Tapije nisu dovoljne da se sačuva zemlja (2)

Živoradu Simiću albanski tužilac savjetovao je da sam istraži ubistvo članova svoje porodice i da pronađe svjedoke?!

Priredili: Neđeljko ZEJAK i Nenad TADIĆ

Ukoliko Srbi žele da budu procesuirani zločini koji su nad njihovim članovima porodice počinili albanski teroristi često moraju sami da nađu svjedoke i osumnjičene?!

ŽIVORADE, SAM ISTRAŽUJ I PRONAĐI SVJEDOKE!

Deceniju i po nakon masakra u Slivovu, koji su albanski teroristi počinili nad četvoricom braće Simić, istina o jednom od najtežih zločina na Kosovu nije sasvim poznata.

Na groblju u Gračanici sahranjeni su Živko (1929), Dimitrije (1932), Živko S.(1936) i Trajan (1929).

Iz godine u godinu istina o ovom monstruoznom ubistvu – sve je dalja. Masakriranu braću svojevremeno su pronašli britanski vojnici u selu Slivovo, nadomak Gračanice.

Tog junskog predvečerja Živorad, blagajnik u osnovnoj školi u Kosovu Polju, dobio je vijest da se u Slivovu dogodio masakr. Britanski vojnici nisu mu dozvoljavali da priđe porodičnoj kući u kojoj su ostali Simići, pošto im je garantovano da im „dlaka sa glave neće faliti“.

Simići su, ipak, masakrirani. Sa sobom su odneli istinu o tome ko je nad njima uvežbavao korišćenje kame i noža, priča Živorad, optužujući međunarodne, ali i srpske vlasti da ćutanjem aboliraju zločince.

Obdukcijom tijela utvrđeno je da su braća Simići zaklana i da je smrt nastupila zbog nanošenja više desetina teških ubodnih rana nožem i drugim oštrim predmetima.

Bernar Kušner, prvi administrator samoproglašenog Kosova, davne je 1999. godine, zajedno sa komandantom KFOR-a Majkom Džeksonom, u ime UN dao garancije da će zločince pronaći i da će ih stići zaslužena kazna.

„Obećao je da će dati novčanu nagradu svakom licu koje `prst uperi` u zločinca ili više njih, ali je vetar oduvao njegovo obećanje“, navodi Živorad.

Iz godine u godinu raste Živoradov bijes na sve one koji se bave istragama zločina. Obratio se pismima šefu Euleksa i dobio odgovor koji ga je zaprepastio.

Naime, Dijana Vilson, tužilac Euleksa, navela je da „ne postoji ništa što bi moglo da sugeriše bilo koju moguću istražnu radnju, pošto ni Živorad ni članovi njegove porodice nisu mogli da identifikuju osumnjičene“.

Tužilac mu je neprestano postavljao pitanje: „Znaš li ko ih je ubio?“ i savjetovao da „sam istražuje i nađe svjedoka zločina“?!

TAPIJE NISU DOVOLjNE DA SE SAČUVA ZEMLjA

Srbi iz atara Čaglavice, prigradskog naselja kod Prištine, svojim tijelima zaustavljali su uzurpaciju zemljišta koje je u njihovom vlasništvu. Branili su ulazak građevinskih mašina u oranice i na svoju djedovinu.

Vlastimir Kitić, jedan od desetak Kitića – vlasnika imovine, ističe za Srnu da su vlasti samoproglašenog Kosova, smišljeno, uzurpacijom imovine, pokrenule progon Srba nastanjenih sa desne strane puta Priština – Skoplje.

„Riječ je o površini od skoro 30 hektara njiva oslonjenih na mesno groblje“, precizira Kitić.

On posjeduje spise predmeta koji svjedoče da je imovina porodice Kitić, falsifikovanjem dokumentacije, prvo prešla na nepostojeće lice „Slavka Joksimovića“ iz sela Radevo, udaljenog oko 20 kilometara od Čaglavice.

