arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
radio-sam-svoj-seljacki-i-kovacki-posao.jpg

Zločini u Šegestinu, Dvor na Uni: svjedočenje Milke Ilibašić

Povodom godišnjice bestijalnih zločina, Pokolja nad srpskim stanovništvom Šegestina 29/30 januara 1942,  UG Jadovno 1941. objavljuje svjedočenje Milke Ilibašić iz knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ Đure Zatezala. U selu Šegestinu na području Dvora na Uni ustaše su 29/30. januara 1942. godine pobile 189 i odvele u logor smrti Jasenovac 22 Srbina, muškarca, žene i djecu. O tom zločinu svjedočanstvo je zapisala Milka Ilibašić, kćerka Anđelije i Radovana Ilibašića koja je tada imala 20 godina. Ona je 18. maja 1945. godine ispričala: “29. januara 1942. godine iz Unčana, Divuše i ostalih hrvatskih sela koja su uz rijeku Unu, oko 300 ustaša, domobrana i oružnika izmiješanih sa civilima Hrvatima pod zapovjedništvom satnika Bećirevića,

Milan Radanović: 99% Zagrepčana nema pojma o sudbini srpske zagrebačke porodice Milinov

Ako u Gospiću jednog dana bude formiran muzej posvećen žrtvama sistema logora Gospić -Jadovno – Pag, onda bi ova slika trebala biti u stalnoj izložbi tog potencijalnog muzeja. Na slici, na kojoj vidimo južnu stranu zagrebačkog Trga bana Jelačića, dominira hotel Milinov. Hotel je 1929. podigao zagrebački trgovac Svetozar Milinov. Hotel je 1940. promenio vlasnika i od tada je poznat kao hotel Dubrovnik. Svetozar Milinov i njegovi sinovi Vojislav, Đorđe, Kosta i Nikola, ubijeni su u ustaškom logoru Jadovno na Velebitu. Svetozareva supruga Milica ubijena je u ustaškom logoru Slana na Pagu. Jedan izvor spominje i Svetozarovu i Miličinu neimenovanu kćerku takođe kao žrtvu logora Slana. Taj izvor navodi da

Radmila Tonković o reviziji istorije i srpskom stradalaštvu, akademiku Srboljubu Živanoviću, Gideonu Grajfu i sukobu u Ukrajini

Radmila Tonković je jedna od najobrazovanijih Srpkinja – naučnik, akademik, istoričar, filolog, filosof, profesor, prevodilac, pisac, novinar i avijatičar. Visoko obrazovana na našem Univerzitetu na Filološkom i Filozofskom fakultetu, školovala se i na univerzitetima u Manhajmu, Hajdelbergu, Londonu i na čuvenom Univerzitetu “Lomonosov” u Moskvi, a studije završava sa “Zlatnom značkom” kao najbolji student fakulteta. Ona je i prva žena – vazduhoplovni novinar i prva žena-vazduhoplovni urednik na Balkanu, a kao spisatelj, novinar, publicista i prevodilac piše i objavljuje u mnogim časopisima u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je Ordena Karađorđeve zvezde II stepena. Intervju vodi: Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta Srpske istorije -Kako vidite delovanje ljudi koji umanjuju broj srpskih žrtava

Đurđica Dragaš: NAŠI

Naši ste, naša vas krv oživela. Koracima našim tragove ostavljate. Gledamo vas,očima što ne stigoše da ostare.Plačemo suzama nevinim,nebeskim.Nosimo štit nad glavama vašim.Naši ste,naša vas krv oživela.Koracima našim tragove ostavljate. Al’ ne znate vi to.Ne znate odakle vam snaga,ko vam puteve od korova čisti,ko vas od oluje čuva. Ne znate da smo i mi živeti hteli,suncu ruke pružati,od kiše k nebu rasti.Ne znate da su nas posekli,kao pšenicu što ne stiže da se klasjem okiti.Kao jagnjad, nevinu i belu.Kao drvo mlado, zeleno i lomno.Ne znate vi…. Praštamo vam jer…s neba se bolje vidi.Ako vi ne znate,mi znamo.Ruke nam posekoše,al’ čuvamo vas,krilima našim. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Svjedočenja o zločinu nad Srbima na Smrikama kod Travnika

Svaki čas padalo je po nekoliko udaraca kundakom, lancima i još nekim drugim predmetima a da se niko nije smio ni okrenuti. Toliko su udarali da su ljudi padali kao pokošeni. Onaj ko bi zajaukao, dobijao bi još više udaraca. Spomen-obilježje Smrike kod Travnika nalazi se nedaleko od centra Novog Travnika, na lokalitetu Ćamića brdo. Spomenik je podignut 1975. godine u spomen na 700 žrtava fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Spomenik je izveden prema projektu arhitekte Bogdana Bogdanovića, jednoga od najvećih jugoslovenskih graditelja memorijalne arhitekture. U Smrikama je, prema nekim dostupnim izvorima, ubijeno oko 700 civila ali tačan broj do danas nije utvrđen.  Prvo masovnije hapšenje srpskog stanovništva u

