Ustaška emigracija u „demokratskom ozračju“

Pripreme za višestranačke izbore poprimaju u Hrvatskoj jasne secesionističke ideje i stavove, te prijetnju Srbima u Hrvatskoj da se tome ne suprotstavljaju. Sva ta događanja, koja Srbe sve više podsjećaju na preživljene masakre u Drugom svjetskom ratu – na Jasenovac, Jadovno, Sisak, Đakovo, na ubijanja u kućama, dvorištima, grupna strijeljanja po raznim uvalama i proplancima – nameću pitanje načina opstanka. Hrvatski nacionalizam nastupa vrlo agresivno i u okviru svojih ciljeva ima i jasnu namjeru da se najbrutalnije obračuna sa Srbima u Hrvatskoj. Put u višestranačke izbore HDZ je sve više označavala prisustvom neoustaštva, ali i povratkom ekstremne hrvatske emigracije, ustaša i njihovih raznih funkcionera. Hrvatska ustaška emigracija dolazi avionima, slijeću na Pleso bez pasoša. Po nekim saznanjima, toga ološa je u kratkom vremenu došlo oko osam stotina. Sve je to dozvolio ministar unutrašnjih poslova pod Račanovim blagoslovom. Tu ne smijemo zaboraviti ni Latina, Manolića, Stojčevića, Vrhovca, Džodana i Veselicu. Sve je to proustaška bagra, koja nas je godinama uvjeravala u bratstvo i jedinstvo. O programu HDZ-a, perspektivi Hrvatske i Srba u njoj sve je rečeno 24. aprila 1990. godine u dvorani Lisinski u Zagrebu. Tada su u prisustvu pomenutog šljama iz hrvatskog naroda rehabilitirana monstruozna NDH, ustaštvo i Pavelić. Sve je proteklo uz frenetično odobravanje počastvovanih ustaša, legionara, domobrana, gomile kriminalaca sa svih strana svijeta i ostalih. Tuđman je to nazvao pomirenjem. U svom budućem hodu kroz Hrvatsku prigrlio je sve one koji su na najsvirepiji i u istoriji svijeta neprimjeren način umorili, najčešće poklali, stotine hiljada ljudi, žena, djece i staraca. U prvom redu, Srba, a onda Židova i Cigana. Sve ostalo što se kasnije događalo bila je sušta realizacija ovih programskih načela, a uz zločinačka iskustva pomenute gospode. Naviješten je rat Srbima, a ponegdje je već i počeo. Uključio sam se u Jugoslavensku samostalnu demokratsku stranku. Izašla je na izbore u Grubišnom Polju. Njezine plakate poderali su neki Srbi komunisti u Sibeniku. Svi Srbi komunisti agituju za Račana. Oni su na njegovim listama. Na predizbornom skupu JSDS-a u kino-sali, upozorio sam na tu zabludu srpskog naroda Bilogore i izjavio: „Srpski narod više se ne smije držati za taj smrdljivi, da ne kažem, posrani štap koji se zove Ivica Račan“! Na večeri poslije toga, Čedo Bubulj mi je sa dozom korektnosti, ali i partijskog stajališta rekao da ono o partiji nisam trebao reći. „Eto, rekoh, pa neka tako i bude“, odgovorio sam kratko. Na protestna okupljanja Srba u Vojniću i Petrovoj Gori Tuđman reagira ozbiljnim prijetnjama. Okupljanja Srba naziva pobunom. Dade se zaključiti da do rata između tzv. bratskih naroda – Hrvata i Srba – nije daleko. Njemačka i Austrija, Kol, Genšer i Mok su vrlo glasni i agresivni u podršci secesiji Hrvatske i Slovenije. Čudim se stavovima Šuvara, on postaje petljanac i to potvrđuje više puta, pa i sad u Bosni. Dušebrižnik Kuharić je vrlo angažiran, bučan i agresivan. Komunisti Vrgin Mosta, Gline i Petrinje oštro napadaju Tuđmana i Račana o spomeniku pomirenja. Tuđman je dao izjavu jednom njemačkom listu da neće dozvoliti autonomiju Srbima, da im daje pravo na život, ali ne i ravnopravnost sa Hrvatima!? Kaže da je dosta bilo, nema više komandiranja u Hrvatskoj. Daje to do znanja povikom da moramo, milom ili silom, van iz Hrvatske. Ovo me podsjeća na ono Pavelićevo iz predvečerja Drugog svjetskog rata: „Srbi, van iz majke Hrvatske“. Podilazi me jeza jer bratoubilački, bolje rečeno, građanski rat se ovdje već vodi. Ministar Boljkovac pokušava sa ustaštvom u Vrgin Mostu i Vojniću, međutim, od tamo ga protjeruju. Održan je zbor u Srbu, a Jazovka, sa besprimjernom dramaturgijom, ne silazi sa ekrana. Hrvatska vlada sve više se uvaljuje u revanšizam – sa ustaških pozicija udara na Srbe, ali i na sve što je partizansko. Tuđman je govorio novopečenim dobrovoljcima milicionerima. Zahtijeva, naređuje oštar kurs na očuvanju ustava nove NDH. To su dobrovoljci iz krila onih Pavelićevih iz 1941. i dobro razumiju svoga novog poglavnika. U drugoj polovici avgusta situacija u Kninu i Benkovcu se zaoštrila, došlo je do pucnjave, milicijske stanice opsjednute su narodom. Hrvatska vlada šalje tamo dva miga i helikoptera. Barikade i oružane straže su i u Lici i istočnoj Slavoniji. Srbi ne dozvoljavaju da im se nad glave postavljaju šahovnice, a Tuđman i Boljkovac u sprovođenju ustaškog režima ne popuštaju. Koncem avgusta 1990. sa mjesta predsjednika Predsjeništva Jugoslavije smijenjen je Stipe Šuvar. Skinuo ga je Sabor Hrvatske. Na to mjesto ide Mesić, a Manolić postaje predsjednik Sabora. Mesić je dobio povoljnu poziciju za razbijanje Jugoslavije, a Tuđman je do kraja otvorio vrata za rat i napad na Srbe. Ustaše po Zagrebu slobodno nose svoje „U“, nose ustaške zastave i pjevaju ustaške pjesme. Nitko od zvaničnih institucija na to ne reagira. Televizija to spretno i euforično prikazuje, a novinari zdušno podržavaju agresivnu i revanšističku ideologiju, praksu i oko toga stvaraju euforičnu tenziju. Narod je uplašen i razmišlja o načinu opstanka, a nekakve, nazovimo srpske, intelektualne glave čekaju nekakav, u svakom slučaju, prihvatljiv rasplet. Nažalost, iako očekivano, hrvatska intelektualna svita (dakako, i kler) djeluje na tvrdoj austrougarskoj potki, podržavajući službenu Tuđmanovu politiku.

< Glavni „personalac“ Pete armije, novi general ZNG-a         Sadržaj           Realizacija politike HDZ-a u Grubišnom Polju >