arrow up

Jovan Mirić: Grad i selo u NDH

U gradovima viču, psuju, bacaju blato i kamenje, tuku. U selima hvataju, stražare, tuku, siluju, kolju, ubijaju, spaljuju, bacaju u jame. Šta više reći? Glavni trg u Zagrebu, NDH (Izvor: 24/7) Dana 28. aprila 1941. godine ustaše su oko 200 Srba, Jevreja i nekoliko Hrvata dopremili sa severa NDH u Zagreb, smestivši ih u domobranske kasarne u Ilici. Iz te grupe Nemci su izdvojili bivše jugoslovenske vojnike, a ostale uhapšene ustaše su nemilosrdno mučili. „Cijelim putem od Jelačićevog placa do Nove Vasi bili smo napadani od ulične rulje koja nam je dobacivala razne psovke, prijetnje, pljuvala po nama, a neki počeli i bacanjem kamenja“, kazuje Dmitar Romanić. (Đuro Zatezalo, Jadovno,

Prve žrtve ustaškog terora i genocida u Sremskim Karlovcima, hapšenje istaknutih građana juna 1941. godine i njihovo stradanje u logoru Jadovno

Položaj Srba u NDH se sve više pogoršavao, kao i položaj Jevreja i Cigana, posle objavljivanja „Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti“ i „Zakonske odredbe o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda“ početkom maja 1941. godine u glasilu hrvatskog ustaškog pokreta (Hrvatski narod, broj 78 od 1. V 1941. godine). Te odredbe je propisao poglavnik NDH Ante Pavelić po nemačkom nacističkom uzoru. Mržnju protiv Srba, Jevreja i Cigana uporno je širila ustaška propaganda preko dnevne štampe, radija i na skupovima. Oni su okrivljivani za sva postojeća zla i označavani kao niže rase i „nepoćudni elementi“. Srbi su još nazivani četnicima, a srpska pravoslavna vera grčko-istočnom ili šizmatičkom. Ustaška štampa je

Sveti-Vukasin.jpg

Mi što nas Vukašinove oči bole..

Mi, zanjihani, jadovničkom uspavankom iz suza bakinih. Jadovničani,Mi što nas vode,oči iskopane.Vukašinove,Hercegovačke,Klepačke,Naše svete, predačke. Mi koji od rođenja,radimo svoj posao,noseći pretke iz jama. Zanjihani, jadovničkom uspavankom iz suza bakinih. Onom skrivalicom, sa ruba crne marame.Neostavljajući Vukašinove reči po strani,jer smo njegovu stranu rođenjem izabrali. I ne nosimo mi Vukašinovu ikonu. Sve nas, on nosi u večnost.njegovim tragom, nikad bestragom. Zaboravom. Nikad nečoveštvom, mržnjom i mrakom. Mi utkani u devojačke pletenice,Što kolo ispred crkve za slavu ne zaigraše.Mi što nas Vukašinove očibole, što smo stariji, sve jače. I ja ne znam dal` da jecam, ridam il` plačem, što živeh u vremenu u kom oči vade mačem, sa imenom Naroda mog. Autor:

ZADAH LJUDSKIH TELA KOJA GORE I DANAS OSEĆAM U NOZDRVAMA

Potresna ispovest Vlajka Kaurina koji je kao dečak bio zatočenik logora Jasenovac. „OD Jasenovca počinjem da pamtim. Od patnje čovek brzo sazri. Strašni prizori. Posle rata, želeo sam da pričam i pričao sam o Jasenovcu, ali nije imao ko da sluša…“ – Zadah ljudskih tela koja gore u pećima Jasenovca i danas osećam u nozdrvama. Noću me posećuju jasenovačke slike. Жicom ograđena livada na kojoj žene, deca, stari i nemoćni čupaju i jedu travu i piju gadnu vodu iz crnih lokvi. Prizori ljudi naslaganih unakrst kao drva, čije grudi ustaše probijaju ćuskijama. Tela kako vise kao neki strašni plodovi na topoli užasa u Gradini i leševa u Savi. Ovako govori Vlajko

Srpsku decu obavezno odgajati na ustaškim načelima i u katoličkoj veri

(Odlomci iz knjige „U mučilištu – paklu Jasenovac“ Đorđa Miliše, reprint piščevog izdanja iz 1945, izdavač Politika, Beograd, 1991.) Nadasve je bio svirep, tragičan udes srpske djece okolnih kotareva Kozare i Prosare. Tu su sva djeca od dojenčadi do 12 godina bila pohvatana i istrebljena prema ustaškim krvničko-ubilačkim metodama. Kotarevi, koje je zadesio taj najteži udes, jesu: Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica, Prijedor, Hrvatska Kostajnica i ostali susjedni kotarevi. Na taj je način bilo sakupljeno ispod Kozare oko 100.000 srpske djece nad kojom su vršena nepamćena zvjerstva… Dojenčad su otimana s majčinih grudi, silom otrgnuta i odvađana od svojih roditelja. Odraslija djeca, koja su se grčevito držala majčine suknje,

