arrow up

Godišnjica: Ustaše pobile 24 srpska stanovnika sela Pavići na Kordunu

Svjedočenje Stanke Pavić iz sela Pavići, Prisjeka, Vojnić, Kordun. „Moje malo selo nalazi se ispod šume Markovca, nedaleko Prisjeke u općini Vojnić. Početkom jula 1941. godine došla je u Prisjeku i u njoj se zadržala manja ustaška jedinica. Tu je formirala i svoju ustašku općinsku vlast. Ustaše su obilazile naše kuće. Nisu još nikoga dirale. Govorile su da pređemu u katoličku vjeru i tako ćemo svi biti slobodni. Međutim, samo nakon par dana počeli su hapsiti i odvoditi naše muškarce. Ljudi su se uplašili i počeli se sklanjati u šume. Prestali smo ići u Prisjeku po sol, petrolej, duhan i ostale kućne potrepštine. Selom je zavladao strah. Nismo znali za

KOSTINA POTRAGA ZA OČEVIM GROBOM

Tu na Jadovnu, u vječitoj sjeni i tami bukava, u njedrima Velebita, našli su zlokobni smiraj duše mnogi Srbi. Među njima i otac Koste Popovića iz Sremskih Karlovaca. Piše: Tomo Radusin Tomiša Poslije velikih stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu, prvenstveno Srba Like, Krbave, Korduna i Banije, izvršena je planska kolonizacija Srba na područje Vojvodine. Samo na području Like od 10.264 nevinih žrtava hrvatske ustaše su ubile 8.733  ili 80 % Srba. U preseljenju, rđe od ljudi, neljudi ubili su 25. novembra 1944. godine 212 zaostalih mještana, Švaba, žena i djece kod Bačkog Gračaca i Odžaka. Komandant Vojne uprave za Vojvodinu bio je tada bivši španski borac, Rukavina Ivan, koji

Slovo o “crkveno” – narodnim veseljima

Ljeto je došlo, oživio i naš kraj. Kažu, Korana toplija neg’ more, dani bez kiše, temperature visoke. S’ ovim toplim danima došli su i praznici koje dočekujemo u našim hramovima, a na njih se nadovezuju i narodna veselja, u našem narodu poznati kao zborovi. Sve bi to bilo lijepo i dobro da su ta narodna okupljanja ono što bi trebali i predstavljati: okupljanje u hram uz molitvu, paljenje svijeća za pokoj duša naših prethodnika i za zdravlje nas i potomaka, pa onda pod šator, okrepljenje, radost uz pjesmu i uz tu istu radost odlazak našim ognjištima…  Ne znam kako i šta da učinim, ali evo sad dižem svoj glas i

Dević: Avgust: mesec srpskog raspeća. I vaskrsa?

Srpska istorija 20. veka toliko je stradalna da gotovo da nema meseca a da nije zabeležen primer gotovo biblijskog stradanja i satiranja našeg naroda. Mnogo toga je i izbledelo u kolektivnom pamćenju, ali sećanje na avgust 1914. u Mačvi ostalo je duboko urezano u srpskoj duši – delom zato što je te zločine potresno opisao Arčibald Rajs, a delom i zato što su ih počinili “Švabe što govore naški“, kako je govorio Milutin, književni junak Danka Popovića. A i zbog razmera: mesta poput mačvanskog Prnjavora u tom ratu izgubila su i trećinu svog stanovništva. Sećanje na genocidne zločine Bugara u Surdulici (1915) i Toplici (1917) takođe nadilaze lokalna sećanja. Kada

Ostaci fabrike sapuna koji su pravljeni od logoraša (Foto: Novosti)

Potresno svedočenje: Sa 14 sam odvedena u Jasenovac

Demirovac – Devet grobnih polja na području Donje Gradine kod Kozarske Dubice osam decenija opominju i kriju strašnu istinu o zločinačkom ustaškom pohodu pod okriljem Nezavisne Države Hrvatske. Tokom Drugog svetskog rata, u zloglasnom logoru Jasenovac na najmonstruozniji način ubijeno je 700.000 ljudi, među njima 500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Jevreja, 127.000 antifašista i 20.000 dece. Preživeli logoraši bili su svedoci stravičnih ubistava celih porodica. Milica Sekulić (87) iz sela Demirovac izgubila je brojne članove porodice. „To su bile strahote, neljudske, strašne. I sada kada se setim, plačem. Imala sam svega 14 godina kada sam dovedena u Jasenovac i svega se sećam. Dovedena sam sa majkom i sestrom.“ Pokušala sam

Foto Arhiva "Novosti" Deca nemilice ubijana u logoru u Jasenovcu

SLOBOŠTINA 16.08.1941. – Mučeništvo srpske nejači sa Kozare

Na područje Slavonske Požege u julu 1942. dopremljeno je 155 vagona izbeglica sa Kozare. „Po nalogu bojnika Luburića s njima se ima strogo postupati, ne smiju im se davati propusnice za kretanje, izuzev onih koji su se prijavili za rad u Nemačkoj“, – kaže se u jednom ustaškom izveštaju. 155 wagons of refugees from Kozara were brought to the territory of Slavonska Požega in July 1942. „Under the order of major Luburić they are to be treated sternly. They are not to be issued passes for movement, except those that have applied for labor in Germany“ – stated in one of the Ustasha reports. Jasenovačke ustaše su 16. avgusta 1942.