Mali logoraši pred kamerama - Jastrebarsko

Preživjela djeca u logoru Jastrebarsko

Djelimični spiskovi umrle, kolonizovane i preživjele djece koja su prošla kroz ustaški logor za srpsku djecu Jastrebarsko. Ako posjedujete podatke i imena za osobe koje se ne nalaze na ovim spiskovima, molimo Vas da nas kontaktirate na našu email adresu te nam dostavite imena koja ćemo upisati u bazu podataka. Javite nam se na: [email protected] SPISAK  PREKO 1300 DECE KOJA SU PREŽIVELA JASTREBARSKO (ZA KOJU NEMA PODATAKA O SMRTI ILI KOLONIZACIJI), SAČINjEN NA OSNOVU GRAĐE IZ ZAOSTAVŠTINE DRAGOJA LUKIĆA I DOPUNjENI IZ LITERATURE KOJU POSJEDUJEMO I PODACIMA KOJE SU UDRUŽENjU JASTREBARSKO 1942 DOSTAVILE PORODICE DJECE LOGORAŠA) Aleksić Petra i Jovane Vlado, 1930. Aleksić Petra i Jovane Miloš, 1939. S. Gradiška-

Ustaško svjedočenje o zločinima: Mučio sam i ubijao Srbe na sve načine

Među dokumentima Dinarske četničke divizije u Vojnom arhivu u Beogradu nalazi se i zapisnik o saslušanju ustaše Ante M. Gojčete, koji ima šest gusto otkucanih stranica. Dokument je objavljen u knjizi Miloslava Samardžića „Vojvoda Đujić i Dinarska četnička divizija“. U zaglavlju dokumenta stoji: „Učinjeno u Gorskom štabu Dinarske vojno-četničke divizije, u planini, 2. septembra 1942. godine. Obaveštajni odsek. Predmet: Istraga. Ispitivanje zarobljenog ustaše Gojčeta Milina Ante (79)“. Gojčeta, koja je zatečena na odsustvu, rođena je 1923. godine u Čitluku. Prije rata bio je rudar, a u to vrijeme bio je na službi u Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, u Preradovićevoj ulici br. 5. Optuženi je na početku saslušanja izjavio da

Pokolj januara 1942. godine u romanijskom kraju

Januar 1942. godine označio je drugi veliki talas zločina nad srpskim narodom u romanijskom kraju. Prve zločine izvršile su muslimanske ustaše u Sokocu, u selima Rudine, Brejakovići, Baltići i Podromanija, gde je stradalo najmanje 300 srpskih civila. U selu Baltići, ubijena je žena Miloša Jovanovića sa šestoro djece starosti od 2 do 14 godina. Ubrzo nakon ovih zločina, na prostor Sokoca stigla je i Francetićeva Crna legija, nastavljajući teror u selima Vražići, Bjelosavljevići i Gazivode. Tada je postradalo najmanje 150 Srba. Nakon Sokoca, ustaške jedinice Crne legije su se podijelile u dvije grupe. Jedna je nastavila krvavi pohod kroz srpska sela Sokoca, Han Pijeska i Vlasenice, dok je druga krenula

ISTORIJSKI ROMAN “KORANA KO RANA”

Dragan Grgić, rođen 1917. godine u selu Marin Most kod Cazina, 1961. završio je pisanje romana na 500 strana. Bila je to prva knjiga o stradanju Srba i zločinima hrvatskih i muslimanskih ustaša na prostoru bihaćkog kraja i južnog Korduna. Tragični period rata obilježio je gubitak oca, majke i brata, kao i ranjavanje u borbama protiv ustaša. Nakon završetka romana, nosilac “Partizanske spomenice 1941” suočava se sa zabranama, krivičnom odgovornošću i pritiscima državnih vlasti. U tako neriješenim sukobima preminuo je od posljedica infarkta 1985. godine u petrovaradinskoj bolnici. Iza njega nije ostalo potomstvo. Ostao je samo jedan ispražnjen trofejni pištolj i posljednja nada da će doći bolje vrijeme kada će

Spomenik porodice Dragaš

Krstovdan porodice Dragaš

Na Krstovdan 1942. godine, ustaše su na padinama Trebevića, tačnije Liješća-Dragaša kuća (skretanje ka vrhu Trebevića) zvjerski mučili i ubili Rajka Dragaša i njegovih šestoro djece: Milka (17 god.), Neđo (15 god), Sreto (8 god.), Rada (6 god.) Krsto (4 god.) i Ljilja (3 god.) Jedina preživjela je kćerka Anđa, beba u kolijevci, na koju su ispaljena dva metka,od čega ju je jedan pogodio. Sve se to dogodilo ranim jutrom dok je majka Staka bila u Sarajevu, gdje je nosila mlijeko da prehrani porodicu. Otac Rajko i najstariji sin Neđo su ubijeni pred vratima kuće gdje su rezali drva, a krvavi pir se nastavio u kući nad ostalom djecom. Po

Olivera Šekularac: Za one što su zaboravili dedu i krst njegov, večnosti nema

Od Božića, radosni praznici u nizu… Krstovdan se Bogojavljanjem okitio, nebo otvorio, i opet su očevi stihovi blizu… „Krstitelju sveti Jovane, vrane se legu u tornju tvoje zvonare…“ Pa nek’ bude volja Božija, možda me vide oni koji su mi krst darivali. A moj krst je lički, jadovnički, iz velebitskih jama iznikao, u ravnici sve u jamama oplakao, izbeglički od rođenja… Moj krst je dedin, izgoreo sa kućom, a u mojoj duši još gori. Preklan sa njim, a svakim danom sve više zbori i boli. U svakom prazniku suzom romori i molitvi privoli. U mom krstu zavičajna kolevka tiho se njiše, zna i ona da je zbog pradedovskog krsta postala pusta.

Pogled sa dna jame Ravni dolac

GOSPOD GA JE VASKRSAO TRI PUTA: Neobična životna sudbina Srbina iz Lijevna

Nisam čuo da je Gospod tri puta vaskrsavao, ali jesam da je praštao 77 puta i još 77 potom.  Ali ni da se negdje ljepše svetilo teškom zločinstvu i bezdušju kao u starom Lijevnu. To je ovo današnje Livno, strašni grad iz pojanja slijepog guslara Filipa Višnjića, koji pjesmom slavi i žali velikog harambašu Starca Vujadina, a koga Turci „biše i mučiše, vadiše mu svijetle oči čarne“, povrh Lijevna u bijeloj kuli. No, izdržao je, ne izdade mlade krčmarice koje su ga vinom napajale, ni jatake što mu zaklon bjehu. Lijevno je prvi naziv ovog mjesta, izveden iz staroslovenske riječi „hlijevno“, mjesto gdje se sliva zemaljsko blago. To je prevažan

Đurđica Dragaš: Oči Jovanove

Pitaju me, progone me, čekaju me, gledaju me.. Usnule, zaleđene, skamenjene,oči Jovanove. Nežne, dečje, neljubljene,oči Jovanove. Vidim ih u svakom kutku neba,čujem u svakoj kapi kiše. Gledaju me iz zlaćanog  klasja,uplašene i okrvavljene. Kriju se u mraku Velebita, gonjene i uhvaćene,  ranjene i umorene,oči Jovanove. Otrgunte sa majčinih grudi, iz očevih ruku.Uplakane i prestravljene, umiruće oči Jovanove. Oči što zapamtiše nebo bez meseca i  mokru travu, zadah krvnika i miris krvi. Gledaju me, neviđene, zaboravljene.Pitaju me, progone me, čekaju me,oči Jovanove. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

GARAVICE – SRPSKA PRIČA PRED OČIMA SVIJETA

Fondaciju „Zaboravljeni korijeni“ kontaktiralo je uredništvo RT (Russia Today) sa najljepšim riječima pohvale za dokumentarni film „Garavice“. Režiseri ove prestižne i globalno poznate medijske mreže ne samo da su pogledali film, već su ga i nazvali „svjetskim“, dodjeljujući mu najviše ocjene. Tim povodom uputili su i pismo namjere da se film emituje na RT platformama na šest jezika: engleskom, arapskom, ruskom, španskom, francuskom i njemačkom. Fondacija besplatno ustupa prava na emitovanje dokumentarnog filma „Garavice“. Film će se od 1. februara 2025. prikazivati pred stotinama miliona gledalaca širom svijeta. Izvor: Fondacija Zaboravljeni korijeni

Ubice šetaju gradom

Prva akcija albanskih esesovaca – racija na Jevreje u Prištini. Kriminalci oslobođeni i ušli u sastav divizije Hitler je marta 1944. godine oslobodio iz zarobljeništva oko 4.000 Albanaca, bivših vojnika kraljevske Jugoslovenske vojske. Oni su stavljeni na raspolaganje Himleru kako bi ih mobilisao u SS diviziju. Povratak ratnih vojnih zarobljenika prikazivan je kao veliki uspeh albanskog kvislinškog vođstva, ali i kao velikodušnost i prijateljski gest Hitlera i nemačkog Rajha prema Albancima. Bivši zarobljenici počeli su da pristižu prvih dana aprila i priređivani su im pompezni dočeci. Već u Beogradu su ih sačekivali pripadnici Albanskog narodnog saveza i započinjalo je ubeđivanje za stupanje u 21. SS-diviziju „Skenderbeg“. Po dolasku u svoja

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.