Knjiga o kojoj se malo zna – „Zločini u logoru Jasenovac“

Knjiga je izdata od strane Zemaljske komisije SR Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača 1946. godine. Ova knjiga je izuzetno važan istorijski dokument i vjerovatno najkompetentniji budući da govori o broju žrtava u logoru istrebljenja Jasenovac i svakako je kao izvor najtemeljniji jer je urađena neposredno poslije Drugog svjetskog rata i objavljena 1946. godine. Članovi „Zemaljske Komisije Hrvatske“, kao dio „Državne Komisije FNRJ za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača protiv naroda i narodnosti FNRJ“ (pun naziv), ustanovili su da je broj žrtava 600 000, iako je prvobitna procjena bila 840 000, ali je očigledno iz političkih razloga taj broj bio smanjen na 600 000. Sa tim nalazima,

Milan Ružić: Istorija koju uporno zaboravljamo

Narod smo koji se uvek hvali time kako sve zna, a naročito istoriju. I svako će nam pružiti, čak i na najmanji podsticaj u vidu čašice rakije ili svakodnevnog viđanja, svoj uvid u nekakvu istoriju koju tvrdi da zna, a što je najgore, uvek svaki Srbin tvrdi da istoriju zna bolje od onog drugog. I tako vekovima tvrdimo da nešto znamo, da smo čuli, pročitali, a u stvari ne znamo ništa, i što je najgore, deluje kao da nam nije ni stalo osim kad je u pitanju rasprava u kojoj želimo da pobedimo. A sad se zapitajmo… Znamo li za silne progone Srba sa svojih ognjišta? Znamo li da se

Stepinac u senci Pavelića

Izjava Đorđa Lingve, donedavnog apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, od 11. februara ove godine u Zagrebačkoj katedrali povodom završetka njegove službe u Hrvatskoj, o kanonizaciji Alojzija Stepinca: „Ipak, sve sam više uveren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskoga pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna. Kanonizacija, naime, nije svojevrsna ’liga prvaka’ u kojoj pobeda moje momčadi podrazumeva poraz tvoje. Pred Bogom nema pobednika i poraženih jer… svi smo mi braća i sestre!”, jedva da je u hrvatskoj javnosti privukla pažnju nekoliko medija i komentatora, što je iznenađujuće za one koji znaju šta Stepinac znači Hrvatima.  Piše: Savo Štrbac Hrvati su očekivali

Jovan Mirić: „Izumi čine ljude sretnim“

Iako su koristili razne metode ubijanja i mučenja, vremenom je ustašama to dosadilo pa su obznanili usmeni konkurs za izum novog načina ubijanja „Srbosjek“ iz Jasenovca Ćamil Sijarić je, izgleda, bio prvi koji je s nekolicinom partizana ušao u napušteni i razoreni logor Jasenovac. Svi tragovi kazivali su mu šta je taj logor bio i šta se u njemu dešavalo. Sijarić, doduše, nije znao detalje, na koliko su načina ljudi u logoru mučeni i ubijani. Objavio je knjigu posle rata[1]. Još kasnije izraelski istoričar Gideon Grajf je objavio knjigu u kojoj je naveo 57 različitih načina ubijanja i mučenja. Iz knjige G. Grajfa Jasenovac, Aušvic Balkana, str. 264-265 U jasenovačkom logoru Sijarić je naišao na čoveka,

Svedočenje Borislava Ševa iz Piskavice o pravljenju sapuna u Jasenovcu

„Gledo sam ja kako oni od ljudi prave sapun. O, diko moja, ja sam ti tačno jedanput udarijo u jednu baraku kod centralne brijačnice. Da njesam bijo brico, ne bi ja smijo tamo ni ići. Tamo ta je bila baraka. Tamo đe je sade onaj spomenik. Vamo malo više bila je ta baraka. Baraka je bila sigurno… Ako nije bila 30-40 metara dugačka. Kaznovi su sve jedan do drugog. Kaznovi su u baraci. Kolko je toga! Puna baraka. Na jednu stranu su kaznovi, na drugu su stolovi. Na stolovima meso ljudsko. E, vako, salo se vidi. Ja sam vidijo tačno na stolovima to, to, to meso. Sve masno. Ljudsko meso.