„Pošto su pre nekoliko godina falsifikovali vlasničku dokumentaciju, Albanci su izvršili navodnu kupoprodaju, pa je imovina pre tri meseca, navodno, postala vlasništvo Šefkije Agašija, te Artana i Sabita Velijua“, navodi Kitić.

Starosjediocima Čaglavice ne pomažu čak ni tapije, kao ni činjenica da su u srpskim zemljišnim knjigama njihova imena upisana u rubrici – „vlasnik“.

Posrijedi je pravno nasilje, navodi Kitić, koji je uvjeren da je Priština smišljeno, prije nekoliko godina, od novoformirane opštine Gračanica „otcijepila“ srpska domaćinstva i srpske njive sa desne strane puta Priština – Skoplje.

Naime, u spornom rejonu Čaglavice ostalo je stotinak Srba u oko dvadesetak domaćinstava, u čijem je posjedu oko 300 hektara obradivih površina.

U međuvremenu, izgrađeno je oko hiljadu albanskih kuća i poslovnih objekata čiji su novokompoovani vlasnici do posjeda stigli falsifikatima ugovora o prometu nepokretnosti.

„Korisnik njiva bila je zemljoradnička zadruga Ratar iz Lapljeg sela. Nama nije poznato kako je moguće da njive na kojima imamo i takozvane `turske tapije` postanu vlasništvo Albanaca“, pita se Kitić.

POSLjEDNjI TANGO U KONTEJNERSKOM NASELjU

Najveću cijenu sukoba na Kosmetu plaćaju stari i iznemogli, od kojih su, ako je suditi po stanarima „kontejnerskog naselja“ u Gračanici, svi digli ruke – i porodica i vlast, izuzev aktivista Crvenog krsta.

U ovom naselju, koje zimi okivaju led i mraz, a ljeti žega i smrad fekalija i otpadnih voda, staračke dane odbrojava desetak Srba „povratnika“, kojima se život svodi na iščekivanje ispred Crvenog krsta da dobiju pomoć u hrani i na „dežuranje“ pred vratima ljekara.

Po jedno ili, iz nužde, dvoje stanara nastoje da prežive u metalnim kontejnerima površine 12,5 metara kvadratnih bez vode i gotovo svakodnevno (po nekoliko časova) bez struje.

Starine prognane iz Prištine, Obilića i Kosova Polja u kontejnerima iščekuju „sudnji dan“ pošto nemaju kuda jer su ih porodice otpisale, a vlasti stavile na spisak beskućnika i socijalno ugroženih lica.

„Ovo nije život. Psi u azilu imaju bolje uslove. Mi smo teret i sebi i onima koji bi trebalo da se staraju o starim i iznemoglim“, kaže Nikola Štošović, bivši Prištevac, poznatiji po nadimku „Nikola Tesla“.

On je radio u servisu „Gorenja“ i održavao tehniku na aerodromu Slatina, a danas je sa svega 175 evra penzije zaboravljen i od porodice i prijatelja. Nikola pokušava da popravkom starih televizora zaradi dinar više da nabavi lijekove i, bar, litar mlijeka.

Desanki Božović, raseljenoj iz Kosova polja, prije dvije godine preminuo je suprug i ostala je na ulici. Zatim je srela Štošovića i postala njegova životna „sapatnica“. Ona objašnjava da su je sestrići njenog preminulog supruga istjerali iz kuće i ostavili na ulici.

„Sudbina nas je spojila. Kontejner je sve što imamo, ali tu su i reči razumevanja“, priča Desanka Srni.

Stanari „kontejnerskog naselja“ nadaju se da će, uprkos najavama o gašenju izbjegličkih kampova, Komesarijat za raseljena lica, UNHCR i Crveni krst nastaviti da se, koliko-toliko, staraju o njima.

Sada im je najvažnije da u što kraćem roku dobiju bar metar-dva drva jer su metalni kontejneri uveliko postali ledeni.

(nastaviće se)

Izvor:

Vezane vijesti:

Hronika prećutanog aparthejda (1)

Kome da kažemo da smo još živi? (3)

Kad robijaši šalju u zatvor (4)