Tušnica

U prvom izdanju ove knjige, zbog žurbe da se pojavi prije 11. avgusta 1991. godine, kada je u Livnu obavljena  sahrana posmrtnih ostataka  žrtava  ustaškog genocida, nijesu u potpunosti obuhvaćena i opisana sva gubilišta, sve jame i stratišta, niti do kraja istraženi  svi zločini.

Tako sam, opet zahvaljujući Miću Radeti, u međuvremenu saznao da je i iz jame u Tušnici (mještani je zovu Jelovača,prim.B.S.), baš kao i iz jame Ravni dolac na Dinari, od oko pedeset ubačeih, spaseno njih četrnaestoro.

Najstarija među njima je, izgleda, bila Stana Raco, žena Jove Raca, rodom od Pažina iz Potoka.
Od Pažina iz Potoka je bila i njena snaha Jovanka, žena Staninog sina Mirka, koja je takođe izbjegla smrt u paklu jame u Tušnici, baš kao i njeni maloljetni djever Stojan i zaove  Ljubica i Nevenka.
Po kazivanju Jovankine sestre Ruže Laganin iz Velikog Gubera, koje je zabilježio Mićo Radeta, a posebno Jovankine ćerke Mire Radoja i  sestrića dr Veselina Mitranića, ona je tog zlonosnog ljeta 1941. imala samo dvadeset godina i bila je u devetom mjesecu trudnoće kad su počeli ustaški pokolji.

– Dva dana uoči zločina  u Tušnici – kazuje dr Veselin Mitranić – moja tetka se iz Potoka zaputila u Livno neće li išta  doznati za muža Mirka koji je prethodnog dana bio poveden i ubijen u Prologu. Kad je vidjela kako ustaše divljaju po gradu i čula šta su sve govorili na nekom mitingu na trgu, shvatila je da za Srbe nema nade. Sjećam se, kad bi god kasnije pričala o tom paklenom danu u Livnu i strahu koji je preživjela, posebno je isticala poznatog koljača Joza Lijovića kojeg je upamtila po nekom groznom ožiljku na licu. Jadna i čemerna, ona se toga dana nekako izvukla iz grada i zaputila u Žabljak kod sestre Ilinke, moje majke, koja je od nje bila starija pet godina  (i Ilinka je u tom trenutku već bila udovica jer je i njen muž Stamenko Mitranić koji dan prije toga ubijen u Prologu, prim. B.S).
Majka je sjutradan ispratila tetku da ide u Potok, ali su je na mostu na Sturbi  presreli i uhvatili ustaše. Nije im smetalo što je  bila u odmakloj trudnoći, takoreći pred porođajem – čim su ustanovili da je Srpkinja zgrabili su je i povukli prerma nekom krompirištu da je zakolju. Ona se sirota nije  ni opirala, ali je od silnog straha namah dobila proliv.

To je nekim čudom prenulo krvnike i oni su je istog časa pustili da ide kud je naumila. Sjutradan su, međutim, banuli u selo sa kamionima i pokupili svu srpsku čeljad. Među njima i moju tetku, a po njenom sjećanju glavni među njima je bio neki Mišković – kuća mu bila baš pored onog mosta na Sturbi na kojem su nju prethodnog dana uhvatili i umalo ubili…

– Tek kad su nas doveli nad jamu u Tušnici i kad sam viđela kako kao vuci grabe đecu i bacaju ih u ambis, shvatila sam kakvo nam je zlo pripremljeno, pričala nam je u rijetkim prilikama majka – sjeća se Jovankina ćerka Mira Radoja koja živi u Somboru. – Ugledam onda među ustašama – sve našim komšijama i dojučerašnjim prijateljima – i jednoga Krešu Galešića, moga komšiju iz rodnog mi sela Golinjeva, sa kojim sam odrasla i  janjce čuvala. Primaknem se nekako do blizu njega i počnem ga kumiti da me ubije, da me ne baca živu u jamu. Zgulim i prsten vjenčani s ruke i ponudim mu, samo da opali metak i ne mrcvari me, a poslije za moju dušu da se pomoli i zapali svijeću. On jok, ne čuje, kao da se nikada u životu nijesmo ni sreli ni viđeli…

Jovanka je sama skočila u jamu i nekim čudom ostala živa, ali sa više teških rana i uboja. Dan ili dva potom, ona se u jami i porodila, ali novorođenče nije izdržalo ono što je osam  dana izdržavala njegova majka i još trinaestoro koji su preživjeli i, zahvaljujući Italijanima, izvađeni iz jame.

– Sedmog dana – sjeća se dalje Mira Radoja priče majke Jovanke –   čuli su negdje u blizini zvona i glasove čobana i počeli da dozivaju u pomoć. Čobani-Hrvati su ih čuli, dotrčali nad jamu i, po prilici, uveče kazali ukućanima da u Tušnici ima još živih. Ne zna se kako je poslije bilo,tek već sjutradan, izgleda po naređenju Italijana, došli su da ih vade. Među  „spasiocima“ je, kako je ona tvrdila, bilo i nekih od onih koji su ih i bacali u jamu. Pošto su njihove kuće bile opljačkane i puste, svi su smješteni po hrvatskim kućama dok su se oporavili i povezali sa rodbinom. Moja majka koja je, izgleda, bila u najkritičnijem stanju, ostala je, tako, gotovo godinu dana u kući nekog od tih Hrvata jer ni u domu a pogotovu u rodu nije bilo nikoga ko bi se mogao o njoj starati (u Golinjevu su pobijeni Jovankini  otac i majka, Aleksa i Mara Pažin, sestre Olga i Mila i brat Branko kao i cijela porodica strica Nika koja je živjela pod istim šljemenom – strina Stana i sestrice od strica Radojka, Mara  i Milojka, prim. B.S.)

Pusta mladost i život su ipak pomogli Jovanki  da preboli strašne posljedice porođaja u jami i izvida  inficirane rane i uboje. Poslije je srela Viljka Radoju iz glamočkog sela Podkraj i sa njim svila novo bračno i porodično gnijezdo u kojem su se ubrzo našli sinovi  Branko (dala mu ime po bratu koji joj je stradao u Kamešnici) i Zoran i ćerka Mira.

– Bila je uglavnom zdrava i razborita žena i rijetko je pričala o svom stradanju. Nosila je tu svoju muku kao da nije ni željela da je dijeli sa drugima, a pogotovu ne sa djecom. Prosto kao da nas je pošteđivala i čuvala od toga i pazila da nas ne otruje mržnjom. Tek kad su prije petnaestak godina naišle strahote  najnovijih ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini i kad je moj brat Branko  uzeo oružje i otišao na položaj, shvatili smo koliko se ona plaši i u kakvom je strahu od rata živjela sve te godine. Izdržala je tako do 1994, a onda je i njeno srce popustilo. Sa ovog svijeta je ipak otšla zadovoljna jer je dočekala da vidi sreću svakoga od nas troje – kaže Mira Radoja.

Iz jame u Tušnici su, inače, spaseni još i Marić Matije Pavo, Marić Matije Boško i Marić Matije Ilinka, takođe svi iz Potoka, kao i Ždero Simka, Ždero Ilije Ilija i Ždero Nika Rajko, svi iz Smrčana. Iz Smrčana su bile i Zorka Ždero, supruga koji dan ranije u Prologu ubijenog Pera Ždera, koja je iz jame spasena zajedno sa šestomjesečnom ćerkicom Mirom  i osamnaestogodišnjom zaovom Milkom.
Od svih njih, nažalost, u životu je još samo  najmlađa, Mira Ždero…

U većoj grupi ratne siročadi koja se 1955. godine  našla u učiteljskoj školi u Travniku, bila je i petnaestogodišnja Mira Ždero, rodom iz sela Smrčani kod Livna. Vižljasta i lijepa, temperamentna i brza kao čigra, vesela i uvijek orna za igru i pjesmu, izdvajala se od ostalih i potvrđivala  nepisano pravilo da su siročad tvrđa, snalažljivija i zrelija od svojih vršnjaka.

