Tito zabranio kralju Petru II povratak

Negdje u pola zime istom vezom došla je obavijest da je Tito kralju Petru II zabranio povratak u Jugoslaviju! To je bila velika i, za nas, nekako čudna vijest. Mi volimo druga Tita, volimo partizane, pa i mi smo nekakvi partizani, ali smo i Srbi. Mi smo stradali zato što smo Srbi. Kad je na prostoru Hrvatske na frontu izdana Jugoslavija, gažene su i parane slike kralja Petra. Našim uhapšenim i mrcvarenim očevima, braći i stričevima, ujacima i bratićima ustaše su upućivale najpogrdnije riječi uz spominjanje kralja Petra. Sve do one uzrečice: „Neka vam sada kralj pomogne“! Uz te povike su klani, ubijani, mrcvareni i u bezdane bacani. A sad?! Sad je i drug Tito protiv njega! Kako je to moguće? Zašto? To je naš kralj. Kako to sada drug Tito zabranjuje povratak našem kralju, a Nijemci i ustaše bi bili ubili toga kralja kao i svakoga od nas Srba? Kako je to moguće? Mi volimo druga Tita, on nam donosi slobodu, on vodi borbu sa ustašama i Nijemcima. Sve više govore da su i četnici izdajnici. I neka je sve to nekako u redu, ali da kralj ne smije da se vrati među nas… Izgledalo nam je da to baš i nije u redu.

Uostalom, sve naše komšije katolici, osim Slovenaca Jarebiča u Brzinovoj kući, su glasno i jasno bili protiv kralja. Gotovo svi oni bi ga objesili da im dođe ruke. Svi oni su listom i protiv Tita. Oni partizane zovu „Srboćetnici“ i „Srbokomunisti“. Pogotovo to rade oni što, iz svojih razloga, svaku večer idu spavati u “žicu”, a ujutro – natrag u srpske kuće. I sad, po našem shvatanju, drug Tito je na njihovoj strani. Da stvar bude još gora i sumnjičavija, teta Dragana Amidžića nam je ispričala, negdje je čula, da se u Bjelovaru predala nekakva partizanska četa, da je došla pod hrvatskom zastavom i da su pjevali: „Ne pucajte, braćo domobrani, evo idu braća partizani“! Jadne naše žene odmah to povezaše sa pričom o pobuni 108. puka u Klokočevcu. To su bili sve Šokci! Onda su izdali Jugoslaviju, a sada izdaju dosadašnje suborce „Srbočetnike“ i „Srbokomuniste“! Odoše skroz na “njihovu” stranu. A drug Tito zabranio kralju da se vrati u Jugoslaviju? Usložila se gomila sumnjičavosti, a nama su u naše tajne veze sada uključili lugara Dragu Vukelića – Hrvata. „Jeb’la nji’ majka, njima se nikome ne treba vjerovati“, komentira te vijesti kuma Milka Gruberova. Još ona i ne zna za Vukelića, jer ona nije bila u aktualnoj grupi za vezu sa Barnom. Da je znala, šta bi tek tada rekla?! Zbog takvog stava druga Tita prema kralju, mi smo bili zabrinuti. Najviše radi toga što bi to moglo ohrabriti ustaše pa da nas opet počnu klati, a taman se naš strah od ustaša nekako smanjio jer su se i oni bojali mogućnosti odmazde partizana nad njihovim porodicama. Oni su bili svjesni da su “u šumi” „Srbočetnici“, odnosno, još uvijek u većini Srbi. Nisu oni zaboravili Španovicu, koja je bila “džu za ba” – Španovica za Grubišno, u oktobru prošle godine.

Nama Srbima nije bilo po volji ono sa drugom Titom i kraljem, a komšije to vjerojatno još nisu ni znale.

Preko Tine saznajemo da Mara Golštajnova (Gottstein), udovica Ferde koga su jesenas kao ustašu ubili partizani, plače jer je od Nijemaca dobila obavijest da joj je sin nestao na ruskom frontu. Nisu napisali da je poginuo, da je mrtav, ali Mara misli da je on poginuo. Tu nam je vijest donijela i teta Anka Tregnerova. Kaže da Mara samo plače. Jovanka i ja šutimo, mama kaže da nam je to i Tina rekla pa dodade: „Eto sad kako je meni bilo kad sam u jednoj noći izgubila i sina i muža“. Poslije toga nasta nekako nezgodna stanka. Nisam baš mami odobravao što je tako rekla, jer teta Anka ima muža i djevera u gestapovcima, a dobra je sa Marom. To je bio produkt moga opšteg straha i opreza prema svemu što bi moglo naljutiti ustaše. Od te ljutnje do noževa u našim vratovima nije bilo daleko. Sad Anka na tu spontanu majčinsku reakciju moje mame dodade: „Pa, eto, i naš Vilim (djever gestapovac) se od ljetos ne javlja. Bojimo se da i on nije stradao“! Eto, zbrajaju i oni svoje zlo i žalost – to je nekako naša zluradost poslije svega što su nam nanijeli. Ali, oni su, prema našoj ocjeni i osjećanju, u sigurnijoj poziciji u odnosu na život i smrt. To je naš sud, a pitanje je kako oni uživaju u toj svojoj boljoj, ali svaki dan, sudeći po njihovom vladanju i osjećanju, manjoj sigurnosti.

