Ustašluk je ipak prošao

Hvaleći navodno izrazito antiustaško opredjeljenje Franje Tuđmana kako bi valjda na taj način omekšao hrvatski desni ekstremizam, što je sasvim u suprotnosti s vremenom u kojem je prvi hrvatski predsjednik vladao, Slavko Goldštajn, inače mudar i razuman čovjek, doživio je izgleda nekakav svoj unutrašnji lom – u tim njegovim taktičkim vibracijama moglo bi se pronaći i ponešto od one vrste iluzije koju bismo mogli nazvati jalovim nadanjem u čudo, a čuda se ljudima obično pričinjaju kad im sve lađe potonu…

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 08. oktobra 2015. godine.

„Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći“, citirao je nedavno u intervjuu „Jutarnjem listu“ poznati publicist i antifašist Slavko Goldštajn prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, prisjetivši se njihovog razgovora negdje sa početka 90-tih. Goldštajn je govoreći dalje o usponu hrvatske ekstremne desnice dodao i slijedeće: „Bude li zaista tako i dalje išlo, onda bi trebalo vratiti Tuđmana da opet zagalami ono o ustašluku koji neće proći“. Upravo je obrnuto gospodine Goldštajn – ustašluk je prošao u Hrvatskoj, a Tuđman ne samo da ga nije zaustavio već ga je svojim čestim šovinističkim i rasističkim ispadima raspirivao valjda više nego i jedan političar u to vrijeme. Pa je shodno tome deplasiran i Vaš simbolički postmortem dodatak „…da opet zagalami o ustašluku koji neće proći“. Kamo sreće kada bi najvatreniji Tuđmanovi sljedbenici imali dovoljno razloga više vjerovati onome što ste Vi u tom intervjuu rekli o Tuđmanu nego realitetima jednog kao olovo teškog historijskog razdoblja koje je prvi hrvatski predsjednik upravo uz njihovu pomoć oblikovao na bitno drukčiji način od Vama obećanog.

Sjetimo se poziva ustašama da se vrate u Hrvatsku. Vinko Nikolić, jedan od najistaknutijih dužnosnika NDH postavljen je na jednu od najodgovornijih funkcija u hrvatskoj državi. Ivo Rojnica, ustaški logornik za vrijeme Drugog svjetskog rata, počašćen je titulom hrvatskog počasnog ambasadora. Gojko Šušak, koji je pripadao ekstremnoj proustaškoj emigraciji u Kanadi, bio je ministar odbrane. Na rušenje 3000 spomenika posvećenih antifašističkoj borbi Tuđman ni prstom nije mrdnuo, mada je upravo jedno takvo bezočno (u svijetu jedinstveno) nasilje nad simbolima antifašizma istovremeno značilo i njegovu negaciju upravo sa proustaškim pozicija. Sjećam se jednom prilikom, kad sam radio intervju s Josipom Boljkovcem, prvi hrvatski ministar unutrašnjih poslova, ovako je prepričao jedan telefonski razgovor s Tuđmanom iz 1991. godine: „Nazvao me Franjo rano ujutro i kaže mi; ‘Zamisli Joža nestao je Nazorov spomenik. Evo gledam van nema ga u mojoj ulici. Hi, hi, hi…’, idiotski se kihotao. Odmah sam dojurio do njega i rekao mu; ‘Čovječe jesi li ti normalan. Pa šta će svijet o tome reći’. Naglo se uozbiljio i odmah naredio da se spomenik vrati“.

„Genocid može imati pozitivne posljedice poput etničke homogenizacije, utvrđivanja granica država i sprječavanje budućih sukoba“, „Moja žena nije ni Židovka ni Srpkinja“, „NDH je bila vjekovna težnja hrvatskog naroda“, „Broj Srba u Hrvatskoj treba smanjiti na 3 do 4 posto“…, samo je dio Tuđmanovih izjava koje ga predstavljaju u sasvim drugom svjetlu nego što ga je Goldstedejn ovaj puta predstavio.