srpske-crkve-lomace.jpg

Srpske crkve bile su lomače

U Drugom svetskom ratu, u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, najokrutnije je demantovana stara latinska sentenca: Ars longa, vita brevis (Umetnost je duga, život kratak). Жivot oko milion pravoslavnih Srba, ne samo da je bio prekraćen, već su uništeni njihovi istorijski koreni, crkveno-umetnički spomenici. Njihovom uništavanju posvećena je knjiga akademika Dinka Davidova „Totalni genocid – Nezavisna država Hrvatska 1941–1945”, koju je objavio Zavod za udžbenike iz Beograda.  Srpska pravoslavna crkva u Osijeku, podignuta 1743. i srušena do temelja početkom 1942. Sudbina srpskih crkava, ističe Dinko Davidov, neraskidivo je vezana za tragičnu sudbinu srpskog naroda u Hrvatskoj nad kojim je izvršen genocid. Davnašnja humanistička opomena Hajnriha Hajnea: „Kad počnu da spaljuju knjige, odmahiza

Olivera Šekularac: Samo se obeleli vrhovi Velebita sećaju šta su sve videli

O ovom istinitom događaju nije snimljen film, odigrana pozorišna predstava, nije ovo priča za igrokaz. Ja zapisah, a pročitaće neki fini ljudi i setiti se da je za dela potrebna vera. Jedna sjajna dama, koju naravno čudnim putem upoznah u banji Junaković, darom mi odgovori na moju pažnju. Dar, kao i ona nije običan, Šerbedžijin koncert u Novom Sadu, a tu je i ono bitnije: „Vodim te da upoznaš moju majku…“. Nikad ne tragam, ljudi koji imaju dodir sa mojim precima i krajem sami mi dođu. Ima ko sve već uređuje, to duša prepozna. Odlazimo Ljiljana i ja kod njene nepokretne majke Milice Ljutice. A te oči, to dostojanstvo jedne

Prof. dr Svetozar Livada

Zatiranje Srba u Hrvatskoj (1): Istorija duga sedam vekova

U obimnom istraživanju koje pokriva 130 godina i čak tri veka, prof. dr Svetozar Livada, jedan od najpoznatijih srpskih naučnika u Hrvatskoj i jedan od najpriznatijih demografa u svetu, svojedobno je objavio knjigu „Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011″ (od višegeneracijskog i starosedelačkog, autohtonog i konstitutivnog, do manjinskog statusa)“, baziranu na istorijskim i statističkim podacima dobijenim iz popisa stanovništva u ovom periodu. Zbog niza pojedinosti oko perioda doseljavanja, a zatim prirodnih i onih migracija izazvanih ratovima, ovaj feljton će posebno biti interesantan čitaocima čiji su preci ili su oni sami rodom sa teritorije Hrvatske, a sada rasuti od Evrope, Kanade i SAD, pa sve do Australije. Prihvatajući molbu

Zločini ustaša zakopani zbog bratstva i jedinstva: Istraživanje sudbine 50.000 Sremaca u Drugom svetskom ratu

OZNA zaplenila dokumente o Jasenovcu do kojih je došao moj otac – seća se dr Jovan Babić. Ako se ne zaboravi, istina nikada ne umire. A dr Jovan Babić (80), lekar radiolog i profesor Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, nikada nije zaboravio kako su februara 1947. godine, kada je bio sedmogodišnjak, u njegovu porodičnu kuću u Šidu banuli oficiri Ozne. Odveli su njegovog oca Dušana i odneli sav materijal koji je on, kao predsednik posleratne Komisije za ispitivanje zločina ustaša i nacista, do tada prikupio u sremskim selima, ali i u Jasenovcu. Dušanov dokazni materijal o žrtvama i zločincima oznaši su uništili u ime bratstva i jedinstva novoformirane Jugoslavije. Činilo

Spomen područje Jadovno -1988

Jadovno u knjizi: Franjo Zdunić Lav: “Kotar Gospić i kotar Peručić u NOB“

Ustaški zločini na Jadovnom i u nekim drugim logorima smrti uz osvrt na njihove korijene. JADOVNO U KNJIZI: Franjo Zdunić Lav: “KOTAR GOSPIĆ I KOTAR PERUŠIĆ U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU 1941-1945“, KARLOVAC 1989. »Oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su da je ponovo prožive.« Santayana Kada se govori o ustaškim zločinima i zvjerstvima koje su počinili na Jadovnom sredinom 1941. godine (juni-august) nad našim narodima: Srbima, Jevrejima i Hrvatima, svakom se nameće pitanje: gdje su klice i korijeni tih monstruma, pobješnjelih zvijeri i krvoloka; kako su nastali i tko ih je odgajao za ubice; kako je nastala njihova teroristička organizacija – Ustaški pokret i tzv. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) za koju

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.