sad tu pored nas, da nas hrabre i nose.

„U Bjelovarskoj kasarni pre više od dve decenije sa majorom Tepićem herojski stradao i Stojadin Mirković. Majka Anica je svaki dan na groblju i stalno čita njegova poslednja pisma iz vojske…

Dani su puni tuge, dugi kao godine od kako je, pre dve decenije, moj mlađi sin Stojadin poginuo u kasarni, u Bjelovaru. Stradao je zajedno sa majorom Milanom Tepićem koji je digao u vazduh skladište municije i naoružanja, da ne bi pali u ruke Hrvatima.

Na sinovljevom grobu, zagledana u njegov lik na spomeniku, ovo kroz suze izgovara Anica Mirković (63) iz Gornjih Leskovica, podno Povlena, kod Valjeva. Ne prođe dan, a da ne poseti njegovu večnu kuću, donese sveže cveće…

– Imao je samo devetnaest godina kad je poginuo – kaže Anica. – Toliko smo se radovali što ide u vojsku, na ispraćaju je bilo celo selo, svi njegovi drugovi… Nismo ni slutili da se živ neće vratiti…

…Taj dan, kad je na televiziji čula da je u bjelovarskoj kasarni skladište dignuto u vazduh, kaže suznih očiju Anica, nikad neće zaboraviti. Po ko zna koji put, čita njegova pisma iz vojske… Na zidu, uz uramljen ukaz o odlikovanju i povelja grada Valjeva, na centralnom mestu Stojadinov portret izrezbaren u drvetu, ispod koga piše „Rađamo se da mremo, a mremo da bi večno živeli“…

Hrabri Valjevac nastradao je u oklopnom transporteru, iz kog je rafalom kosio napadače na glavno skladište kasarne JNA u Bjelovaru. Transporter je pogođen „zoljama“, Stojadin je poginuo, a za njim i major Milan Tepić, koji je u vazduh digao 170 tona eksploziva i tehniku, da ne padnu napadačima u ruke…

Sahranjen je 18. jula 1995. godine na seoskom groblju u Gornjim Leskovicama, uz sve vojne počasti. Za ispoljeno junaštvo, posmrtno je odlikovan 31. decembra 1999. godine Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena. Bilo je predloga da se odlikuje Ordenom narodnog heroja, ali to nije prihvaćeno. Stojadina mnogi nazivaju Sinđelićem podno Povlena. Njegov hrabri čin ravan je, kažu, junaštvu slavnog vojvode koji je vojevao protiv turskih zavojevača…

– Znala sam da će život dati za Otadžbinu – kaže kroz suze njegova majka Anica. – Tako je vaspitan. Nijednom na odsustvo nije dolazio, ostalo mu je bilo možda još mesec dana, pa da odsluži vojsku. Nije dočekao da dođe kući. Danas, posle svega, kad se sve sabere, ispada da su moj sin i mnogi mladi ljudi uzalud poginuli, čak su krivi što su se borili… 

SEĆANjE NE BLEDI

– U kontaktu smo sa porodicom pokojnog majora Milana Tepića, njegova supruga i deca posećuju nas svake godine – kaže Anica. – Dolaze, ponekad, i Stojadinovi drugovi iz vojske iz Valjeva, Beograda, Niša… Na dvadesetogodišnji pomen iznenadila sam se koliko je mnogo ljudi bilo na njegovom grobu. I posle dve decenije naš Cole nije izbledeo iz sećanja…“(2)

Gledajući i slušajući medije i poniženja koja nam svakodnevno priređuju političari nije čudo što se ovoj hrabroj majci steže srce. Tu ponosnu srpsku majku hvata strah da je njen sin srpski heroj uzalud žrtvovao sebe. Kako i ne bi kad joj ono što vidi deluje da su se vlastodršci odrekli srpskih heroja i Otadžbine. Možda oni to jesu ali puna je Srbija onih koji to nisu i nikad neće. Upravo zbog onih koji se nisu odrekli vere i Otadžbine Srbija je sve nedaće preživela i večno živeće. Zbog takvih poput Coleta (Stojadina) i Tepića uvek vaskrsavala i vaskrsavaće.

Sve utakmice moraju se igrati do kraja, u suprotnom izgubiće te ih. Svetosavci imaju tu sudbu da njihova utakmica nikad ne prestaje zato uvek kad zastanemo, uzmemo predah vraćamo se na teren sa debelim zaostatkom. Jer neprijatelj nikad ne spava, nikad ne prestaje sa željom da nas pobedi. Nažalost njih ima mnogo više pa ne moraju da se odmaraju samo s vremena na vreme menjaju igrače. Nekad su to bile Osmanlije, pa Bugari, pa Austrougari, pa Nemci… Zatim su oslanjajući se na snagu Nemaca svojih velikih prijatelja osilili i „hrabri“ koljači ustaše… Svo vreme u pokušaju da nas pobede pomagale su im pristrasne sudije na čelu sa Engleskom, Amerikom, sada EU…  Naravno ovo su jedine „poštene“ utakmice gde je dozvoljeno da sudije budu ne samo već da našim neprijateljima budu  i sponzori.

Napravili smo po ko zna koji put grešku. Događa se to i drugima mada ne baš toliko puta, ali ne moramo zbog toga sebe odmah najstrože osuditi. Bili smo neoprezni ili već kao i ranije naivni. Ono što je sada važno je da grešku ispravimo da ne bi napravili još jednu novu. Ta nova greška bi bila mnogo veća jer bi nastala na onoj već postoječoj. To bi pokazalo da smo slepi za greške koje činimo. To onda skupo košta, to bi onda bilo za svaku osudu. Moramo biti dostojni predaka, doneti odluke, dati reč sebi, potomcima i Otadžbini. Reč da nećemo dozvoljavati da zbog naivnosti stradamo. Reč da svoje heroje nećemo zaboravljati već na njihovim delima budućnost graditi.

Major Tepić je govorio: „Ljudi samo jednom daju reč.“

Svetosavci su svoju reč na večnu ljubav dali veri i Otadžbini. Šta znači ta ljubav i data reč govore nam reči Oca Tadeja:

„Ljubav je najače oružje, koje postoji, nema te sile i tog oružja koje će moći protiv ljubavi da se bori, sve se tu ruši.“

Zato ćemo i ubuduće moći da rušimo svaku silu i svako zlo kaje napada nas i našu majku Srbiju. Zato smo u prošlosti imali takve majore i vojnike, vojvode, generale, heroje i najhrabrije i najpožrtvovanije žene i majke. Zato se uvek posle svake bitke jači vraćamo. Zato smo pobeđivali i pobeđivaćemo. Zato jer verom i ljubavlju svakog nadjačamo.

(1) www.blic.rs/vesti/drustvo/cetvrt-veka-od-pogibije-heroja-zakletva-je-za-njih-bila-veca-od-zivota/dg6b1eh

(2) www.novosti.rs/%D0%B2%D0%B5%D1%81%D1%82%D0%B8/%D0%BD%-D0%B0%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%BD%D0%B0/%D-1%80%D0%B5%D0%BF%D0%BE%D1%80%D1%82%D0%B0%D0%B6%D0%B409.html:347633-Valjevac-vaspitan-da-pogine-za-otadzbinu

Autor: Nenad BLAGOJEVIĆ

Izvor: Fond strateške kulture

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: