Titov pas i Nijemac Vajs

O tome koliko su komunisti veličali Josipa Broza Tita među partizanima i od njega pravili idola, govori nam i svjedočanstvo Jovice Škrbića. On je bio mladi partizan indoktrinisan mitološkim pričama o Titu, želeći kao i ostali mladi partizani da „oponašamo svog vrhovnog komandanta, da kapu-titovku nosimo ili nakrivimo na istu stranu kao i on, da njegove vrline prihvatimo koliko je to moguće, da one budu i naše“. O prostodušnosti i neobrazovanosti, ali i neinformisanosti srpskih seljaka koji su popunjavali partizanske jedinice, govori i to, što su oni shvatili da je neprijateljska operacija „Vajs-1“ bila ime jednog Nijemca, a ne šifra ofanzive. Donosimo jedan dio svjedočenja Škrbića o smotri 4. krajiške divizije u Srpskoj Jasenici 7. januara 1943, cijelo svjedočenje nalazi se u zborniku tekstova „Druga krajiška brigada-Ratna sjećanja, Beograd, 1988“.

„Poslije smotre, govora i pozdrava naroda i vojske drugu Titu nastalo je narodno veselje. U čitavoj toj pripremi da što bolje izgledamo, da se ne obrukamo pred Vrhovnim komandantom, nisam ni primijetio, sve dok se nije uhvatio u kozaračko kolo, koje su poveli krajiški junaci – Lazo Marin, Šoša, Niko Jurinčić, Ranko, Hamdija i Milančić, a za njima borci, narod i omladina, da je drug Tito u kolu. »Jest, žarkoga mi sunca, i drug Tito ide u kolo«, veli moj drug Svetozar Vujmilić. Onda se stvorila jedna druga kolona da se uhvati u kolo pored druga Tita. Uspio sam da se uhvatim do njega, ali me je neko odsjekao. Upravo sam primijetio jednog divnog vučjaka u njegovoj blizini. Kolo je bilo ogromno, okretalo se okolo unaokolo. Bilo je to najveće kolo koje sam vidio u toku revolucije. Njegov vučjak je pogledao svoga gospodara. Kretao se lijevo – desno, ali je uvijek nepogrešivo dolazio do druga Tita u jednakim razmacima, bez obzira gđe se nalazi, i opet se udaljavao sve dok se kolo nije završilo.

Mnogi od nas mladića sa sela nismo znali ništa o vučjacima. Uz komad pite i mesa, sa čašom rakije kod starog Majkića, na toj velikoj poljani razvezli smo priču kako vučjak nije običan pas, već naučena životinja vjerna do posljednjega svome gospodaru. Dok smo razgovarali vučjak se našao u blizini, a moj drug Svetozar reče da on zna i šta mi pričamo, pa promijenismo temu. Malo se popilo, a Ilija Partalo reče da je čuo da na nas uskoro kreće neki Nijemac, po imenu »Vajs«, ali da mi mnogo ne brinemo oko toga jer je on dobar mitraljezac, on će njega već srediti, još dok mi budemo odmarali. »Išlo je na mene poviše Švaba, pa se nisu dobro proveli, a taj Nijemac je običan hvalidžija«, kaže. Šta nam može Nijemac »Vajs« i to jedan. Bilo je sigurno da smo poslije smotre divizije postali još jači. Imali smo i upoznali takvog divnog Vrhovnog komandanta. Niko nam ništa više nije mogao.

Drug Tito je otišao u pravcu Bihaća, toplo pozdravljen od svoje vojske i naroda, a mi smo pohitali na svoje položaje, sa čvrstom vjerom u konačnu i brzu pobjedu naše vojske i naroda. Sa takvim vrhovnim komandantom se sigurno pobjeđuje. Sa takvim uvjerenjem smo ušli u okruženje četvrte neprijateljske ofanzive, nazvane »Vajs-1«.

Sa nama iz ofanzive nije izišao Ilija. Poginuo je u snijegom okovanom Grmeču štiteći prilaze bolnici u Lukićima. Nismo ni znali da je Nijemac »Vajs« ofanziva u koju smo uleteli, i da je to bio njemački plan za uništenje partizanskih snaga.

PRIREDILA: Redakcija

Izvor: Srbi u BiH