U Travniku uspješno završila školu. Tu potom ostala da „odradi“ stipendiju, uz rad završila i pedagošku akademiju, a životna matica je zatim zanijela da tu i ostane, ne samo cio radni vijek nego i da broji penzionerske dane. Nastanila se u Novom Travniku i odatle nije kročila ni u krvavim ratnim danima  devedesetih godina prošlog vijeka – i tada potvrdila da su ljudi koji odrastu i stašu kao siročad otporniji i smjeliji od ostalih.

Sad živi od uspomena, za lijepe trenutke  susreta  sa nebrojenim đacima iz četrdesetak generacija koje je izvela na životnu stazu,  a najveća sreća i radost su joj ćerka Vera – plod kratkotrajne ljubavi i braka sa Hrvatom Alojzijem-Stjepanom Ružićem iz Doca kod Travnika – koja sa mužem Gilem Taskovim i djecom, sinom Bojanom i ćerkom Vedranom, živi u Subotici.

Iako joj je cio život protekao u druženju sa ljudima,  iako je na tom putu srela i stekla toliko prijatelja i poznanika, ipak je premalo onih koji znaju kakvu je golgotu preživjela u najranijem djetinjstvu, da je ona najmlađi živi svjedok ustaških zvjerstava nad Srbima u Livnu i okolini u proljeće i ljeto prve godine Drugog svjetskog rata. Tu stravičnu stranicu života nikada nije voljela da otvara niti je iko ikada mogao i posumnjati šta na duši nosi ova vedra žena, uvijek puna optimizma i dobre volje za svakoga – da je ona na samom pragu života, tek što je ugledala ovaj mržnjama i svakojakim zlom opoganjeni, zavađeni i podijeljeni svijet preživjela strahotu ustaškog bezumlja i bezdušnosti; da je ona krajem jula 1941, u naručju teško povrijeđene majke, prošla kroz pakao jame na Tušnici i osam dana i noći preživjela u gomili od trideset i šest leševa, pretežno djece, djevojaka, žena i gdjekojeg ubogog starca, sve njenih najbližih, rođaka i komšija, srpske čeljadi  iz obližnjih Smrčana i Potoka:

– Zaista je malo onih pred kojima sam ja otvarala dušu. Tačnije, o tome sam  najčešće i najotvorenije pričala sa mojom  majkom i bakom, majčinom majkom, dok su bile žive. I kad sam ponekad nešto od toga spomenula u razredu, da djeci dočaram strahotu i zlo rata, činila sam to tako kao da se sve to dešavalo nekome drugome, daleko od moje lijepe kuće.

A moja priča o tome je, ustvari, priča moje pokojne majke Zorke i moje tetke, očeve sestre Milke, nažalost sada takođe pokojne, koje su sa  mnom i ostalih jedanaestoro preživjele u živoj grobnici na Tušnici, jer ja sam  tada imala tek  pola godine – majka mi je kazala da mi je bio nikao tek prvi zub.
Majka mi je pričala da su prvo pohvatali i u Prologu pobili sve zrelije muškarce iz sela. Među njima i moga oca Pera – imao je samo dvadeset i tri godine. Toga jutra su išli na kosidbu. Kako je bilo ljeto i vrućina, majka me zorom bila iznijela na livadu, u hladovinu iza kuće. Moj otac joj prišao i zagrlio je, a ona se počela otimati – nemoj, vidjeće neko… Ma, briga me, neka vidi, ko zna kad ću te i da li ću te ikada više zagrliti – rekao on kao da je naslućivao šta se sprema.

Uveče, kad su se vraćali sa kosidbe ustaše ih sačekale i pohvatale. Sa njima bio i moj ujak Markica Radeta iz Gubera, bila mu tek devetnaesta godina.  On išao na začelju i vodio konja, pa kad je vidio šta se čini, skočio na konja i pobjegne. Noću se nekako probije do kuće i majka ga, moja baba Ruža, sakrije u pojatu. Baba bila vuk gorski, zvali je Pažinuša pošto je bila rodom od Pažina, nije se bojala dva oka u glavi. Krila ga tu nekoliko dana, a onda, kad stisla muka i strah da bi mogli zapaliti pojatu i naći ga, pođe nekom kumu, Hrvatu, kazivala mi je kako se prezivao, Bralo, Baković ili nekako tako – zaboravila sam – i kaže mu za Markicu. On se tu zakune na sve da mu se ništa neće desiti samo da se prijavi.
Baba povjeruje, spusti se na kumovu riječ, ali  oni Markicu isti čas u Prolog čim im je dopao u ruke. Baba ih od tada dok je bila živa nikada više nije zarezivala, na svakom koraku ih je psovala i izazivala, pogotovu otkad je čula za mamu i mene.

Pošto su pobili muške, a sve su proturali priču i lažunjali kako su ih tobož propratili u Srbiju, koji dan potom  pokupili su i svu ostalu srpsku čeljad iz Smrčana i Potoka i potjerali nas u Tušnicu. Tu su nas žive  pobacali u jednu jamu, narod je zove Jelovača, a duboka je petnaestak metara. Iako je bio kraj jula,  u jami je bio još veliki smet snijega i to je vjerovatno i pomoglo  da mnogi prežive.
Majka je mene čvrsto držala u naručju, ali me ispustila iz ruku pri padu. Ona se otkotrljala  na jednu stranu a ja ostala na smetu. Sa teško povrijeđenim i polomljenim kičmenim pršljenovima, nije se mogla vratiti po mene pa je to učinila moja tetka Milka, tada mlada osamnaestogodišnja djevojka, koja je  bila nešto lakše povrijeđena. Uspjela je da me ugrabi i skloni  sa smeta na koji su neprekidno padali oni koje su ubacivali poslije nas, ali i kamenje kojim su pokušavali da nas  dotuku i zatrpaju. Jedan kamen je pri tom  pogodio tetku Milku u rame i slomio joj ključnu kost, ali me ona ipak nije ispustila iz ruku dok me nije predala u naručje majci.

U jami smo ostali osam dana. Ja sam, dok je trajalo mlijeka na majčinim grudima dojila, a onda su i meni žeđ i glad gasili snježanicom…
Nad jamu su sedmog-osmog dana došla neka hrvatska čobančad koja su tu okolo čuvala stoku. Čuli su naše jauke i zapomaganje i tako je izgleda dopro glas do italijanske okupacione vlasti  da u jami u Tušnici ima još živih, koja je odmah naredila da nas izvade.
Vadili nas Hrvati, naše komšije, uglavnom Perkovići, većina onih koji su nas i bacili u jamu. Zato zadugo niko nije  smio da prihvati konop  koji su nam spustili i veže se – svi se plašili da su ponovo, kako su to danima ranije činili, došli da nas dotuku. Onda prva krenula moja majka. Može se samo zamisliti kakve je bolove trpjela dok su je sa slomljenom kičmom vukli  na konopu, ali mene ipak nije ispustila iz ruku.

Kad su nas  izvukli – pričala mi  kasnije majka, mada nikada nije voljela svega toga da se prisjeća – mene onako izbezumljenu na svjetlosti dana, prljavu, musavu i umazanu zemljom, uzeo u naručje jedan od ustaša i rekao nekome od čobana da namuze i donese mi malo mlijeka:
– Ma, šta ćeš to, veseo bio,  de, baci to pašče srpsko da ga dočekam na bajonet! – rekao mu drugi i otvorio nož na pušci.
– Ma, neka ga, jebo ga ti, vidiš da će i onako krepati – odgovorio taj i ne dao da me zakolje, a ja i danas kad vidim nož sjetim se majčine priče i poduzme me jeza…
Mira Ždero ipak preživjela. Preživjelo i ostalih trinaestoro. Među njima i njena majka Zorka, koju su mjesecima uvijali u sirovu jareću kožu, sve dok polomljeni  pršljenovi nijesu prerasli i oprla se na noge:
– Moja majka je bila izuzetno lijepa – kazuje dalje Mira Ždero. – Bila rodom iz Gubera od Radeta. Ćerka Krsta Radete. Zvali ga „Merika“ pošto je neko vrijeme prije rata radio negdje u inostranstvu, čini mi se u Francuskoj, ali za seljake, njegove komšije, sve to je bila Amerika.

Kad su došli svatovi za majku, za nju su doveli i najljepšeg konja iz sela – samo za takve prilike, za zor ga držao  Hrvat Ivan Perković. Pri povratku, on pusnik trgne i mnogo prije ostalih donese nevjestu u selo, pravo pred kuću Ivanovu kao da je znao da će je sudbina vezati baš za tu kuću.

I danas poneko priča kako je neki mladić, komšija moga oca, Hrvat, čini mi se da se prezivao Mandić, dotrčao kući  kad je vidio Zorku i uskliknuo:  „Ajme, što je Perina nevista lipa, lipa ki Gospa…!“     Zorka se, pošto je izvađena iz jame dugo vidala, ozdravila i uprkos mukama i svemu što je preživjela ostala lijepa i dopadljiva. Život je činio svoje. Mlada, stasita udovica je brzo zapala za oko mnogima i mnogi su pokušavali da pridobiju njenu naklonost. Konačno, ona se 1944. godine opredijelila i udala za Hrvata Tomišu, sina već pomenutog Ivana Perkovića, jednog od onih rijetkih koji nijesu okrvavili ruke i ogriješili se o srpsku nejač.

– Tomiša je bio dugo udovac – kazuje dalje Mira Ždero – stariji od moje majke osamnaest godina, a prije rata je dugo živio i radio u Sloveniji i stoga  je vjerovatno  i bio drugačiji od ostalih.  Majka mi je kasnije pričala da se nadala da će je on odvesti daleko od Livna i svega što bi je podsjećalo na muke i patnje, na užas koji je preživjela.

No, ispalo je sve drugačije. Zaređala su djeca i život krenuo drugim tokom. Mene je do petog razreda škole podizala moja baka Ruža. Onda sam prvo četiri godine provela u domu za ratnu siročad u Livnu i završila nižu gimnaziju, kako se to tada zvalo, a potom 1955, stigla ovdje u Travnik i nastavila školovanje u učiteljskoj školi. Nikada, međutim, do posljednjeg dana, nijesam prekidala vezu sa majkom i mojom braćom i sestrama, njenom djecom iz braka sa Tomišom…

Tomiša Perković je umro 1981. godine, a Zorka u julu 2006. Iza njih je ostao sin Slavko, poznati ugostitelj, koji živi u Potoku kod Livna i ima troje djece i četvoro unučadi. Njegove sestre, odnosno Mirine sestre po majci, odavno žive u Njemačkoj i tamo su zasnovale svoje porodice.  Najstarija Lucija ima četvoro djece i dvoje unučadi,  Mara ima sina, a Ružica dvoje djece i dvoje unučadi…

U Aranđelovcu je 2006. godine, umrla i Milka Ždero, tetka  Mire Ždero, kojoj, po svemu sudeći, i duguje život. Daleko od rodnih Smrčana, njeno plemenito srce je stalo u osamdeset trećoj godini života, iznenada, tiho, bez ijednog dana bolovanja, onako kako valjda umiru samo pravednici, oni koji nedužni stradaju i trpe.

I ona se svemu što je u mladosti doživjela i preživjela, svima koji su bili i njoj odredili sudbinu osamnaestoro njenih najrođenijih i najbližih i toliko drugih koji su skončali u jami na Tušnici, osvetila životom. Ostavila je za sobom široki trag od pedeset i dvoje djece, unučadi i praunučadi, s velikim izgledima da se taj trag još više širi, uinat onima koji su bili naumili da iskorijene i taj omladak iz porodice Ždero, jedne od srpskih porodica  iz livanjskog kraja koja je ponajviše stradala i osjetila ustaško zlotvorstvo tokom Drugog svjetskog rata.

