Tihomir Levajac: Priča koja luta svietom

Izaberite jezik

PRIČA KOJA LUTA SVIJETOM

Sveti oče[1], mada vam se javljam tek sada, javljam vam se za svagda. Javljam vam se sa dna vasione, gdje živim i onostranim i ovostranim životom, tako da ne znam gdje sam.

Javljam vam se iz lude kuće, gdje su me za života strpali. Čak nisam ni znala da sam u ludnici, jer je sve normalno bilo kuća je i prozore, doduše izopačene, imala. Kada sam svijet promijenila, ludilo se nastavilo u mojoj glavi, u kojoj je opšti haos. Ja jesam u ludnici, ali nisam luda. Čak mi je na ovom svijetu, gdje sam tobože živa, bolje, nego u vašem, tamo. Ali su me sjećanja izdala, tako da ne znam ko sam, ni čija sam. Ne znam da li sam rođena kao katolkinja, tada kada je bilo vraćanje pravoslavaca vjeri otaca. Kada su nesjedinjeni prevođeni na katoličanstvo u kojem vječno spasenje mogu naći. Ne znam da li sam Hrvatica u tijelu Srpkinje, ili obrnuto, ni čije ime nosim, svoje ili pomazano.

Ime je laža, a Bog je istina.

Sveti oče, predstavljam se kao Dobrila Martinović, kao učiteljica koja je radila u Narodnoj pučkoj školi, u koju su katolička djeca i djeca pravoslavne vjeroispovjesti išla. A Narodna pučka škola se nalazila u Šargovcu, nadomak Banje Luke, koja je, tada kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, trebala biti glavni grad te države i zvati se Antigrad. Neki će vas uvjeravati da je to Antin Grad, ali to nije istina. Ja vam to iz svoje glave, iz pripitomljene ludnice, tvrdim.

Istorija je laža, a Bog je istina.

Sveti oče, u to vrijeme, u toj novostvorenoj državi, niko u njoj nije mogao da živi osim Hrvata. Ko nije htio da se pokrsti, ustaše su znale kuda će s njim. Tad nije bilo grehota ubiti ni malo dijete od sedam godina, ako je smetalo ustaškom napretku. A pravoslavna djeca, taj vlaški nakot, smetala su. Kako je greace ides, nula fi des, kako je grčka vjera, nikakva vjera, trebalo je taj grkokatolički odrod počistiti gvozdenom metlom iz Narodne pučke škole u Šargovcu, gdje sam ja, po nesreći, učiteljica, bila. A vaša crkva je, u cilju stvaranja Civitas Dei, gvozdenu metlu odobrila, i čak apelovala, uzdajući se u vašu milost, da onima koji u tom patriotskom radu ponekad prekorače uske granice vjerskog morala i etike, da im oprosštaj da.

Oproštaj je laža, a Bog je istina.

Sveti oče, sedmog februara po gregorijanskom kalendaru 1942. godine upala je u školu Ustaška satnija Druge tjelesne bojne Anta Pavelića, koju su predvodili natporučnik Josip Mislov, satnik Nikola Zelić, te neki župnik iz samostana Petrićevac gdje vi treba katoličkog laika Ivana Merca, koji je ljubio Crkvu i Hristova Namjesnika, koji se borio za Apostolsku Stolicu, i kao orao hrvatskoj omladini pokazao put ka suncu, učinite blaženim, odnosno proglasite za sveca. Sveca, tako se kaže. E, taj neki župnik iz samostana Petrićevac je fra- Miroslav Filipović, mada drugi misle da je fra-Tomislav Filipović, a treći fra-Vjekoslav Filipović. No, sva ta mišljenja su nedjelotvorna, pošto je riječ o jednoj istoj Satoni. Satoni kojoj je Bog ime napustio.

Satona je laža, a Bog je istina.

