Ustaše svjedoče o zločinu u Hrvatskom Blagaju nad Srbima Korduna 6. maja 1941.

Zakleli smo se da ćemo srpsko sve poništiti, od kilograma, pa dalje.

Mile-Milić Abramović, vodnik stožerne satnije 1. ustaške bojne, 8. ustaškog zdruga:

 “Ja sam za vrijeme Jugoslavije pripadao HSS-i u kojoj sam bio sve do 1941. godine. Prilikom kapitulacije Jugoslavije ja sam bio kod svoje kuće u selu Korana (Srpski Blagaj) općina Cvijanović Brdo, kotar Slunj. Odmah uspostavom NDH, travnja 1941. stupio sam u ustašku organizaciju, kojom je rukovodio mlinar Joso Pau­nović. Mjeseca svibnja 1941. na dan Sv. Đurđa mi smo se organi­zirali za kupljenje Srba po Veljunu, Veljunskoj Glini, Crnom Vrelu i Poloju, te ostalim srpskim zaseocima Veljuna. Na isti dan naoruža­li smo se u Blagaju u jačini od 50-60 ustaša na čelu s učiteljem Šaj­farom i Josom Paunovićem. Došle su i ustaše iz Zagreba. Raspodi­jelili smo se u pet grupa i pošli svako u svom pravcu u hvatanju Srba i pljačkanje njihove imovine. Jedna grupa išla je u Crno Vre­lo, druga u Cvijanović Brdo, treća u Šljivnjak, četvrta na Veljunu, peta u kojoj sam bio i ja u Donji i Gornji Poloj.

Naređeno nam je da pohvatane Srbe vodimo u blagajsku školu, a ko bude bježao da ga moramo ubiti. Moja grupa od 15 ustaša hvatali smo Srbe u selu Lovrići, Savići, Opačići, Dejanovići i drugi­ma. Neki su bježali prema šumi Paletini. Ubili smo trojicu u bije­gu više kuće Rade Tepavca. Pohvatali smo 30. Ja, Mika Cindrić, zva­ni Brko, Mikan Cindrić-Pađan i Ante Paunović i drugi odveli smo ih u veljunsku školu i tamo zatvorili s drugima. S nama su bili i slunjske ustaše od kojih se sjećam Ivana Skukana Tošinog, Marka Obajdina Milića Skukana Tošinog iz Rastoka, Nikole Štefanca. Sjećam se dobro da smo pohvatali toga dana više od 500 Srba i za­tvorili ih u zgradu škole i žandarmerijsku kasarnu na Veljunu i školu u Hrvatskom Blagaju. Svakog sata smo ulazili u zatvore i tu­kli čim smo stigli po Srbima. Uzimali smo sve što su imali kod sebe. Ja sam išao tući Srbe u grupi sa Mirkom Volfom, Mijatom Stani­šićem, Perom Grašićem (Čigrijom), Milićem Paunovićem (Franji­nim) i Stipom Grašićem (Stipanovim). Nas šestorica ustaša ušli smo u školu u jedan sat poslije pol noći i tukli smo Srbe dok smo mogli, te dok se nismo zamorili. To su radile i druge grupe ustaša.

Sutradan došli su kamioni iz Karlovca i Slunja i odvažali su povezane Srbe s Veljuna u zgradu škole u Hrvatski Blagaj. Opet smo noću upadali i tukli ih čim smo dospjeli. Blagajski Hrvati ustaše su danju kopali jame u dolini pokraj škole blizu katoličke crkve i bezdane jame pokraj nje u koju smo takođe bacali poklane Srbe. Dok su jedni klali i ubijali Srbe nad iskopanim jamama i bez­danom, drugi su držali okolo straže, udaljeni jedni od drugih oko 50 metara tako da ni jedan Srbin ne bi pobjegao. Srbi su vođeni iz škole svezani dvojica po dvojica do jame i nad njom ubijani ba­tovima i noževima. Nakon ubistva Slunjani su dovezli živoga vapna i posuli po ubijenim ljudima i jama je do jutra bila zatrpana u kojoj je bilo potučeno oko 500 muškaraca, a onda su blagajski selja­ci izorali dolinu i zasijali zob po ubijenima.

Poslije pokolja bio sam kod svoje kuće sve do pada Blagaja ru­jna 1941. tada sam izbjegao u Gornje Taborište, gdje sam ostao sve do pada Slunja listopada 1942. godine.

Tada sam s ostalim ustašama pobjegao u pravcu Karlovca. Za vrijeme četvrte njemačke ofanzive januara 1943. bio sam Nijemci­ma vodič prema Kordunu. Pomagao sam s ostalima Nijemcima kod izgradnje Koranskog mosta. Ponovnim dolaskom partizana u Slunj kolovoza 1943. ja sam opet sa ustašama otišao u Petrinju, a zatim u januaru 1944. sam prešao Čerkezima, zatim su došli Slunjani koji su pobjegli pred partizanima, njih oko 250 i svi smo se javili u 8. ustašku bojnu u kojoj je bio zapovjednik naš slunjski župnik Nikšić. On nas je sve odveo u Zagreb, gdje smo primili ustaške uniforme i oružje te otišli za Cazin. Tamo smo stalno vodili borbe s partizanima. Osim borbi ja sam imao i specijalni zadatak-dužnost, bio sam šef zatvora u Cazinu u koji smo zatvarali partizane koje smo htjeli po­hvatati u borbi. Zatim smo se 28. lipnja 1944. preselili u Vaganac, gdje smo se borili s partizanima do januara 1945. godine. Sa mnom su u istoj kući stanovali Ivan Skukan iz Rastoke, Petar Vlašić ustaški poručnik iz Dalmacije i Ivan Obajdin iz Podmelnice. Ja sam i ovdje bio šef zatvora i imao sam 10 ustaša koji su pri zatvoru držali stražu.

Mjeseca listopada 1944. kada smo uhvatili partizanku Boju Grgić, vodio sam nad njom istragu. Nakon pet dana ja, Ivan Sku­kan, Mijo Obajdin i jedan civil Hrvat iz Drežnika izveli smo Boju dobro izmučenu iz zatvora nedaleko žice oko 100 metara gdje smo istu Boju Grgić i ubili, te u naglosti kako sam ja u naglosti motikom je ubijao, zamahnuo sam i nehotice zasjekao i ustašu Ivana Skuka­na po desnoj nozi. Po završetku ubistva mi smo je zatrpali i vratili se u svoju ustašku bazu. Kada me je Đuka Žanić pitao nakon nekoga vremena gdje je Boja, odgovorio sam mu da Boja spava u dolini.

U listopadu 1944. pohvatali smo više od 100 srpskih seljaka u okolici Vaganca i sve smo jedne večeri potukli, zatim smo se sastali u kući Ive Bilana, uzeli 10 litara rakije i poslije ubistva pili i pjevali.

U zajednici sa mnom pili su rakiju svi oni koji su izvršili zajed­nički zločin nad pohvatanim srpskim narodom u Vagancu i to: ja, Mijo Obajdin iz Podmelnice, Ivan Sabljak iz Saborskog, Josa Sertić iz Selišta, Josa Sertić iz Sertić Poljane, Ivan Obajdin iz Slunja, Mirko Orešković (Ličanov) iz Drežnika i još pet ustaša iz Mesićeve bojne. Ostao sam tako u Vagancu dok nisam morao pobjeći sa svima ustašama ispred partizana 1945. Pobjegli smo u Bihać, zatim u Kostajnicu gdje smo ostali do kapitulacije NDH. Tada smo pobjegli čak do Dravograda, gdje su nas uhvatili partizani i otpremili nas u logor u Bačku gdje sam bio sve do 19. kolovoza 1945. godine. Na­kon toga došao sam svojoj kući. Nakon nekog vremena partizani su me uhapsili i doveli u zatvor gdje se i sada nalazim.

Pošto nisam u početku naveo lica koja sam 6. maja na Đurđev dan 1941. uhvatio u Poloju, sada napominjem njihova imena i to: David Dejanović, Rade Dejanović, Jovan Dejanović, Rafajlo Vuletić, Nikola Opačić, Rade Opačić, Todor Čika, Dragić Vukmirović, Dragić Nikšić, Miladin Nikšić, Stevan Dejanović, Nikola Dejanović, Simo Opačić, Milić Vuletić, Mojsija Vuletić, Miloš Premac, Mijo-Mihaj­lo Opačić i Mojo Opačić.

Sve gore pomenute pohvatao sam ja kod njihovih kuća i odveo u Blagaj u školu, koji su bili nakon kraćeg vremena pobijeni – stre­ljani.

Više nemam ništa reći, a sve gore navedeno tvrdim da je istina na koje dajem dobrovoljno svoj vlastoručni potpis.

Historijski arhiv Karlovac, Fond Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Zapisnik od 22. novem­bra 1945. godine.

Janko Medved, Hrvatski Blagaj, Slunj:

Janko Medved rođen je 1898. godine u Hrvatskom Blagaju, općina Veljun, kotar Slunj. Jedan je od ustaša koji je hvatao Srbe na Kordunu, pljačkao, palio i ubijao. Maja mjeseca 1941. godine kada je učestvovao u zločinu u Hrvatskom Blagaju imao je sedme­ro djece.

Evo šta kaže u svojoj izjavi od 21. maja 1945., o pokolju Srba u Hrvatskom Blagaju 6-8. maja 1941. godine:

“Maja mjeseca 1941. godine ja sam odmah primio oružje i stu­pio u ustaše sa Perom Čigrijem (Grašićem), Markom Grašićem, Mikom Volarićem, Stipom Grašićem, Ivanom Volf i drugima iz Hrvatskog Blagaja. Bilo nas je naoružanih 50, koji smo odmah išli sa slunjskim ustašama u srpska sela: Crno Vrelo, Cvijanović Brdo, Veljun, Perjasicu i druga u kupljačinu, da hvatamo srpski narod. Zakleli smo se da ćemo srpsko sve poništiti, od kilograma, pa dalje. Prilikom hvatanja srpskog naroda u pomenutim selima mi smo pohapsili pored muškaraca, žene i djecu. Njih oko 500-600. Neke su žene s djecom pušteni. Mi smo muškarce zatvorili u žandarme­rijsku kasarnu, školu, pravoslavnu crkvu i popov stan. Te zgrade bile su pune ljudi i mi smo se redali svaki pola sata naizmjenično smo ih tukli nas osam po osam. Tukli smo ih sve dok se u kome čulo da diše. Dok smo mi njih tukli drugi su otišli u Blagaj da ko­paju jame kod škole u jednoj dolini prema katoličkog crkvi.

Drugi dan 6. maja 1941. mi smo Srbe gonili u zgradu škole u Blagaj gdje smo ih natrpali oko 400. U školi i podrumu su bili sve dok nismo iskopali jame, gdje ćemo ih zatrpati, a dok su jedni ko­pali jame u dolini, drugi su ulazili u školu i mrcvarili i tukli na zvjer­ski način pomenute Srbe, od kojih je nekolicina u školi i pomrla, koji su bili na zvjerski način mučeni.

Kada su jame bile gotove mi smo uveče izvodili isprebijane 10 po 10. Mi smo njih tukli krampovima, noževima i batovima tj. macolama. Kad smo ih doveli do jame mi smo komandovali da leg-nu i oni su morali poleći, pa smo išli od jednog do jednog i udarim ga dva puta u glavu sa batom i s njime odmah u jamu. Mene je za­pao red na petu partiju u kojoj je bilo 12 Srba, a sa mnom su ih sprovodili do jame: Mika Štajduhar, Ivan Volf Perin, Marko Grašić, Stipe Grašić i Pero Grašić. Kada smo došli do jame prvi je uzeo bat Pero Grašić, koji je ubio četvoricu, a ja sam ostalih 8. Druge ustaše su ih pobacale u jamu. Kada smo obavili taj posao otišli smo u školu i vadili opet 10 po 10 i davali ih drugim ustašama koji su ih vodili do jame i tamo tukli. Tako smo imali posla cijelu noć, sve dok se nije razdanilo. Ubijali smo i dalje. Ustaše iz Slunja su dovezle u nekoliko kola živog vapna koje su posipale po napola izmrcvarenim ljudi­ma, koji su se u jami još pomicali-kretali i tada su ih počeli zatrpa­vati. Kada smo ih zatrpali mi smo jame zaravnali i još smo nad nji­ma zaigrali kolo. Kolo je predvodio Stipan i Mija Grašić i još neke ustaše iz Zagreba. Seljaci Blagaja su dolinu izorali i zasijali zob.

Već drugi dan išli smo u pljačku u Crno Vrelo, na Veljun i dru­ga srpska sela iz kojih je bio pokupljen narod. Tada smo dotjerali mnogo blaga, svinja, goveda, ovaca itd. Mi smo to svoje djelo vršili više puta, jer smo dovozili i robu, poljoprivredni alat i sve do čega smo došli. Ja sam tada otišao kući gdje sam bio sve do Božića. Tada sam ponovno primio oružje od popa Blaža Tomljenovića, koji je toga puta naoružao nas opet oko 50. Mi smo tada držali svoju posadu u Blagajskoj školi, a i više puta smo išli u akcije u srpska sela, gdje smo vršili pljačku krupne stoke, a najviše svinja itd. Neko vrijeme sam bio kod kuće i radio svoj posao. Sve je to tako trajalo do 26. ožujka 1945. dok nisam s ustašama pobjegao u Karlovac. Mlađi su otišli u ustaše, a mi stariji smo radili kod civila i tako smo se prehranjivali. Kada su partizani napali Karlovac ja sam pobjegao s ostalim bjeguncima u Zagreb, a iz Zagreba smo bježali s vojskom prema Sloveniji sve do Dravograda. Tu su nas pohvatali partizani i otpremili u Maribor gdje su nas popisali, dali nam propusnice i transportirali nas svakog k njegovoj kući, sem nas nekoliko, koje su partizani prepoznali, uhvatili nas i zatvorili.

Više nemam ništa reći, a sve navedeno je tačno i dajem svoj potpis.”

Janko Medved s. r.

Historijski arhiv u Karlovcu KA – Slunj, Izjave o zločinima.

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.

Vezane vijesti:

Vodite ih i pobijte, oni su presuđeni…

Vikipedija: Pokolj u Blagaju 1941.

Neka ga, neka umre od gladi

Stratišta NDH – Kordun

Svjedočenje Mile Džodan o zločinu nad Srbima Korduna

Zaboravljeni pravednici sa Korduna

Sveta Petka i Srbi u Plamenu

Na Kordunu grob do groba traži majka sina svoga

Jadovnička priča o Milici i Kati

Đuro Zatezalo, JADOVNO – KOMPLEKS HRVATSKIH …

REAGIRANjE na članak Zvonimira Despota „Mitomanija Đure …

Prenosimo: Zatezalo demantira Tuđmana: U Jadovnu su ustaše ubili …

Đuro Zatezalo: Bez istine nema ni pomirenja ni ljudskosti – Jadovno …

Predgovor knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – Autor …