Umesto o logorima, film o “prihvatilištima” za srpsku decu

Dok u hrvatskim bioskopima bude prikazivan film o stradanju srpske djece sa Kozare u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj /NDH/, hrvatski biskupi nastojaće da ispričaju svoju istinu o dječijim logorima kako bi razvodnili tragediju srpskih mališana i ponovo revidirali istoriju.

U Zagrebu se održava premijera Filma “Dnevnik Diane Budisavljević” o heroini koja je spašavala ženu i djecu iz ustaških logora.

Međutim, istog dana biće prikazan i film “Dječije prihvatilište Sisak”, a tamo će biskupi pokušati da objasne zašto su djeca u tom “ustaškom odmaralištu” tako često umirala, navodi hrvatski istoričar Hrvoje Klasić.

On podsjeća da je i prije dvije godine, nimalo slučajno baš na međunarodni Dan sjećanja na žrtve Holokausta, u Zagrebu održana tribina pod nazivom “Jasenovac – lažni mit”.

Dok je u drugim uređenim demokratskim državama javno negiranje i umanjivanje zločina i žrtava naci-fašizma zakonski sankcionisano, u Hrvatskoj je to već 30 godina redovna i normalna pojava, upozorava Klasić.

Posljednjih nekoliko godina nastoji se umanjiti tragična priča o logorima koje su ustaške vlasti osnivale za djecu. Uglavnom srpsku.

Činjenice kažu da je sve počelo nakon udružene njemačko-ustaške ofanzive na planinu Kozaru, kako bi se taj kraj “očistio” od partizana, ali i lokalno stanovništvo kaznilo za pomaganje pokretu otpora. Jedna od posljedica ove akcije sprovedene u ljeto 1942. bio je masovan i prisilan izgon oko 70.000 Srba koji su živjeli na tom području.

Dio, uglavnom muškaraca, odmah je ubijen, dio stanovnika upućen je na prisilan rad po Hrvatskoj, Njemačkoj i Norveškoj, a dio je završio u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Sudbinu svojih majki, očeva, baka i djedova morala su dijeliti i djeca.

Dio mališana preživio je rat tako što će ih ustaške vlasti, nakon što ih na silu oduzmu od majki, “kolonizovati” po hrvatskim porodicama, a dio će usljed iscrpljenosti, hladnoće, gladi i bolesti život skončati na najgori mogući način u nekom od “dječjih prihvatilišta”, poput onih u Sisku i Jastrebarskom.

Biskupi nastoje da na dan premijere filma o Diani Budisavljević održe premijeru filma “dječje prihvatilište Sisak”. On takođe govori o “akciji spasavanja ratom stradale djece”, odnosno “velikom prilivu djece s Kozare”.

Kako piše u opisu filma, “uz opštu neimaštinu i glad preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu bio je pothvat iznimne hrišćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani toga vremena pokazali”.

Nije ovo prvi slučaj umanjivanja i negiranja tragedije koja se srpskom stanovništvu i posebno djeci dogodila u NDH, kao i izbjegavanja suočavanja s ključnim pitanjima:

Od koga su to spasavana djeca sa Kozare?

Gdje su završili njihovi roditelji, dok se djecu spasavalo?

I otkud velika smrtnost u prihvatilištima?

Zašto djeca od gladi, hladnoće, nehigijene i bolesti nisu umirala u svojim kućama, prije dolaska u prihvatilišta, pita Klasić u tekstu za “Net. portal”.

Izvor: Info srpska