Sveti oče, fra-Satona je mene natjerala da uzmem Knjigu Razrednicu, te da odvojim djecu pravoslavnu od katoličke djece, da razdvojim djecu koju sam voljela više nego ove oči na koje gledam. Kada sam ih razdvojila, ja ne znam šta je sa djecom bilo. Kažu da su crnokošuljaši, ja to nisam vidjela, natjerali katoličku djecu da prisustvuju, u cilju sticanja potpunog ustaškog vaspitanja, kao kakvoj lekciji, toj tužnoj predstavi, da posmatraju kako kurvini sinovi ubijaju njihove vršnjake, ali ja ne znam kako su ih ubijali, da li su sebe ili njih pobili. I ne znam gdje, da li u učionici, u hodniku, na stepenicama, u školskom dvorištu, ili na stranicama čitanke.

Sjećem se samo njihovih blagoslovenih očiju, pogleda koji je vapio da im pomognem, dok su krvnici iz ruku u ruke topuzice premiještali, a ja im pomoći nisam mogla.

To je najstrašnija slika koju sam u svom pamćenju iz vašeg svijeta ponijela, jer ja odavno nisam od ovoga svijeta. Šta je dalje bilo, to u priču ne može da stane. Ono što je izvanrazumsko, to ne može da se ispriča.

Priča je laža, a Bog je istina.

Sveti oče, bio je rasipan mjesec, mjesec februar, pa je veliki snijeg bio čitav svijet pokrio. Bio ga je do pojasa zavijao, tad kad su crnokošuljaši u školu upali. Niko od njih, u licu, nijednu postojanu boju nije imao. Da umijem da crtam karikature, ja bih njih kao bubašvabe nacrtala, ali ne umijem. Ne umijem ni da ih opišem, opisivanje ih ne bi obuhvatilo. Čak ni riječi kao što su neljudi, fukara, bazd i štroka, ne dosežu njihov smisao. To je tužno.

Sveti oče, riječi su laža, a Bog je istina.

Bili su do zuba naoružani, i svi su, izuzev onih koji su ih vodili, to sam po govoru zaključila, iz Hercegovine bili. Poslije su neki pričali da niko od njih vatreno oružje nije upotrijebio, da se djeca ne bi prepala. Ne znam zbog čega su poslije mnogi pripovijedali da su djecu koja su tek progledala ubijali nožem koji se zvao bod, ustaški bod, toljagama, sjekirama, vilama, bajonetima, a najviše metalnom kuglom na drvenoj dasci zvanoj srbomlat. I pričali su da su ih ubijali isključivo tupim predmetima, da se ne čuje. Ja to ne mogu posvjedočiti. Ja se samo sjećam njihovih očiju koje su milost iskale. Te oči nikada neću zaboraviti. Oči u kojima je bio strah, vapaj, užas, umiranje! I još se jednog detalja sjećam. Sjećam se da je jedan od koljača, dok je u ruci srbomlat držao, da mu je krv rumenila podsječene nokte, i da je drugi koljač odskočio korak unazad da ga ne bi uprskao rasprsli dječji mozak iz razbijene glave, i da je snijeg njihove krikove upijao.

Ostalog se ne sjećam.

Samo njihovih očiju koje su me i u snovima progonile, pa mi se činilo da sa uma silazim. Nijedan zločin ne može biti tako grozan kao onaj koji ga čini.

Zločin je laža, a Bog je istina.

Sveti oče, nije istina to što je u svom opširnom izvještaju italijanski konzul javio da je 7. februara 1942. godine u Narodnoj pučkoj školi pobijene 56 pravoslavne djece, ni to što su pedantni Nijemci zabilježili, da je pobijeno 53 djece. Razumite me, u stanju u kojem se nalazim, ne mogu sa žrtvama da licitiram. Nijemci bi bili u pravu da je Kuruzović Dragica taj dan u ško- lu došla, ali nije. Ona je taj dan otišla kod tetke u Borik, pa nije zaklana. Svedočim vam sa ono- ga svijeta, pošto me nijedan ovozemaljski obzir ne obavezuje da ne govorim istinu.

Matematika je laža, a Bog je istina.

Sveti oče, kad sam doživjela tu čast da poludim, sve je gotovo bilo. Ali nisam ja poludjela što nisam mogla da nosim slike koje su se u mojoj suzi neprestano ogledale, što sam vidjela scene koje sa čovjeka peru sve što je prolazno i sa velikom energijom sugerišu smisao i besmisao života, nego sam skrenula tada kada me je poslije masakra ljudski nakot natjerao da u Glavni ime- nik, koji se preobratio u Krvavi prozivnik, pored imena svakog zaklanog djeteta napišem da je ono umrlo prirodnom smrću 7. februara 1942. godine. Ja to sebi nisam smjela dozvoliti, da me tako ponize, da svojom rukom u Glavni imenik upišem da su djeca prirodnom smrću umrla! Za taj dio ja priznajem svoje grijehove.

U ime Isusa Hrista i Djevice molim za oproštaj.

Neka mi Svevišnji sudi.

Od tada sam neutješena. Od tada ne mogu da se smirim, i nikada se neću smiriti, ni spasiti. Ta nesmotrenost je moja kazna. Ona se izrodila u sjetilnost koja me na parčiće rasturila, tako da sam se skroz udaljila od svoje savršenosti. O tome kako sam poludjela, znam malo. Vjerovatno, ono što je prethodilo nije se moglo zaboraviti. Dan i noć sam se rasturala od živaca. Nervi su mi bili napeti, tako da su damarali užasom. Osjećala sam se svakako, čak i kao pašče. Da bih sebe utješila, sanjala sam da sam ništa, ali ni to nije pomoglo. Znam trenutak kada mi se tijelo splelo u nervni sistem, kada se zaglavilo u hiljadu zbrkanih vena, kada sam počela da se odupirem disanju, kada sam pomislila da sve ovo još jednom ne bih mogla preživjeti, a nisam ni ovo, tačno znam kako sam se osjećala tada kada su me proglasili onostranom, a onda u očaj zazidali.
Ja sam sada od onoga svijeta, u svom konačnom svijetu.

Čovjek sve može da preživi osim smrti.

Smrt je laža, a Bog je istina.

Sveti oče, pošto vi kao hodočasnik putujete širom svijeta, pošto se kao putujući papa bavite trgovinom indulgencija i otkupom dionica, i oprostom grijehova, samo neko ko je vidio i jednu i drugu stranu, ko živi i onostranim i ovostranim životom, ima pravo da vam kaže: Manite se putovanja, manite se ljubljenja piste i podizanja djece sa uštirkanim košuljicama i čip- kastim suknjicama iznad sebe i glađenja njihove kose, manite se blagosiljanja pastve podizanjem ruke, zagledajte se u vječnost.

Dosta mi je smisla, dosta mi je lažnog morala, dosta mi je suza nad pogrebom ošštim.

Iz pokolja se nikada nikakva pravda nije rodila, pa neće ni iz ovog.

Nekad nisam znala, ali sada znam, da ne postoji ni istok ni zapad, već da postoji samo Va- tikan.

Kad sam saznala da kao putujući svjedok jevanđelja dolazite na mjesto gdje je zločin posijan, da će ličnost vašeg ugleda doći na mjesto gdje je dan uoči pokolja održan sastanak, na kojem su učestvovali bivši veliki župnik Viktor Gutić, banjalučki župnik dr Nikola Bilogrivić, predsjednik suda Stilović i više svećenika, nadala sam se da ćete u ime Rimske kurije posjetiti i Narodnu pučku školu u Šargovcu. Da ćete doći na mjesto gdje je zločin učinjen pod zaštitnim pogledom Svete stolice. Da ćete doći u današnji Srpski Milanovac, na mjesto leševa i dima, gdje je nevina Hristova krv liptala, gdje je gašeno ugljevlje, da se poklonite tronu gdje je jedna pučka škola zaklana. Da ćete doći da čujete glasove poklane djece koja školom lutaju, da čujete njihovu mrtvu graju, njihove mrtve radosti, njihove mrtve pjesmice koje su pjevali i recitovali. Bila sam spremila karton, ne karton, nego običan novinski papir na kojem su bila ispi- sana imena poklane djece, ali mi nisu dali da ga postavim, da ga bilo gdje objesim. Nigdje, ni na oglasnu tablu, ni na ulazna vrata, niti da ga okačim o bilo koje drvo u školskom dvorištu.

