U VJEČNOST SE PRESELILA GORDANA JANIĆIJEVIĆ: Odlazak najhrabrije srpske novinarke

U danu kada SPC slavi sveštenomučenika vladiku Savu Gornjokarlovačkog i godišnjicu stradanja đenerala Dragoljuba Mihailovića odjeknula je vijest da je ovozemaljski svijet napustila ugledna srpska novinarka Gordana Janićijević, dugogodišnja novinarka kuće Politika, a kasnije urednica emisije „Srpski sv(ij)et“ koje se emitovala na TV IN4S.

Gordana Janićijević je rođena 22. avgusta 1959. godine u Smederevu, od oca Đorđa i majke Radmile.

– Odrasla sam u staroj, čestitoj srpskoj porodici u Umčarima. Pradjeda je poginuo na Solunskom frontu, djed je bio za kralja tako sam ja u porodici slušala drugačiju priču od one zvanične. Komunisti su nas poslije rata ojadili i mislim da se nikada nismo oporavili. Upravo djed mi nije dozvolio da odem na osnivačku skupštinu nove Demokratske stranke, jer je na njenom čelu bio Dragoslav Mićunović o kome je djed Kostadin imao ružno mišljenje. Zapravo, imao je informacije o kojima ja nisam imala pojma. Opet, starinom, tatini su krajem 18. vijeka došli iz Crne Gore. Od Vasojevića su. Mamini su od Bjelopavlića sa Slapa. Naš predak Josip Pavićević bio je iguman Ostroga, podigao je Donji manastir, bio Njegošev duhovnik i mijenjao ga je u crkvenim poslovima kada je vladika bio van Crne Gore. E, kada saberete sve ove gene, valjda sam sve ovo morala da radim. Samo što bi bilo lakše da sam bila muškarac – ispričala je Gordana u razgovoru objavljenom u listu Srpsko kolo.

Završila je Petu beogradsku gimnaziju, studirala je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Novinarstvom je počela da se bavi od 1985. godine. Karijeru je započela kao novinar i voditelj na Studiju B na kome je radila do 1990. godine kada prelazi na RTV Politiku. Radeći za ovu kuću obavljala je funkciju urednika i šefa deska i na radiju i na televiziji. Dobijala nagrade, a 1995. godine ušla u knjigu Who is who (nezavisno izdanje), kao jedan od stotinu najboljih novinara u Srbiji, najviše zbog najslušanijeg noćnog kontakt-programa u Srbiji „Strogo poverljivo“ u kome su gostovale gotovo sve najznačajnije ličnosti kulturno-političko-društvene elite Srbije. Posebno vrijedni su bili njeni dokumentarni zapisi sa aktuelnih događaja i ratišta.

Provela je više od godinu dana na ratištima izveštavajući za RTV Politika, ali i pišući za NIN, DUGU, Politiku ekspres, Novine serbske, Svet…

– Moj zet je bio na vukovarskom ratištu i dva mjeseca nismo imali nikakvu informaciju da li je uopšte živ. Dvoje djece, beba i stariji sin, koji je imao malo više od godinu dana, plače i zove oca. Ja se pogubila. I odlučila sam da pokrenem sve veze i odem u Vukovar. Bila je nedjelja veče. U utorak sam bila u Vukovaru sa grupom američkih novinara koje je doveo Dejan Karaklajić. U Vukovaru – nijedno cijelo drvo. Kod famozne Ciglane – 140 leševa čeka na obdukciju. I dvanaestoro dječjih leševa. Tada sam upoznala divnog prof. dr Zorana Stankovića. I to je bio taj prelomni trenutak kada sam imala dug razgovor sa samom sobom. Ako sam novinar – treba da budem novinar kome je mjesto na terenu. Treba da pišem i izvještavam o onome šta se događa i što vidim. Na dan proglašenja RSK, na Sv. Nikolu 1991. bila sam u Petrinji da vidim svoju jedinu „vezu” preko Drine – porodicu moje drugarice Mare Čučković iz Donje Bačuge kod Petrinje. Vodila me je jedna sjajna žena, Hrvatica, udata za Srbina. I, tako je počelo. Zet je, hvala Bogu bio u Ernestinovu, na drugoj liniji.

Gordana je bila šokirana onim što je vidjela na terenu.

– Niko u Beogradu nije bio svjestan šta se dešava na par stotina kilometara dalje. Ni političari, a kamoli običan svijet. Nije postojala realna slika, niti je, čini mi se, bio definisan politički cilj i odgovarajuća strategija. Vjerovalo se u nekakvu Jugoslaviju koje faktički, nije bilo ni prije, a pogotovo poslije Titove smrti. Mediji su bili nedopustivo nesposobni i inertni. Jedan od rijetkih koji je prepoznao svu ozbiljnost situacije i potrebu da se dođe do što više informacija sa ratom zahvaćenih terena bio je tadašnji direktor Politike Živorad Žika Minović. On mi je bio najznačajnija podrška. Ne mogu da se požalim ni na tadašnjeg uredika Aleksandra Tijanića koji mi nijednom nije napravio problem da ostanem duže od predviđenog roka. Čak se dešavalo da zbog nekog događaja prekida program da bi puštao moj izvještaj.

Nakon ratnih dešavanja 1997. godine Gordana prelazi da radi za magazin Duga. U tom periodu je dvije godine bila član Izvršnog odbora Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Ipak, 2001. godine vratila se da radi na Radio Politiku gdje provodi dvije godine, a potom prelazi u Telekom Srbije.

U periodu od 2010 godine do 2012. godine radi za list Pravdu, a od 2012. godine radi kao slobodan novinar.

U periodu od 2020-2021 godine uradila je 146 autorskih TV emisija Srpski sv(ij)et na Nacionalnoj IN4S televiziji.

Pored novinarstva volontirala je u GO Zvezdara u periodu od 2016-2020 obučavajući penzionere za rad na računaru, a tokom 2018 i 2019. godine organizovala je šest izložbi Nove kosovskometohijske freske Slavka Potpare ( Dom sindikata, Parohijski dom Hrama Svetog Save, Nikšić, Herceg-fest, Miholjska prevlaka, kripta Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici).

Tokom svoje karijere objavila je više hiljada novinskih tekstova, u periodu od (1985–2003) napravila više od 3.000 radiojskim emisija, oko 200 dokumentarnih emisija i intervjua na TV Politika. Iza nje je ostala i Monografija o monterima u Telekomu (prva te vrste na Balkanu). Bila je veoma ponosna i na emisiju S one strane duge posvećenoj autističnoj deci iz škole Anton Skala sa kojom je bila predstavnik RTV Politika na međunarodnom televizijskom takmičenju u Baru i zauzela drugo mesto.

Kao član Izvršnog odbora NUNS-a zaključila je da je novinarstvoi doživjelo potpuni sunovrat.

– Ušla sam u tu priču 1997. da pokušam da osnujemo sindikat novinara jer se oba udruženja nisu bavila položajem novinara, kolektivnim ugovorom, zaštitom prava novinara. Tada nisam znala da je Branislav Čanak iz sindikata Nezavisnost to pravo pribavio svojoj organizaciji i bavio se samo benefitima. Esnafska pitanja ga nisu zanimala. Nisu nam uplaćivali staž, čak ni honorare. Tada je definitivno počeo sunovrat novinarstva. Kriterijumi su pali odlaskom stare garde urednika, novih nije bilo, jer su urednici izvršavali naređenja nadređenih, a ne učili mlade novinare zanatu. Od tada pa do danas novinarstvom se može baviti kome god to padne na um. Dno dna!

Umjesto beneficiranog radnog staža zbog boravka na ratištu Gordanu je deprimiralo saznanje da joj 13,5 godina staža nije ni upisano.

– Bila sam i ostala honorarac. Bila sam podstanar, ostala podstanar. Od oko 33 godine koliko radim, imam upisanih 18,5 i penzija će biti socijala, pa ću, ako me zdravlje posluži, raditi dok sam živa. Prosto, problem je u meni. Nisam umjela da se „snađem”, da uđem u neku partiju budem poslušna, a ne svoja, a ne volim ni kafane, ni klanove, poltrone…

Kao autorka emisije Srpski sv(ij)et ostavila je jasnu i nedvosmislenu poruku „nikad više brat na brata“.