Đurđica Dragaš: Delija se ne predaje lako!

Traktor! Džaba mu se smeju, džaba mu se rugaju… u njemu je više snage, ponosa, ljubavi i života nego što će oni ikada moći i da zamisle. Porodičnim konsenzusom dođosmo do zaključka da je kraj našeg „olujnog“ puta bio 11 i 12. avgusta 1995. Nisu datumi tad bili mnogo važni, vreme se merilo pređenim kilometrima i umorom, al’ nekako se saglasismo da su ova dva označila kraj. Posle 8 dana kiše, sunca, prašine i čemera, stigli smo u Vojvodinu, u ono što od tad zovem rezervnim zavičajem! Nismo imali ništa, ali imali smo sve jer smo bili zajedno. Dobro je da, opijeni srećom što se konačno možemo okupati i spavati

Rakić Pane

Kako su popunjavane velebitske jame

Aprila 1986, povodom predstojećeg suđenja ustaškom ratnom zločincu Andriji Artukoviću, nakon pisma primljenog od Rakić Pane, list „Dnevnik“, Novi Sad, objavio je članak: „Kako su popunjavane velebitske jame“. Donosimo faksimil objavljenog članka, kao i integralan tekst pisma pokojnog Rakić Pane. Uredništvu Redakcije lista „Dnevnik“, Novi Sad Povodom članka u Vašem listu: „Zašto je Artuković likvidirao Dr. Ješu Vidića“, kao i da se ne zna datum njegove pogibije u Jadovnom, javljam se jer je bitno i da se ovo sazna u vezi sa zlikovcem Artukovićem. Kao dečak – bolesnik sa 14 g. jula meseca 1941. g. nalazio sam se u bolnici u Gospiću. Bolnica se nalazi pored ceste koja prolazi prema

natpisnacrkvi.jpg

Masovni pokolj Srba na „Mehinom stanju“ avgusta 1941.

Na Mehinom stanju u vremenu od 30. jula do 14. augusta 1941. godine ubijeno je 7.000 Srba, muškaraca, žena i djece. Samo iz sela: Komesarca, Savić Sela, Bogovlje, Maljevca, Buhače, Crnog Potoka, Glinice, Gojkovca, Šiljkovače, Krstinje, Široke Rijeke, Jagrovca, Svinjice, Ruševice, Delić Poljane, Pašin Potoka, Жrvnice, Kuplenskog i Selišta ubijeno je 4.000 srpskih seljaka. Mehino stanje je zemljište na granici Slunjskog i Kladuškog kotara gdje je pred rat 1941. godine jugoslavenska vojska iskopala protivtenkovske rovove. Njih su ustaše Nezavisne Države Hrvatske krajem jula i početkom augusta 1941. godine iskoristile za masovni Pokolj srpskog naroda s područja kotara Slunja i kotara Velika Kladuša. Srbe su zatvarali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u

Prošlo je 83 godine od krvavog ustaškog pira na Pagu i Jadovnu

Prije 83 godine, u noći između 14. i 15. avgusta 1941, uoči katoličkog praznika Velike Gospe, ustaše su u logorima Slana na ostrvu Pagu i Jadovno na Velebitu izvršile masovnu likvidaciju preostalih logoraša. Na Pagu je te noći ubijena najmanje 791 žrtva, a tih dana na Velebitu oko 1.500. „Zgrožene monstruoznošću zločina i brojem pobijenih zatočenika, italijanske okupacione snage preuzele su od NDH civilnu i vojnu vlast na tom području i naredile zatvaranje logora smrti“, kaže predsjednik Udruženja „Jadovno 1941.“ Dušan Bastašić. Dodatni razlog za zabrinutost Italijana bio je masovni ustanak Srba u Lici protiv ustaške tiranije. „Жeleći da unište tragove zločina i pobiju ostatak zatočenika u kratkom roku, ustaški

Kalendar Pokolja: 12. – 15. avgust 1941. Zločini nad Srbima

Drinjača kod Zvornika. Ustaše su 12. avgusta 1941. godine u jednom magacinu u Drinjači kod Zvornika zaklale 100 Srba i pobacali ih u jednu rupu pored magacina. Pošto su žrtve bile slabo zakopane, psi lutalice su počele razvlačiti njigove posmrtne ostatke. U magacinu je po svjedočenju Pera Đukanovića bilo jedno veće hrastovo bure u kome su zatekli 150 litara ljudske krvi. Жrtve su skidane gole, vođene niz stepenice, te klane nad buretom krvi. Izvor:  Strahinja Kurdulija, Atlas ustaškog genocida nad Srbima 1941-1945, Privredne vesti “Europublic” D.O.O., Istorijski institut SANU, Beograd 1993., str. 20. Velika Kladuša, Srpska pravoslavna crkva, mučilište i gubilište Srba, njih više od 2.450 u vremenu od 30.

Đurđica Dragaš: I ja sam iz kolone

Mi, koji smo nepovratno izgubili deo života, mi koje je kolona „presekla“, uvek ćemo nositi njen žig. Naš život nikada neće moći da se nazove normalnim. Nedavno, na promociji moje zbirke pesama posvećene stradanju Srba u NDH, prišla mi je koleginica iz RTS-a. Predstavila se, rekla gde i šta radi, a onda me  pogledala u oči i onako, gotovo zaverenički dodala – i ja sam iz kolone. Tih par reči bilo je dovoljno da se prepoznamo i razumemo. I nije to prvi put. Za ovih 29 godina često sam, čuvši ih, do tada nepoznate ljude doživljavala kao svoje. Kao da nas je „pripadnost“ koloni činila prisnima i ujedinjenima. Taj surovi znak,

JOŠ ČUJEM VAPAJ IZ NIKŠIĆKIH JAMA: Stevan Vujičić (85) traži da se posle osam decenija kosti stradalnika izvade i dostojno sahrane

Nikšićki spasilac, planinar, humanista i građanski aktivista Stevan Stevo Vujičić (85) uputio je apel predsedniku države, premijeru, čelnicima državnog tužlaštva, zaštitniku ljudskih prava da konačno, posle osamdeset godina, omoguće da ljudske kosti koje čame u jamama u okolini Nikšića budu izvađene i dostojno sahranjene. Piše: V. KADIĆ Radi se o ljudima kojima je tokom Drugog svetskog rata presuđeno bez suda samo zato što nisu pripadali partizanskom pokretu. – Svakog jutra se budim sa istom tugom i setom, pri pomisli na veliki broj jama u okolini Nikšića u kojima se još uvek nalaze na hiljade kosti nevinih mučenika, stradalih od bratske ruke – kaže Stevan, koji je devedesetih godina prošlog veka

MOM DEDI NIKOLI

Došla sam ti, Liko, stojim na dedovini. Prepoznaješ li me, zemljo? Došla sam ti, Liko, da l’ sam domaćin ili gost – ti kaži.. Na tvojoj zemlji su živeli i u tvojoj zemlji su sahranjivani svi moji preci vekovima… nisu te ostavili, a ja stigoh posle četiri decenije – ko sam, znaš li… na ognjištu moga dede pitam se prepoznaje li me zemlja i duše mojih najbližih… kome nepravdu da kažem, sa kim bol i radost da podelim… nema odgovora na hladnom jutru, kome da zavapim?  Božija je volja, prihvatam je, ranjena sam, ali sam zahvalna što sam odavde ponikla…  Došla sam ti, Liko, stojim na dedovini. Prepoznajes li me, zemljo?

27.07.2013 - Sadilovačka crkva, Kordun

Liturgija i parastos u Sadilovcu

Dana, 27. jula tekuće godine Gospodnje, u mjestu Sadilovac na Kordunu, u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice, na 82 godišnjicu stradanja, u 10 časova biće služena sveta Liturgija i pomen za nevino postradale srpske žrtve ustaškog terora koji se dogodio 31. jula 1942. godine  u Sadilovcu. Tom prilikom ustaše su ubile i spalile u crkvi u Sadilovcu 463 srpska seljaka iz Sadilovca, Bugara, Čerkezovca, Rujnice, Nove Kršlje, Lipovače, Bogovolje, Kordunskog Ljeskovca, Smoljanca i Vaganca. Među poklanim u crkvi bilo je 149. dece mlađe od 13 godina. Selo Sadilovac nalazi se na rijeci Korani, na Kordunu, na samoj granici Korduna, Like i Bosne. Prema nekim podacima selo Sadilovac nastalo je 1790. godine

NAJNOVIJE VIJESTI

Milena

USTAŠE SU MALU MILENU LALIĆ NABILE NA KOLAC (SVJEDOČI MIRKO RAPAIĆ)-  Svjedočanstvo

Cvita

Od četrnaestoro preživjelih u jami Ravni dolac najstarija je bila Cvita Bošković

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.