arrow up
Ж | Ž
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish
POMOZITE NAŠ RAD DONACIJOM
Ж | Ž
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish

Svjedočenja o zločinu nad Srbima na Smrikama kod Travnika

25. januar 2025.

Svaki čas padalo je po nekoliko udaraca kundakom, lancima i još nekim drugim predmetima a da se niko nije smio ni okrenuti. Toliko su udarali da su ljudi padali kao pokošeni. Onaj ko bi zajaukao, dobijao bi još više udaraca. Spomen-obilježje Smrike kod Travnika nalazi se nedaleko od centra Novog Travnika, na lokalitetu Ćamića brdo. Spomenik je podignut 1975. godine u spomen na 700 žrtava fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Spomenik je izveden prema projektu arhitekte Bogdana Bogdanovića, jednoga od najvećih jugoslovenskih graditelja memorijalne arhitekture. U Smrikama je, prema nekim dostupnim izvorima, ubijeno oko 700 civila ali tačan broj do danas nije utvrđen.  Prvo masovnije hapšenje srpskog stanovništva u

ISTORIJSKI ROMAN “KORANA KO RANA”

23. januar 2025.

Dragan Grgić, rođen 1917. godine u selu Marin Most kod Cazina, 1961. završio je pisanje romana na 500 strana. Bila je to prva knjiga o stradanju Srba i zločinima hrvatskih i muslimanskih ustaša na prostoru bihaćkog kraja i južnog Korduna. Tragični period rata obilježio je gubitak oca, majke i brata, kao i ranjavanje u borbama protiv ustaša. Nakon završetka romana, nosilac “Partizanske spomenice 1941” suočava se sa zabranama, krivičnom odgovornošću i pritiscima državnih vlasti. U tako neriješenim sukobima preminuo je od posljedica infarkta 1985. godine u petrovaradinskoj bolnici. Iza njega nije ostalo potomstvo. Ostao je samo jedan ispražnjen trofejni pištolj i posljednja nada da će doći bolje vrijeme kada će

Olivera Šekularac: Za one što su zaboravili dedu i krst njegov, večnosti nema

22. januar 2025.

Od Božića, radosni praznici u nizu… Krstovdan se Bogojavljanjem okitio, nebo otvorio, i opet su očevi stihovi blizu… „Krstitelju sveti Jovane, vrane se legu u tornju tvoje zvonare…“ Pa nek’ bude volja Božija, možda me vide oni koji su mi krst darivali. A moj krst je lički, jadovnički, iz velebitskih jama iznikao, u ravnici sve u jamama oplakao, izbeglički od rođenja… Moj krst je dedin, izgoreo sa kućom, a u mojoj duši još gori. Preklan sa njim, a svakim danom sve više zbori i boli. U svakom prazniku suzom romori i molitvi privoli. U mom krstu zavičajna kolevka tiho se njiše, zna i ona da je zbog pradedovskog krsta postala pusta.

Đurđica Dragaš: Oči Jovanove

20. januar 2025.

Pitaju me, progone me, čekaju me, gledaju me.. Usnule, zaleđene, skamenjene,oči Jovanove. Nežne, dečje, neljubljene,oči Jovanove. Vidim ih u svakom kutku neba,čujem u svakoj kapi kiše. Gledaju me iz zlaćanog  klasja,uplašene i okrvavljene. Kriju se u mraku Velebita, gonjene i uhvaćene,  ranjene i umorene,oči Jovanove. Otrgunte sa majčinih grudi, iz očevih ruku.Uplakane i prestravljene, umiruće oči Jovanove. Oči što zapamtiše nebo bez meseca i  mokru travu, zadah krvnika i miris krvi. Gledaju me, neviđene, zaboravljene.Pitaju me, progone me, čekaju me,oči Jovanove. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Ubice šetaju gradom

19. januar 2025.

Prva akcija albanskih esesovaca – racija na Jevreje u Prištini. Kriminalci oslobođeni i ušli u sastav divizije Hitler je marta 1944. godine oslobodio iz zarobljeništva oko 4.000 Albanaca, bivših vojnika kraljevske Jugoslovenske vojske. Oni su stavljeni na raspolaganje Himleru kako bi ih mobilisao u SS diviziju. Povratak ratnih vojnih zarobljenika prikazivan je kao veliki uspeh albanskog kvislinškog vođstva, ali i kao velikodušnost i prijateljski gest Hitlera i nemačkog Rajha prema Albancima. Bivši zarobljenici počeli su da pristižu prvih dana aprila i priređivani su im pompezni dočeci. Već u Beogradu su ih sačekivali pripadnici Albanskog narodnog saveza i započinjalo je ubeđivanje za stupanje u 21. SS-diviziju „Skenderbeg“. Po dolasku u svoja

Đurđica Dragaš: Uoči Svetog Jovana

19. januar 2025.