Čak ni na školsku ogradu.

Samo me ne pitajte ko nije dao. Zamislite, nije dalo Ministarstvo prosvjete Republike Srpske. Mjesna zajednica je bila za to, i građani, i Uprava škole, i školski odbor, a Ministarstvo prosvjete nije.

Kažu, nije vrijeme, za to. Mi treba da gradimo mostove, a pohabani papir sa imenima poklane djece opet će uznemiravati duhove. Kad treba srpska istina da izađe na vidjelo, onda nije vrijeme! E jeste, vrijeme! Ono, vrijeme, što bude više prolazilo, priča o poklanoj djeci sve će češće svijetom lutati i sve više ljudsku savjest peći.

Jer, ima priča koje nikada ne mogu da ostare. One se kreću a da se sa mjesta ne pomaknu. Takve priče mogu sebe da nadžive, mogu od uboja da brane, od gujavica, žaovica i zlih sila, i mogu da traju beskonačno.

Ne mogu se ni spaliti, ni uništiti ni zaturiti.

Ne mogu se zakopati, i tako izbrisati.

Ne mogu se poklana djeca učiniti bezimenim, ne mogu se tek tako u prazninu istresti.

Sveti oče, novinski papir nije laža! Njega nikakav snijeg ne može zamesti, nikakav vjetar poderati, nikakva kiša saprati, nikakvo sunce spržiti, nikakva vatra spaliti, nikakav korov prekriti, ma koliko nejačak i porozan bio. Ma koliko blijedio, propadao i trulio, ispod njega će sve razgovjetnije, kao kada se kokice kokaju, vaskrsavati imena posmrčadi.
Radojka, Simeun, Jovan, Jelena, Dušan, Dušan, Jovanka, Dušan, Dragomir, Mara, Milan, Ostoja, Mileva, Đuro, Milan, Dušan, Gospava, Dragica, Radmila, Milorad, Ostoja, Slavko, Dušan, Zorka, Gojko, Zdravko, Milan, Ostoja, Branko, Dragica, Slavko, Ljubica, Mileva, Mara, Mitar, Darinka, Nada, Svetozar, Branko, Vidosava, Jovan, Miloš, Zdravka, Stamena, Anka, Branko, Mileva, Marija, Nada, Živko, Milan i Milivoje.
Mora pravda u nekom višem obliku da postoji.
Mora da postoji neki sudija koji ne griješi.
Laku noć, Oče!

Preveo Dušan B. Raković

[1] Reč je o papi Jovanu Pavlu II, koji je 22. juna 2003. godine, došao u Banjaluku da u samostanu na Petri ćevcu proglasi Ivana Merca, katoličkog laika, blaženim u njegovom rodnom gradu. Da Ivana Merca, koji je još davne 1928. godine umro, a koji se držao devize Aut Kathotirus aut nihil, Ili katolik ili ništa, proglasi za sveca na mestu, gdje je, tada kada je stvorena ustaška tvorevenina Nezavisna Država Hrvatska, u toku Drugog svetskog rata, 5. februara 1942. godine održan sastanak, kojim je rukovodio fratar samostana Vjekoslav Filipović. Na tom sastanku donesena je odluka da se sutradan, 7. februara, izvrši pokolj srpskog življa na području prigradskih sela Drakulić, Motike i Šargovac, što je i učinjeno, kada je za jedan dan, pod vođstvom fratra Filipovića pobijeno, poklano, izmasakrirano 2298 ljudi, žena i dece srpske nacionalnosti.

PJESMA KOJA LUTA SVIETOM^[2] | Na vrh dokumenta

Do mojih duplji niste došli.
Do svijetle misli u bićima našim, niste mogli bodežima i crnilom.
Zaustavili smo se u dnu vasione, u beskrajnoj smislenosti sviju stvari.
I čekamo – u razredima.