Iako nepismena, ova sićušna, prirodno bistra, oštroumna, vedra i preduzimljiva žena, očigledno je u bračnoj sreći, slozi i ljubavi – u rađanju, nalazila lijek za tugu siročeta bez oba roditelja iz najranijeg djetinjstva i strašne traume koje je kao osamnaestogodišnja djevojka  ponijela iz žive grobnice, jame na Tušnici:

– Njen otac, moj djed Mijo Ždero iz Smrčana – kazuje Milkina najstarija ćerka Koviljka – imao je sina Peru iz prvog braka. Kako mu je ta žena  mlada umrla, on se oženio mojom  babom Stakom i sa njom 1923. godine dobio ćerku Milku, moju majku. Poslije samo tri godine i moja majka je, baš kao i brat joj Pero, ostala  siroče, prvo bez majke Stake a nepunu godinu potom i bez oca Mija. O njoj i o Peru su se potom brinuli  stričevi, posebno stric Ilija i strina Simka.

Pero se uoči samog rata oženio sa Zorkom     od Radeta iz Gubera, sa kojom je ubrzo dobio ćerku Miru – mislim da je imala tek pola godine  kad su počeli ustaški pokolji.
Majka je veoma rijetko pričala o tome, pogotovu  ako smo mi djeca bili prisutni. Nije htjela da nas truje mržnjom i ja sam zato vrebala svaku priliku  da što više saznam, šta se i kako stvarno desilo, a ona je otvarala dušu tek kad bi se ovdje u Aranđelovcu srela sa Danicom Lalić, koja je takođe  preživjela pakao jame u Ravnom docu na Dinari. Kod nje je svraćala i dan prije nego što će umrijeti, obećala joj da će doći  da se ispričaju i izjadikuju, ali, eto, smrt bila brža…

Prisluškujući njihove razgovore i bolna sjećanja, doznala sam da su noć uoči pokolja kod moje majke došle dvije Hrvatice, njene drugarice, da se pozdrave, pošto je bilo najavljeno da će sjutradan Srbe odvesti i ispratiti u Srbiju. Jedna od njih,bilo joj čini mi se ime Mara, koja je izgleda bila  zaljubljena u nekog od majčnih rođaka – tada joj je kazala šta im se sprema i nagovarala je  da ide sa njom, da je ona sakrije i spasi, ali se ona druga usprotivila i rekla da to nije istina.

Kad su ih sjutradan dotjerali nad jamu u Tušnici bilo je za sve kasno. Majka pri padu nije bila  teže ozlijeđena pa je  uspjela na vrijeme da se skloni u stranu, ali je onda vidjela na smetu malu brataničnu Miru koja je ispala iz naručja teško povrijeđene majke. Grešno dijete je nemoćno cviljelo na smetu dok su oko njega padali oni koje su još ubacivali u jamu i kamenje kojim su odozgo pokušavali  da ih dotuku. Kad je na smet pao i njen stric Ilija, sedamdesetogodišnji starac i kad mu je malo potom  jedan težak kamen razbio glavu kao lubenicu, moja majka je potrčala, ugrabila i sklonila malu Miru, ali je jedan kamen i nju stigao, udario je u rame i slomio joj ključnu kost…

Milka je, pogotovu pod stare dane,  nekako ponajčešće o svojim mukama pričala  sa ćerkom Biljanom, udatom Velemir, možda i zato što je ona tada bila češće sa njom od ostale djece i što je pokazivala više radoznalosti:
– Kad su došli da ih kupe i gone u jamu – prisjeća se Biljana majčine priče – njen brat od strica Rajko, tek pristasali momak, nije bio kod kuće već podalje na livadi, kosio ili skupljao sijeno.  Kad je čuo vrisku i galamu u selu, on potrčao i u posljednji čas sam uskočio u kamion da ne zaostane, uvjeren da ih voze u Srbiju. A stric joj Ilija, iako  slomljen i nagrđen pri padu u jamu, iako su mu poslije i kamenjem glavu razbili, nekoliko dana je umirao i mučio se.  I njoj i svima koji su preživjeli u jami bilo je, govorila je, najteže upravo  to što su slušali jauke i zapomaganje  teško povrijeđenih i ranjenih, to što su danima umirali, a da im niko nije mogao ništa pomoći. Posebno se grozila kad je pričala kako je cviljelo jedno kuče koje je došlo na jamu za narodom i koje su ustaše za njima ubacile u jamu, kako je ono  poslije  nekoliko dana, žedno i izgladnjelo počelo da grize leševe…