Poslije sanjkanja, na povratku iz Stalovice nekad k nama navrati i Lojzo. Tu se malo ogrije, pa ode kući. Inače nam ovih zimskih dana češće dolaze Tregnerovi. I Frantine kćerke navrate iako se sa njima nismo družili. Mama im je bila zločesta, često ih je tukla, pa ni ja nisam volio ići u to društvo. Teta Anka, Lojzina mama, isto češće dolazi. Kad ide kući, ponekad odem i ja sa njom. Dogodi se da ostanem i kad padne mrak, jer kad oni nahrane stoku, Franto stavi na stol atlas i glasno komentira stanje na ruskom frontu. Iz tog njegovog komentara upamtio sam da Rusi ne idu samo prema Njemačkoj, nego i prema Rumunjskoj, Bugarskoj i Mađarskoj. Ponekad spominju Vilima, Frantinog brata, gestapovca koji se od ljetos nikako ne javlja. On nije bio oženjen. Trebao se ženiti sa kćerkom Aća iz donjeg kraja. Tako se nitko posebno za njega ne interesira. Za Vilima Golštajna (Gottstein) kažu da se poslije izvjesnog vremena javio iz Đakova.

Kartanje je sve rjeđe jer Fricovi i Kisela ne vole da hodaju po mraku. Povremeno me Lojzo nagovori da uvečer odemo do Jere, pa ga on nagovori da malo pokartamo. Pokazuju mi, i jedan i drugi, da to nije više ono kartanje sa voljom, sa merakom i razmišljanjem koja će se karta baciti. Tako su polako prolazili ti zimski dani i večeri. Uvijek ista lica, njih nekoliko se stalno smjenjuje. Dođe poneka vijest iz varoša kad se ide nešto kupiti. Jednom prilikom netko je ispričao događaj iz jedne trgovine: „Žena ostavila ceker pun kuna, pa otišla ’radsebe’. Kad se vratila, vidi da je netko odnio ceker, a kune istresao na pod“!

Snijeg pomalo kopni, dani su sve duži i topliji, pa opet zima malo stisne. Ipak, osjeća se dolazak proljeća. Već smo i zaboravili kako je proslavljen Božić: umili smo se crvenom jabukom kiselkom i jeli za doručak piktije. Za ručak je bilo i nekakvih kolača. Slamu nismo unosili, a na jutrenju se nije smjelo. Tako je prošla i slava, velikomučenik Trifun. Mama nas uvjeri kako na slavu u kući mora bar vatra da gori, a slavi se kako tko može ili smije. Kao i prošlih godina, neće biti đurđevdanskog uranka – nema porodice ujaka Steve Đukića kome smo išli na krsnu slavu. Đurđevdan je i slava pravoslavne crkve u Grubišnom Polju. To je bio veliki kram. Bio bi uvijek pun cintor naroda, služila se služba božija i igrala kola. Tu su sluge mijenjale gazde, a poslužitelj crkve je prodavao ručnike sa vezovima vrijednih tkalja, bilogorskih Srpkinja. To su bili ručnici koje je sveštenik dobivao od domaćina čiju je djecu krstio, momke i djevojke vjenčavao i umrle vjernike sahranjivao.

Ali, valjda sa osjećajem proljeća, javlja se i nekakva nada. Da ne kažem da i „dokone babe nešto predosjećaju“. U toj svakodnevnoj stereotipiji, ponavljanju istih lica i istih priča, ipak, kao da još nešto nadolazi. Tko zna kako, otkuda i na osnovu čega, u tom krugu – kuma Milka Gruberova, kuma Dragana iz Stalovice, Cvijeta Romića, kuma Kata Grubića, teta Dragana Amidžića i njezina kćer Jula, pa moja sestra Jovanka – rodila se nada: “Boga mi, kako Franto kaže, ako ’vamo dođu Rusi, ope’ ć’mo mi sve slav’t. Jeb’la i nji’ova mat’, ni on’ se više ne vesele k’o što s’ se vesel’li našem zlu. Neka, neka, poj’šće i on svoga vraga, samo da Rujo dođe“!