Slavica Malić

^[2] Profesorica srpskog jezika i književnosti u banjalučkoj Gimnaziji napisa ovu pesmu inspirisana „Pričom koja luta svietom“.

PROZIVNIK KOJI LUTA SVIETOM | Na vrh dokumenta

RECENZIJA KOJA LUTA SVIETOM | Na vrh dokumenta

PRIČA KOJA SA CILjEM LUTA

Informatički guru, famozni gospodin Bil Gejts, poznato je, u sektoru za inovacije u, Microsoftu upošljava kreativce, izrikom, do dvadeset i „kusur“ godina. Čim premaše tu starosnu granicu, isti bivaju raspoređeni po ostalim sektorima, a na njihovo se mjesto dovodi „svježa krv“. Sa kog razloga? Zato što, misli Gejts, samo tako mladi ljudi mogu da iznjedre dovoljno kreativnu i dovoljno novu ideju. Ukoliko prihvatimo onu maksimu da pravila zapravo i postoje da bi se mogla opovrgnuti, onda se ja usuđujem da Gejtsovoj pretpostavci u kontrapostu pretpostavim pojavu gospodina Tihomira Levajca.

Od romana „Jope sudanija“, preko sjajnog „Odsjaja duha“ i kratkog romana „Osmeh“, Tihomir Levajac ne prestaje da nas iznenađuje vanredno originalnim, posve autohtonim inovativnim zahvatima. U tom smislu, neće nikako naša očekivanja „iznevjeriti“ niti knjiga (u rukopisu) „Priča koja luta svietom“. Još jednom Levajac ispoljava briljantnu, visprenu i progresivnu ideju. Još jednom je izmamio moj čitalački (unutarnji) osmijeh i još jednom me iznenadio, premda ga sasvim dobrano poznajem kao autora. Rizikujući da ću ovim, možda, i preći granicu pristo jnosti, ipak ću reći ovo: nije uobičajeno da autor u sedamdeset i trećoj godini života pokazuje takvu inventivnost i takvu inovativnost, i to iz knjige u knjigu, konstantno! Pogle dajmo, dakle, šta je Levajac učinio ovoga puta.

Napisao je knjigu koju čini jedna jedina priča!

Kratka!

Četiri, kojih, ili pet stranica!

No, kakva priča?!

Napisana u epistolarnom obliku, ona počinje ovakvom sugestivnom i ultimativnom reče-nicom:
„Sveti oče, mada vam se javljam tek sada, javljam vam se za svagda.“

Goran Petrović svoj briljantni roman „Sitničarnica kod srećne ruke“ započinje ovako:

„Bila je to rečenica na srpskom. Kao i druga, uostalom…Štampana ćiriličnim pismenima.“ Ovo je, pak, rečenica na hrvatskom („Kao i druga, uostalom“!), pisana latiničnim pismenima. Tu priču-pismo iz ludnice, iz sanatorijuma, piše bivša učiteljica „Narodne pučke škole“ u Šar- govcu, katolkinja, a upućuje je papi Jovanu Pavlu II koji je juna 2003. godine došao u Banju Luku da blaženim proglasi laika, Ivana Merca, na Petrićevcu, na mjestu na kojem je 6. februara 1942. godine fratar petrićevačkog samostana, fra Vjekoslav Filipović, sa svojom sabraćom i svojim saradnicima u zlodjelu donio odluku da se izvrši pokolj srpskog življa u okolnim selima Drkulić, Motike i Šargovac. Tom je prilikom, u krvavom piru, poklano, pobijeno i izmasakri-rano 2298 srpskih stradalnika, među kojima i nevina dječica, učenici škole u Šargovcu.
Već samom ovakvom „postavkom“ Levajac stvari „izvrće na postavu“, što me neodoljivo podsjeća na Pekićev roman „Besnilo“ u kojem dr John Hamilton, došavši na aerodrom-karantin, stvari postavlja ovako: „Besni smo mi. Oni su samo bolesni.“ I uistinu, ovdje susrećemo potpuno istu situaciju: luda, umobolna žena „zdravima“ upućuje pismo koje dovodi u pitanje postojeći poredak stvari i postojeću podjelu uloga. Ko je tu lud? Šta je nezdravo? A šta je zdravo? Da li su zdravi oni izvan ludnice ili ona koja je tamo zatvorena? Ko je relativizovao jedini mogući si- stem vrijednosti?