Daleko ste… prekrio je sneg naše pusto selo… Daleko ste, al’ bićete sutra s nama… u plamenu sveće, u našoj molitvi, u osmehu jedne Jovane i snazi jednog Vuka. Kažu da se na Bogojavljensku noć otvaraju nebesa, da se ostvaruju želje koje te noći zamislite.Bio je sinoć pun mesec, nebo čisto, prepuno zvezda, a moje želje prevelike.Da smo zdravi i da vas imamo…Eh… da imamo vas…Al’ nemamo… Uvenuše zauvek izdanci našeg stabla. Ostaše na Kruškovačama vaše dečje oči, nedoživljene ljubavi, nerođena deca.Ostaše zajedničke radosti, svadbe i krštenja.Ostade život…U vašim umirućim očima zalediše se slike ognjišta i crvenih, sitnih jabuka što mirišu na prozoru do proleća. Sutra nam je slava! Pitam

Crno jezero: Grobnica za 2000 Srba

17. januar 2025.

Odlomak iz zapisa Svetozara Ćulibrka iz Buševića. Svetozar je bio prvoborac i nosilac Spomenice 1941. „Malo zatim, uđe jedan ustaša i izdvoji deset ljudi, zatim ih sveza i ponovo vrati. Govorilo se da će u Gospić na rad ili u Njemačku. Naveče je uletio u crkvu jedan ustaša sa isukanim bajonetom. Išao je od čovjeka do čovjeka i svakom stavljao bajonet pod grlo, prijetio i psovao. Tako ih je pripremio za pokolj koji je već bio počeo te noći  u Sokolskom domu. Za njim je došao drugi ustaša i donio kutiju „Ibra“ u kojoj je bilo 500 komada cigareta i svima ih podijelio. Stavljajući cigaretu u usta, Ilija je tiho

Maks Luburić

Svjedočanstvo o zločinu u logoru Slana na Pagu

17. januar 2025.

Jedno od najstravičnijih svjedočanstava o ustaškom koncentracionom logoru Slana na otoku Pagu ispričao je devetnaestogodišnji ustaša Joso Orešković, kojeg su partizani uhvatili 1942. godine. Ovaj, do tada gospićki gimnazijalac, dospio je u ruke partizana upravo kao osposobljen za zadatke masovnog pokolja u okolici Korenice (Lika). Svjedočenje je posebno interesantno jer osim ostalog, daje najvjerniju ilustraciju nemogućnosti života u uslovima logora Slana u kojem se upravo preodgajalo i spremalo mladiće za koljačku službu. Joso Orešković: Još kao đak gospićke gimnazije stupio sam 1939 u vjersku organizaciju „križare“. Tu su nas pod firmom vjere odgajali u ustaškom duhu. Na naše sastanke su dolazili Jurica Frković i Juco Rukavina i držali nam predavanja

Dane Lukić: „Jadovno“

17. januar 2025.

Nastojali su da ubiju samo jednog od dvojice žicom povezanih nesrećnika, tako da bi ubijeni svojim padom povukao u jamu onog živog. Govoriti o teroru koji su ustaše sprovodili po našim selima ne bi bilo potpuno ni razumljivo a da ne spomenemo velebitski logor „Jadovno“. Idući od Gospića prema Karlobagu, ispred sela Brušana odvaja se makadamski put za selo Trnovac. Mesto logora su odabrali dobri poznavaoci terena, ustaše koji su ponikli u ovim krajevima, koji su znali dubinu i položaj svake jame. Zatočenike i nesrećnike su iz gospićkih logora dovozili kamionima ovim putem do Trnovca i kod crkve ih iskrcavali. Tu su ih povezivali žicom po dvojicu za leve i

Đurđica Dragaš: Roblje

15. januar 2025.