– Nikada nisam dozvolila da se Srbi međusobno blate. U mom srpskom svijetu nema pozicije i opozicije. Toga ima na svim drugim kanalima. Moramo da radimo na uspostavljanju, njegovanju i poštovanju institucija sistema uz najkvalitetnije moguće kadrove.

Gordana Janićijević je godinama radila na svom životnom kapitalnom djelu koje do danas nije ugledalo svjetlost dana. Naime, po završetku hrvatske zločinačke akcije Oluja odlučila je da prikuplja tekstove sa namjerom da ih sabere u knjigu – trag o vremenu.

– Jedan od najdivnijih ljudi, i vrhunski novinar Dragan Vlahović, pokojni, nažalost, jedini je kome sam ispričala šta namjeravam. Rekao mi je da nisam svjesna u šta se upuštam, ali me je ohrabrio i podsticao sve vrijeme. Dobila sam blagoslov od patrijarha Pavla. Potreba za jednom takvom knjigom je nastala jer sam nešto istraživala o životu u porobljenoj Srbiji za vrijeme Velikog rata kada su skoro svi sposobni muškarci, među njima i moj pradjeda Petar (nije se vratio), bili na frontu i kada su zapravo žene bile te koje su četiri godine održavale Srbiju, radile uz svoje i sve muške poslove i skoro ništa o svemu tome nisam našla. Nešto o tome sam našla u Korenima i u knjizi Tuđinče hilandarskog monaha oca Jovana (Radojičića), inače mog Umčarca. Smatrala sam da treba da napravim miks ratnih i pozadinskih dešavanja u Krajini u to ratno vrijeme. Prvobitno, knjigu sam naslovila Krajina koje više nema, ali je taj isti naslov, nekoliko godina kasnije, pišući recenziju za neku drugu knjigu na ovu tematiku, dao Vanja Bulić.

Četrdeset dana prije smrti finalnu verziju rukopisa Gordana Janićijević je 10. juna 2024. godine predala novinaru Trifku Ćoroviću, osnivaču portala Slobodna Hercegovina i glavnom i odgovornom uredniku Srpskog kola. Tom prilikom je istakla da je čeka rizična operacija i ostavila amanet da knjiga ugleda svjetlost dana.

Recenziju za knjigu Gordane Janićijević napisao je istoričar dr Milan Gulić preporučujući je kao izuzetan istoprijski izvor.

– „O Krajini koje više nema, a „koja nekad bejaše”, i Krajišnicima, koji su sada daleko od svoje Krajine, pisala je u vrijeme svih tih događanja i postojanja Krajine i mlada beogradska novinarka Gordana Janićijević… Prokrstarila je Krajinu uzduž i poprijeko, vidjela sve ono dobro što je u njoj bilo, ali i mnogo lošeg što je, na kraju, i doprinijelo da ona nestane sa karte. Vidjela je srušene kuće, zgarišta, svjedočila o ljudskim tragedijama, dubinama podjela, o ljudima i neljudima, razgovarala sa vojnicima jugoslovenske i krajinske vojske, a obrela se u dva navrata i na „drugoj strani”. Na dan proglašenja Republike Srpske Krajine bila je u Petrinji, na Baniji, i svjedočila o nečemu što danas nema svoje mjesto u koricima knjiga, a bilo je važno „običnim ljudima”, stanovnicima toga kraja – o nedostataku struje, vode, otežanom snabdijevanju, ali i pljačkama u nedjeljama bezvlašća…” – stoji, između ostalog u recenziji dr Milana Gulića.

Uz duboko poštovanje prema jednoj divnoj i plemenitoj ženi, njenoj porodici i prijateljima izjavljujemo najiskrenije saučešće, do nekog novog susreta jer – smrti nema, ima samo seoba.

Trifko Ćorović

Kompletan intervju Gordane Janićijević koji je dala za list Srpsko kolo možete pročitati ovdje:

Izvor: Slobodna Hercegovina