Reinkarnacija nacističkih simbola od Drugog svjetskog rata na ovamo prava je rijetkost čak i tamo gdje je nacizam nastao. Ali uskrsnuće ustaških simbola, dijelom čak i oficijelno, već je 20-godišnja hrvatska praksa koja je uzela zamah upravo na postamentima i ostacima kamenom zakriljene partizanske spomeničke figuracije. Nasrtaji na srpsku manjinsku zajednicu ponovo prestaju biti samo stvar grube jezične stilizacije. Pojavio se i čekić u junačkoj ruci kao obrazac domoljublja. Valjda kao dio jedne tradicije. U najmračnijem razdoblju hrvatske povijesti čekić slične namjene jedino je bio većeg obima i sa duljom drškom zbog toga što je ipak teže razbiti ljudsku glavu nego plastičnu tablu sa ćirilicom. Pojedine vojne formacije koje su se za vrijeme posljednjeg rata borile u sastavu hrvatske vojske, a upravo je Tuđman bio njezin vrhovni komandant, nosile su imena ustaških zločinaca. Danas im se podižu spomenici sa istim tim imenima. Treba li se onda čuditi što na stadionima na hiljade mladih ljudi urla „za dom spremni“ i diže desnicu u ustaški i fašistički pozdrav. I to bez obzira na činjenicu što je Franjo Tuđman obećao Slavku Goldštajnu da ustašluk u Hrvatskoj, dok je on tu, neće proći.

Nije Slavko Goldštajn imao neke loše namjere pridajući Tuđmanu osobine koje on tog momenta, kada su njih dvojica razgovarali (a i kasnije), nije imao, već je vjerojatno htio na taj način upozoriti zagrižene ustašoidne tipove da je Franjo Tuđman bio protiv ustašluka očekujući valjda da će onda i oni sami, kojima je Tuđman idol, otpuhati iz svog srca endehazijsko uvjerenje. Pridodao je Tuđmanu energično antiustaštvo kako bi, koristeći njegov autoritet, pokušao pridonijeti omekšavanju ovdašnje političke atmosfere koju je sveučilišni profesor Jaroslav Pečnik u jednoj prilici ocijenio kao „puzajući fašizam“. Mada Goldštajn nije toliko naivan da bi povjerovao čak i u to što sam tvrdi i zašto se zalaže.

Kad god je prigustilo Goldštajn je među prvima reagirao. Smireno, uglavnom objektivno, dobronamjerno i pomalo mesijanski. Svakako umirujuće po javnost. Ovo je čini mi se prvi puta da nema rješenje. I to u okolnostima uznapredovale, prije svega, retoričke demokracije. Sjetit ćemo se, dakako, u takvim okolnostima i poznate narodne izreke, psi laju a karavana prolazi. Ali svejedno, svatko može reći ili napisati što hoće uglavnom bez loših posljedica po svoju riječ i opredjeljenje. Mnogo dobro učinjenih stvari svako će društvo tek za pedalj pomaknuti prema naprijed, korak po korak. Ali javi li se nekakvo inicijalno zlo makar u količinski skromnim okvirima, čije korijene je nemoguće naknadno iščupati iz Tuđmanovog predsjedničkog mandata,: Šimunićev ustaški pozdrav na maksimirskom stadionu „za dom spremni“, napad grupe ljudi na simbole srpske manjinske zajednice, ne tako mnogo branitelja u šatoru u Savskoj ulici u Zagrebu koji svojim postupcima ugrožavaju ustavni poredak ove države… – emocionalna eskalacija ovakvih događanja imat će mnogo veće brojčane učinke i razornu političku snagu.

Jer Šimunića je u Maksimiru podržalo 30.000 ljudi, nekoliko dana kasnije na splitskom stadionu 15.000, razbijanju tabli sa ćirilicom suglasnost je dalo više od 700.000 potpisnika referenduma o ukidanju srpskog pisma, a branitelje su posjetili i bivši hrvatski predsjednik i sadašnja hrvatska predsjednica bez obzira što su u jednoj prilici u šatoru razapeli zastavu NDH i ljubili se s ratnim zločincem Glavašem. Slavko Goldštajn se u jednom trenutku valjda slomio. I to ne zato što on ne shvaća kako je sve to što je rekao o Tuđmanovom antiustaškom opredjeljenju kontradiktorno i u neskladu sa nekim novijim historijskim činjenicama, koliko bi se u takvim njegovim taktičkim vibracijama moglo pronaći i ponešto od one vrste iluzije koju bismo mogli nazvati jalovim nadanjem u čudo. A čuda se ljudima obično pričinjaju kad im sve lađe potonu. Ne bismo li onda taj intervju, makar se radilo možda samo o trenutnoj dekoncentracilji gospodina Goldštajna, trebali shvatiti i kao upozorenje da bi svima nama u ovoj zemlji, pod udarima ljevice zbog njezine ekonomske neefikasnosti i udara desnice zbog njezinog ustašluka, lađe mogle potonuti.

Izvor: IDENTITET

Vezane vijesti:

Ustaše će vam oprostiti što su vas ubijale – Jadovno 1941.

brisel da zahtijeva od zagreba da ukine penzije ustašama

USKRS HRVATSKE MRŽNjE (I DIO): „Kolji Srbe“ u Karlovcu …