Pamti nesrećna žena svaki detalj i svako ime, svaki datum i svaku brojku i svaki stravični detalj tog bestijalnog zločina, ali sami kulminativni vrh, sama užarena žiža njenog hudog udesa nahodi se u ovom, terminalnom i potresnom fragmentu „pisma“:

„Sveti oče, kad sam doživila tu čast da poludim, sve je gotovo bilo. Ali nisam ja poludila što nisam mogla da nosim slike koje su se u mojoj suzi neprestano ogledale, što sam vidjela scene koje sa čovjeka peru sve prolazno i sa velikom energijom sugeriraju smisao i besmisao života, nego sam skrenula tada kada me je poslie masakra ljudski nakot natjerao da u Glavni imenik, koji se preobratio u Krvavi prozivnik, pored imena svakog zaklanog djeteta napišem da je ono umrlo prirodnom smrću 7. veljače 1942. godine.“ „Kad sam doživila tu čast da poludim…“ U tako „normalnom“, u tako „zdravomislećem“ svijetu čast je, dakle, gospođi bila da poludi. S pravom. Ova priča upravo i otvara pitanje časti i druga, mnoga, škakljiva pitanja.

Mnogi se, sasvim sigurno, među vama, već upitao kako je moguće načiniti knjigu od pet ili nešto više stranica. E, tu se vraćamo na polazišnu tačku ovog promišljanja, na Levajčevu inovativnost. On je, naime, priču dao prevesti na desetak svjetskih jezika i time bez ostatka, neupitno, postigao zadatak koji je već unaprijed bio zadat njenim naslovom. Ova priča na taj način doslovno luta svijetom. Ova priča, ispričana na usta poludjele šargovačke učiteljice – nadalje uistinu biva ispričana „za svagda“; sa zakašnjenjem – da, ali „za svagda“. Čak i kada sklopite korice te buduće knjige, i tako zatvorena, Levajčeva će priča unutar knjige putovati iz jezika u jezik.
Zašto? Jer nema smiraja za nju. To je jedna od onih priča koje se moraju obznaniti svijetu, jedna od onih priča koje moraju biti ispričane! Tin bi rekao:

O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti…

I premda nikako nisam sklon dovođenju u vezu sakralnog i profanog, mada strah Božji i nelagodu osjećam kada se usudim da načinim neku paralelu između toga dvoga, moraću reći kako me opsjedaju dvije biblijske asocijacije kada promišljam o ovom Levajčevom rukopisu. Navešću ih, usuđujem se, sada, bez namjere da išta ekspliciram ili da povlačim ikakve paralele i bilo šta sa bilo čime dovodim u vezu: Prva asocijacija je Starozavjetna. U Prvoj knjizi Mojsijevoj, Gospod nakon bratoubistva pita Kajina: „Gdje ti je brat Avelj?“, a ovaj mu osorno odvraća: „Ne znam; zar sam ja čuvar brata svojega?“ Tada mu Gospod govori: „Šta učini! Glas krvi brata tvojega viče sa zemlje k meni.“

Druga je Novozavjetna, i navešću je u cijelosti: „A kad dođe Pedesetnica, svi su bili na istom mjestu. I odjednom nasta huka sa neba kao kad duva silan vjetar, te ispuni svu kuću u kojoj su sjedjeli. I pokazaše im se jezici koji se razdijeliše, kao da su od vatre, pa se na svakog od njih postavi po jedan. Tada se svi ispuniše Duhom Svetim, pa počeše govoriti drugim jezicima – kako im je Duh davao da govore.“ (Djela apostolska,2,1-4)
Mirko Vuković

SLIKE KOJE LUTAJU SVIETOM | Na vrh dokumenta

Levajac: Priča o nastanku “Priče koja luta svietom“