Jedne noći opalilo je nekoliko pušaka u gornjem kraju. Ujutro, sunce je već poodmaklo, a svakodnevne kolone iz “žice” još nema. To je znak da se puškaranje čulo i u varoši i da se još ponešto dogodilo. Konačno, evo ustaša, idu grabama sa puškama u rukama, a nedugo za njima ide kolona poznatih lica njihovih porodica i suradnika. Poslije nekog vremena, ustaše se vraćaju. Lucin zet Slavko Markota svrati do punice. Negdje prije ručka, Zvonko Lucin dođe do plota pa mi u povjerenju ispriča da su “gori u selu noćas bili partizani i od nekih ljudi oterali stoku, a od svita nisu nikoga oterali”. Čim se poslije podne sastao svakodnevni kružok, vijest je saopćena na opće veselje, a kuma Milka daje ozbiljan komentar: “Pa moraju im uz’mat stoku, da se pre’rane. Treba tol’ke partizane pre’ran’t’. Ono što s’ imali od jesenas, zima je sve poj’la. Samo, treba im poruč’t’ ako ovdje oko nas budu kup’li, neka kupe redom, i našu stoku. Jer ako našu ostave, nas će oni poubijat’. Nek teraju sve, pa kako bude”. Čujemo da se isto dogodilo u Zdencima, pa slijedi komentar: “Kažem ja, treba tol’ka usta na’ran’t’“.

Iz Daruvara je na par dana došla kući kuma Marica Bosanac. Ona je tamo kod svoje sestre zimovala. Navratila je da nas vidi i ispričala kako se jednog dana pucalo u Doljanima kod Daruvara. Kaže da su domobrani pošli prema Kipu, a za njima dosta foringi (kola koje vuku konji) da otuda dovezu pljačke – drva, sijena, stoke i namirnica iz srpskih kuća. Kad su došli negdje u pola brijega, u okuku ceste, tu su ih dočekali partizani. Pucnjava je počela odjednom, jako, i tako je trajala skoro pola sata. Onda je jenjala, ali se stalno pucalo. Foringe su se odmah počele okretati i vraćati, prevrtati u bijegu natrag u Daruvar. Domobranima je poslana pomoć u dva kamiona u kojima su natrag dovezli ranjenike. Tako se pucnjava nastavila do pred mrak i domobrani su se vratili neobavljena posla. Pažljivo smo slušali tu lijepu i za nas radosnu priču. Kad je pošla kući, mama joj je dala nekoliko jaja da ponese kumi Julki kad pođe u Daruvar. Eto, i ova priča nas ohrabruje, ulijeva nam povjerenje u sve jaču snagu partizana. Samo da preživimo, da nas na kraju ipak ne poubijaju.

Poslednjih dana vidimo da svako jutro iz varoša najprije idu ustaše sa puškama u rukama. Idu pognuti u obje grabe, ali i ispod okućnica, preko ograda, sa obje strane sela. Neko vrijeme iza njih ide uobičajena i dobro poznata kolona iz “žice”. Sad idu nekako brže i življe, glasnije razgovaraju, valjda su ohrabreni svojom prethodnicom pa se, kao, junače. Ustaše se vraćaju u varoš pojedinačno i u grupicama po dva-tri, neki nakon pola sata, a drugi kasnije.

Opet nam polupaše vrata na kućama. Već sutradan saznajemo da su to učinili u svim srpskim kućama gdje netko živi. Nagrnuše po noći u ganjak uz viku “otvaraj ili pucamo”, pa odmah čujemo kako pucaju i padaju obojena stakalca – ukrasna, preostala od posljednjeg lupanja. Razbijena vrata se otvoriše, mama pali petrolejku, a sestra i ja stojimo uz nju. Pitaju: “Koga još imate u kući”? „Nemamo nikoga osim nas troje“, odgovaramo. Pretražiše kuhinju i sobicu. “Spavajte dalje”, rekoše na odlasku. Pritvorismo polupana krila vrata, pričvrstismo ih naslonom stolice, a preko toga smo objesili krparu. Tek kad smo ponovo legli osjetio sam koliko sam ozebao. Sutradan nekako pripasasmo vrata, a pukotine i otvore od stakala zalijepili smo papirom i tijestom, kao i prošli put. Eto, napraviše nam to, valjda da se zna tko je tko. U svom nemiru koji ih sve više načinje, sigurno predosjećaju da se, adekvatno tome, mi nečemu radujemo. Neka čudna, koliko god apstraktna i neopipljiva, međureakcija ili indukcija postoji. Strah se kod svih nas povećao – eto, tako mogu jedne noći i da nas pokolju, da rade što hoće.

< Pukla osovina Rim–Berlin                                             Sadržaj                                        Bolji Nijemci, nego ustaše >