Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Niko pouzdano ne zna zašto se to naselje na periferiji Nikšića, na desnoj obali rečice Bistrice, zove Dragova Luka. Gotovo svi Nikšićani su, međutim, zasigurno znali da je u toj neobičnoj luci bez mora brodova i pomoraca do juče živeo jedan mornar, jedan od njihovih sugrađana i nesumnjivo najstariji crnogorski penzioner, Andrija Milov Bigović.
Njegova brojna rodbina kaže da je imao 98 godina, mada u njegovoj ličnoj karti piše da je zagazio u sto treću! Sigurno je samo da je to silno breme krepko nosio do potonjeg dana i da je sa životne lađe otišao verovatno poslednji živi mornar sa negdašnjeg razarača „Dubrovnik“ i sa prostora negdašnje Jugoslavije, jedini još živi svedok atentata u Marselju na kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića .
– Bilo nas šestoro braće i dvije sestre – kazivao je nedavno ovom reporteru Andrija Bigović. – Otac mi Milo umrije 1918. kad je meni bilo samo sedam godina. A majka mi Mara, na koju sam se izgleda vrgao dugovjek, gotovo 55 godina u nemaštini i sirotinji podizala toliku siročad… Muka nagna čovjeka da se i zubima hvata za nebo. Meni nije bilo ni petnaes’ kad sam počeo da švercujem duvan i varakam se sa žandarima.. – sećao se i dana kada su ga regrutovali: – Obuklo me 1932. u Kumboru. Čuj ja iz kamenitih Cuca pa u mornaricu! Nikad do tada mora nijesam ni vidio! A plivao sam ti brate kao i svaka ćuskija. Svejedno, ja brzo naučih bogomi i da plivam i sve mi krenu od ruke…
Zlatne ruke
Jednog dana 1952. Andrija se iz Cuca zaputio u zavejani Nikšić da tamo potraži mesto pod suncem. Vredan, majstor zlatnih ruku i od sto zanata, brzo se snašao i uskoro preselio porodicu. „Nijesam bog zna šta zaradio, to malo penzije primam evo više od 40 godina, a najbolja je, kažu, penzija koja se dugo troši“, govorio je krepki starac, do smrti skroman i oran za šalu.
– U jesen 1933. ukrcah se na novi razarač „Dubrovnik“. Otplovili smo tada prvo u Rumuniju gdje je u to vrijeme u tazbini boravio kralj Aleksandar sa kraljicom Marijom. Na naš brod se ukrcao u luci Konstanca i tu je započela njegova velika mirotvorna misija. Posebno pamtim veličanstveni doček u Carigradu i toplinu sa kojom je dočekan u Grčkoj. Kralj je odlučio da i u državnu posjetu Francuskoj, u oktobru 1934. putuje na našem razaraču.
– Čekali smo ga u Zelenici. Na „Dubrovniku“ je u tom trenutku bilo 220 mornara i oficira. Bilo je veliko nevrijeme i ogromni talasi visoki i po deset metara su ljuljali moćnu lađu, dugu 114 metara. Uprkos nevremenu kralj je izgledao raspoložen i na brod se popeo prije svih ostalih iz pratnje. Nije htio da odgađa put i samo nije dozvolio da sa njim putuje i kraljica već je nju uputio vozom u Francusku. Plan je bio da se sretnu u Lionu. Ni jedno ni drugo, međutim, nijesu ni slutili da će njihov rastanak u Zelenici biti rastanak zauvijek…
Porodica
Andrija se oženio 1939. sa Gospavom, rodom od Roganovića, sa kojim ima lepi porod – sedmoro dece – sinove Branka, Milivoja, Nikolu, Slavka i Novicu i ćerke Milicu i Milku. Svi su zdravi i živi i od njih je do sada dočekao petnaestoro unučadi i troje praunučadi. Njegovoj sahrani 4. aprila ove godine prisustvovalo je više od hiljadu Nikšićana.
– Veličanstven doček je bio priređen našem suverenu u marseljskoj luci. Mi mornari tada nijesmo znali da je jugoslovenska obavještajna služba saznali za podmukli plan likvidacije kralja i upozorila ga da ni po koju cijenu ne silazi s broda. Kralj je znao šta mu se sprema u Marselju, ali nije htio da ostane na brodu niti je dopustio da ga prati naša posada… Nije, čini mi se, prošlo ni pola sata a na brodu je prostrujala vijest: „Poginuo kralj, pogodila ga tri metka…’
Brod je već sutradan sa spuštenim zastavama na jarbolima krenuo natrag u otadžbinu noseći u nedrima mrtvog kralja oslobodioca i ujedinitelja. „Bože kakvi su to bili tužni dočeci i ispraćaji duž cijelog puta od Marselja do Splita“, sećao se Bigović. „Ipak, doček u Splitu ostao mi je vječno urezan: mislim da tu nije ostalo žive duše da nije došla u pristanište, a svi u crnini i suzama…“
Bila je to poslednja plovidba Andrije Bigovića. Upravo tih dana njemu je istekao vojni rok i on se potom u Kotoru iskrcao i skinuo mornarsku uniformu. Od tada se nikad više nije popeo na brod. Celog života se držao one narodne mudrosti: „Fali more, a drži se kopna…“
Autor: Budo Simonović
Izvor: srpskadijaspora
