Ustaški zločini na području Banjaluke: Iz tame izašli, u tamu vraćeni

Zdrav razum govori da ne postoji zlodjelo koje ostaje bez traga, iz prostog razloga što ne postoji zločin bez žrtve. Svaki zločin ostavlja osnovni trag u vidu onoga što pravna nauka naziva corpus delicti – činjenice o počinjenom djelu koja se sastoji iz posljedice sa jedne strane i uzročne namjerne radnje sa druge.

U slučaju masovnih ratnih zločina, koji su po svojoj nužnosti uvijek sistematizovane serije postupaka, tijelo zločina nameće se u svojoj brutalnoj očiglednosti: žrtve su nekada bile žive, govorile su, radile su, imale porodicu, posjedovale pokretne i nepokretne stvari, ukratko, postojale su; u međuvremenu su ućutkane, otpuštene, otrgnute od voljenih, opljačkane, nestale, ubijene.

Djela ostavljaju tragove, a tragovi nose obilježja namjera i odgovornosti. Najposlije, kao što nema zločina bez traga, tako nema ni onog koji je savršen, posebno kada je riječ o ratnom zločinu. Ne umiru svi. Neki prežive, spasu se, pobjegnu, ispričaju svoju priču; u nekim posebnim okolnostima, organizuju se, pruže otpor, savladaju mašineriju ljudožderstva a zločince privedu pred svoje sudove. Najzad, ono što je bilo trag pretvara se u dokaz, a ono što je nastalo kao trauma postaje svjedočenje.

Kada je sredinom aprila 1941. godine u Banjaluci došlo do uspostave vlasti novostvorene NDH, težnja za brzim ostvarenjem ustaškog fašističkog političkog programa stavila je u pogon mehanizam koji je život stanovnika Bosanske Krajine ubrzo pretvorio u pakao. Važno je naglasiti, međutim, da je taj sunovrat izvršen postepeno, sistematičnim širenjem koncentričnih krugova dominacije, prisile i terora.

Učvršćivanje novog aparata, pomognuto okupacionim organima, praćeno je postepenim mjerama organizovanog nasilja, koje će za početak biti upereno protiv svih Jevreja te imućnijih Srba iz gradskih sredina, što je, pored privrednika i činovnika, podrazumijevalo intelektualce i sveštenike, da bi se do ljeta usmjerilo prema većini srpskog življa u gradovima i selima. Već 24. aprila izdata je naredba da „sva lica rodom i porijeklom“ iz Srbije i Crne Gore napuste teritoriju NDH.

Tokom mjeseca maja pristupilo se legalizovanoj pljački i marginalizaciji srpskih i jevrejskih porodica. Provođena su otpuštanja, naplate kontribucija, iseljavanja iz stanova u čaršijskim centrima, a zatim i hapšenja, maltretiranja i ubistva. U nekim mjestima kao što je npr. slučaj sa vješanjima u Sanskom Mostu izvršena su i prva masovna ubistva, što je praćeno većim talasima nasilja i organizovanog iseljavanja i internacije Srba, Jevreja i Roma.

Ono što je trebalo da označi konačnu etapu provođenja genocidne politike u Bosanskoj Krajini, tzv. Ilindanski pokolj, započet krajem jula, u kojem je, prema riječima optužnice iz decembra 1946. „pobijeno na desetine hiljada ljudi, žena i djece – srpske narodnosti“, koincidiralo je sa sumiranjem do tada raspršenog pokreta otpora u organizovan ustanak protiv okupatorske i kvislinške mašinerije, predvođen, u najvećoj mjeri, komunističkim organizacijama i njihovim aktivistima, koji su se stavili na čelo oružanog otpora ustaškom masovnom teroru.

Da bi nastavak priče bio razumljiviji, u prvoj digresiji nam se potrebno osvrnuti na ličnost stožernika. Viktor Gutić je rođen 1901. godine u Banjaluci, gdje je završio gimnaziju, da bi u Zagrebu diplomirao na pravnim studijama. Punopravnim advokatom postaje 1938. godine. Od prvog političkog angažmana držao je frankovsku, desnu liniju, pa je kao gimnazijalac postao vođa Hrvatske nacionalističke omladine u Banjaluci. Hrvatsku republikansku seljačku stranku napušta sredinom dvadesetih, da bi deceniju kasnije postao član ustaške organizacije. Zbog ilegalnog političkog djelovanja osuđen je na kaznu zatvora.

Po uspostavi NDH, Gutić postaje stožernik Ustaškog stožera za tzv. Bosansku Hrvatsku (ili Hrvatsku Krajinu) i povjerenik za likvidaturu bivše Vrbaske banovine, čime u svom liku objedinjuje političku moć i upravnu vlast. Tu funkciju je obavljao do sredine avgusta, kada ga nadređeni raspoređuju u Zagreb u Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP), da bi od aprila do avgusta 1942. obavljao funkciju velikog župana u Karlovcu, nakon čega je ponovo vraćen u MUP.

Opravdano se smatra da je jedan od inicijatora i organizatora masovnog pokolja u selima Drakulić, Šargovac, Motike i Rakovac u februaru 1942. godine. U samoj završnici rata, maja 1945, Gutić je, kao i mnogi domaći ratni zločinci, domogavši se Austrije, umakao u inostranstvo.

Priredili: Vladan Vukliš i Verica M. Stošić

Izvor: Glas Srpske

Vezane vijesti:

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (2): Zavjerenici gospodari života i smrti

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (3): Komisije prikupljale dokaze protiv Gutića

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (4): Gutić uhvaćen u Veneciji

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (5): Britanci izručuju Viktora Gutića

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (6): Krivična odgovornost župnika Bilogrivića

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (7): Krivična odgovornost podžupana Neđelskog

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (8): Stožernik Gutić pred isljednicima

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (9): Komunisti angažovani u istragama o Gutiću

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (10): Devet dana suđenja Gutiću, Neđelskom i Bilogriviću

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (11): Iz tame izašli, u tamu vraćeni