Veslamo ka smrti svojoj, ka ostrvu prokletom. Na leđima nam Velebit, zelen i mračan. Iznad nas plavo,ispod nas plavo,u sredini galija naša.Roblje smo sa krstom oko vrata,sa kućom rodnom u očima. Veslamo ka smrti svojoj,ka ostrvu prokletom.Na leđima nam Velebit,zelen i mračan. Pregazismo ga tabanima krvavim,napunismo ždrela njegova životima našim.Oživesmo,obožismo bezdanke mračneočima dečjim,plavljim od neba. Roblje smo,zverskim kandžama okovano.Veslamo ka hridima sivim.U pustinji onoj smrt nas čeka.Kezi se razastrta po vrhovima kamenim. Veslamo…y oči je gledamo.Živi, a mrtvi.Bez sutra,bez straha jer….iza smrti je nebo,plavo,naše,večno. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Zorica Đoković: Na kapiji Raja

12. januar 2025.

To mjesto. Nekada okruženo mješovitom šumom, a sad skoro u potpunosti prekriveno rastinjem i obavijeno tišinom – mjesto. Zaglušujuću tišinu i nesvakidašnji mir tog čudovišnog spoja betona i prirode naruši katkad samo poneka zmija kad savije kroz žbunje iza nekog kamena ili vjetar kad zaljulja visoke krošnje i odnese posljednje suho lišće. Valjda ima ptica u tim tamnim krošnjama oko betona prekrivenog mahovinom i lišajevima. Pčele, mada na tom mjestu nema cvijeća, sigurna sam da dolaze. Mom dedi su pčele uvijek dolazile. Mnogo je pčela i meda prešlo preko dedinih ruku. A opet, na kraju ga je sačekao čemer. To je mjesto na kom je Aleksa posljednji put ugledao svjetlost

Miodrag_Linta.jpg

Linta: Skandalozan čin usmjeren ka rehabilitaciji „hrvatske pravoslavne crkve“ iz vremena NDH

11. januar 2025.

Predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta poručio je da je obilježavanje „hrvatskog pravoslavnog Božića“ u Dimcima kod Splita u prisustvu zvaničnika Hrvatske, najdublje vrijeđanje srpskih žrtava genocida iz Drugog svjetskog rata, njihovih potomaka i cijelog srpskog naroda. Miodrag Linta; FOTO: Medija centar Beograd Linta je za Srnu rekao da je taj čin sam po sebi skandalozan jer ide ka rehabilitaciji takozvane „hrvatske pravoslavne crkve“ iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. – Skandalozna je činjenica da Hrvatska kao članica EU toleriše da se otvoreno rehabilituje jedna od vodećih institucija genocidne NDH. To je bila „hrvatska pravoslavna crkva“ čiji cilj je bio da doprinese uništenju srpskog naroda na području te monstruozne tvorevine.

Sandra Blagić: Logor Kruščica, danas mjesto zaraslo u korov, kupinu i šiblje

10. januar 2025.

Nedaleko od opštine Vitez, kod Travnika, nalazi se selo Kruščica. Skrivena od glavnog magistralnog puta, bez ikakvih putokaza i obilježja, stoji Crna kuća.  Logor Kruščica!  Sramota za Bosnu i Hercegovinu da krije veliki zločin.  Mjesto zaraslo u korov, kupinu, razno šiblje. Unakažena Crna kuća.  Kao iz horor filmova izlijeću slijepi miševi a duplje prozora ostadoše crne. Stislo u grudima, pritišće kao kamen i ne da mi da dišem. Na zidu kuće stoji spomen ploča, oštećena od metka iz proteklog rata.  Strah me da uđem. Oronula je, devastirana. Škripi drveni pod. Već mi slike pred očima lete.  Izgladnjeli, pretučeni i bosi čekali smrt. Jer su bili Srbi i Jevreji.  Unutrašnji zidovi unakaženi

Mirko Rapaić: Posljednji Božić

7. januar 2025.

Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici. Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike. Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh

Otišao je naš Dimitrije

6. januar 2025.

Januarski dan, uoči Badnjeg jutra 2019, doneo je neizmernu bol i suze. Otišao je naš Dimitrije. Naš lički anđeo međ’ anđele nebeske. Postoje ljudi koje je lako voleti, a teško rečima opisati njihovu veličinu, dobrotu i dela. Retko se rađaju i sreću takvi koji ostavljaju trag za večnost. Bogoliki Mirko, hristolikih dela, dečak, a junak, borac za pravdu na svim poljima. Najpre na onim našim rodoljubivim, korenitim ličkim, čijom zemljom je dugo hodio, traga pravoslavnog nalazio i beležio, davavši sebe predano i nesebično, srcem, kako je samo on to umeo. Voleo je Liku, to je i njegov govor, i svaka arhaična reč odavala. Time se ponosio. Liku je nosio i

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

PRETRAGA

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

PRETRAGA