I Milka, kao i svi ostali koji su  preživjeli u ovoj jami, po kazivanju Biljane Velemir,  danima su poslije bili gotovo slijepi, ali je sve to, ipak, bilo sitno pri strahu koji su trpjeli od stalnih ustaških prijetnji da će ih ponovo vratiti u jamu. Sve su ih, inače, bili pokrstili i ko god je mogao morao je nedjeljom da ide u katoličku crkvu i krsti se kako se oni krste. Tako sve dok jednog dana u selo nije banuo četnički vojvoda pop Momčilo Đujić i priprijetio da  Hrvatima neće ostati ni miš u duvaru ako budu dalje zlostavljali srpske mučenike:
– Majka mi je pričala da je i bez toga među Hrvatima bilo onih duševnih, koji su im pomagali i zaštićivali ih koliko su mogli – kaže Biljana. – Posebno mi je žao  što ne mogu  i ne smijem da spomenem ime  te Hrvatice koja je nju njegovala gotovo godinu dana ili jednog od tih ustaša-dobrotvora – bojim se da kakvu nevolju  ne navučem njegovom potomstvu. On bi, pričala mi je majka, preko dana galamio i puškarao oko njene kuće, a noću joj oda krišom doturao hranu. Ona mu to nije zaboravila i kad mu je poslije rata bilo suđenje u Mostaru ona je otišla na sud i sve lijepo ispričala. To mu je, po prilici, spasilo glavu. Otišao je poslije na rad u Njemačku, ali nikada nije  zaboravljao šta je majka za njega učinila i nikada  nije propuštao  nijedan dolazak, nijednu slavu ili kakav praznik,  da ne dođe, da se ne javi i sitnom pažnjom ne zahvali…

Milka Ždero, kao i svi ostali preživjeli iz ove jame, dugo je kasnije, gotovo tokom cijelog rata, vidala teške povrede i uboje i vijala se sama u pustoj i praznoj kući.  Tako do prvih dana slobode 1945. godine.

– U Smrčanima – nastavlja priču Milkina  ćerka Koviljka –  u kojima su tada bile  samo dvije srpske  kuće, moje majke i brata joj od strica Ilije – jednog dana se pojavio moj otac Milutin Poparić iz Prova sa drugog kraja Livanjskog polja.  Doveo ga neki  njegov drug iz partizana, Hrvat iz Glavica, Konta ili Manđeralo, zaboravila sam kako se prezivao, i nakalauzio mu  moju majku. Ona mu se dopala, oženio se, zaposlio u rudniku u Tušnici i ostao da živi kod nje u Smrčanima…

Iako su već bili pustili duboke korijene, izrodili devetoro djece (najstarija ćerka Koviljka se već bila i udala i rodila prvo dijete, prim.B.S.), Poparići su, uglavnom po izričitoj Milkinoj želji, 1966. godine, u trenutku kada je hrvatski nacionalizam ponovo počeo da diže glavu, digli sidra i stanili se u Aranđeklovcu. Na takozvanom Đikinom brdu su kupili malo zemlje i sagradili kuću, a danas je to, ponajviše zahvaljujući njima, veliko naselje Livnjaka. Sem sedmoro Milkine i Milutinove djece (dvoje je sreću i mesto pod suncem potražilo u Beogradu,prim.B.S.), tu su se naselile i mnoge druge porodice livanjskih Srba, među kojima je dosta i onih koji su otuda doselili prije petnaestak godina, bježeći od  novih ustaških zločina i zvjerstava, patološke mržnje koju su nad Srbima iskalili i u nedavnim ratnim sukobima u Bosni i Hercegovini.

Milutin (umro 1997.) i Milka Poparić ostavili su iza sebe sinove Ranka (ima dvoje djece i dvoje unučadi), Žarka (dvoje djece), Živka (dvoje djece) i Branka (troje djece) i ćerke Koviljku, udatu Jagodić (četvoro djece i osmoro unučadi), Smiljanu, udatu Lekić (dvoje djece i troje unučadi), Stanu, udatu Đuknić (dvoje djece i troje unučadi), Biljanu, udatu Velemir (dvoje djece) i Ljiljanu, udatu Popović (troje djece i četvoro unučadi).

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci