Svojatanje srpskog antifašizma

Tokom Drugog svijetskog rata Srbi su imali dva antifašistička pokreta, jedan rojalistički a drugi komunistički. Kako kaže profesor Momčilo Pavlović, doprinos srpskog naroda antifašističkoj borbi „na prostoru Jugoslavije je odlučujući ne samo po žrtvama nego i po sveopštem antifašističkom i antinemačkom raspoloženju“.

[1]Neke od bivših jugoslovenskih republika, danas nastoje putem medijske propagande da što više istaknu svoju ulogu u antifašističkoj borbi. Tako se forsira priča kako je Hrvatska „ imala najjači antifašistički pokret u Evropi u Drugom svjetskom ratu“.[2] Medijsku propagandu o razmjerama hrvatskog antifašizma potpomažu i hrvatski istoričari. Tako profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Tvrtko Jakovina tvrdi da je u Hrvatskoj „antifašizma bilo u izobilju“.[3]

Ako pogledamo istorijske izvore nastale tokom Drugog svijestkog rata, vidićemo da su Hrvati u ogromnoj većini bili u ustaškim i domobranskim jedinicama, i lojalni građani genocidne tvorevine NDH. Tek u poslednje dvije godine rata, kada se vidjelo da će Hitler a time i njegovi saveznici biti poraženi, počeli su Hrvati masovnije da prilaze antifašističkoj borbi.

Do tada su apsolutnu većinu antifašističkih boraca činili Srbi iz Like, Korduna Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koji su se borili za svoj goli život protiv hrvatskih ustaških i domobranskih jedinica i protiv fanatizovanog rimokatoličkog sveštenstva koje je nastojalo što veći broj pravoslavnih Srba silom da preobrati u rimokatolike.

Tako npr. prema dokumentima objavljenim nakon Drugog svjetskog rata u Zborniku dokumenata, tom V, knjiga 30, nacionalni sastav divizija nastalih na tlu Hrvatske je 1942. bio:

•           Šesta lička divizija – 96% Srba;

•           Sedma banijska divizija – 92% Srba

•           Osma kordunaška divizija – 95% Srba

•           Dvanaesta slavonska divizija – 85% Srba

Prve tri gore navedene divizije bile su u sastavu Četvrtog korpusa NOV Jugoslavije odnosno Prvog korpusa NOV Hrvatske. U tom korpusu osim samog naziva „NOV Hrvatske“ kako vidimo po sastavu divizija malo šta je drugo bilo hrvatsko.

Kakvo je bilo raspoloženje među hrvatskim masama, kao i odnos hrvatskih komunista prema ustašama i domobranima, svjedoči, između ostaloga, i ovaj letak djeljen februara 1942. godine po hrvatskim naseljima Gorskog Kotara u kojem je pisalo:

„Hrvati! Koljačka kama velikosrpskih četnika zarila se u naše zdravo

tijelo. Pod ovom kamom izdiše cvijet Hrvatstva, koji je tako potrijeban za

budućnost naše mile i drage nam Domovine. Nikada se Hrvatska u svojoj

dugoj povijesti nije nalazila u takvoj opasnosti kao danas. Ljubav prema

istoj nam nalaže da se ujedinimo bez obzira na politička i ideološka

ubjeđenja i neslaganja. Svi domobrani i ustaše imaju pristup i otvorena

vrata u Narodnooslobodilački pokret Hrvatske. Budite ubjeđeni da smo mi

najprije Hrvati, pa tek onda komunisti a što se najbolje vidi po našem

djelovanju. Borimo se svi zajedno za onakvu Hrvatsku koja najviše odgovara

našim interesima… — Drug Joza“[4]

Tekst je sastavljen tako da izgleda kao da Srbi sprovode teror nad Hrvatima i to u vrijeme kada su Jadovno, Jasenovac, kraške jame, Sisak i mnoga duga stratišta progutala desetine hiljada nevinih Srba. To hrvatskim komunistima nije bitno jer su oni kako piše u letku „najprije Hrvati“ pa tek onda antifašisti. Oni ne govore o Jugoslaviji i bratstvu i jedinstvu, nego o „Domovini“ Hrvatskoj. Sa druge strane Srbi partizani su od svojih komesara i komandanata učeni da se bore za zajedničku državu i da se ne svete za hrvatske zločine nad srpskom nejači. Dok su za hrvatske komuniste ustaše i domobrani borci „za onakvu Hrvatsku koja najviše odgovara našim interesima…“, dotle su za srpske komuniste  rojalisti odnosno četnici smrtni neprijatelji i izdajice.

Govori se o kami „velikosrpskih četnika“ u najmanju ruku kao da su Srbi okupirali Hrvatsku pa sprovode svoj teror nad Hrvatima, ali se zato sve ustaške i domobranske kame natopljene srpskom krvi amnestiraju zarad budućnosti „naše mile i drage nam Domovine“.

Ovaj letak pokazuje i to da među Hrvatima u to vrijeme nije „antifašizma bilo u izobilju“. Neki hrvatski autori otvoreno su pisali o istoj ideji kojom su se vodile i hrvatske ustaše i hrvatski komunisti. Tako je Bruno Bušić pisao:

„Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica“.[5]

Riječi hrvatskih političkih vođa tokom uništavanja SFRJ potvrđuju da su hrvatski i komunisti i ustaše imali zajednički cilj.Tako je prvi predsjednik nezavisne države Hrvatske Franjo Tuđman, u svom političkom programu koji je djelimično iznijet  u njegovoj knjiti „Bespuća povijesne zbiljnosti“  smatrao da: „Genocid može biti koristan jer dovodi do homogenizacije nacije“.[6]

Poslednji predsednik SFRJ i jedno vrijeme  predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, je na najbolji način objasnio stav većine Hrvata za govornicom na jednom skupu pred hrvatskom dijasporom:

„…Mi nemamo razloga nikom se ispričavat. Ovo što traže od Hrvata. Idite kleknite u Jasenovac. Mi nemamo šta klečati. Mi smo dva puta pobjedili a svi drugi samo jednom. Mi smo pobjedili 10. travnja, kad su nam sile Osovine priznale državu i pobjedili smo jer smo se našli poslije rata opet sa pobjednicima za pobjedničkim stolom. U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobjedili..“[7]

Iz ovoga se vidi kontinuitet hrvatske politike koja je gledala samo svoje interese, pa kad je trebalo sarađivala je sa fašistima, a nakon njihovog sloma sa komunistima. Svako ima pravo da vodi svoju politiku kako hoće i da se na razne načine bori za svoje interese, ali nema pravo da falsifikuje i krade tuđe zasluge u borbi protiv fašizma.

Bosna i Hercegovina je još jedna od bivših jugoslovenskih republika koja se diči svojim antifašizmom. Naravno, kao i u Hrvatskoj i ovdje se veliča i prisvaja samo antifašistički pokret pod komunističkim vođstvom, dok se rojalistički proglašava za kvislinški ili fašistički pokret što nema veze sa istinom.

Dok je još bila u sastavu SFRJ, Bosna i Hercegovina je slavila Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine svakog 27. jula u godini kao sjećanje na ustanak 1941. u Bosanskoj Krajini.

S obzirom na to da je ustanika Srba bilo oko 20.000 a ostali nacionalnosti samo 97, ne može se govoriti i pisati „o svenarodnom ustanku“, nego o ustanku Srba Bosanske Krajine.

Od 97 nesrba u ustanku bilo je: Muslimana 49, Hrvata 37, Jevreja 5, Crnogoraca 3, Jugosloven 1, Njemaca 1, Slovenaca 1.[8]

Daleko više je Muslimana i Hrvata bilo u ustaškim formacijama nego među narodnim ustanicima u prve tri godine rata. Pred kraj rata komunisti se obraćaju Muslimanima sa „Braćo Muslimani“ pa između ostaloga im kažu:

„Obraćamo vam se u danima naših zadnjih oslobodilačkih napora, kada se traži od svakog poštenog i čestitog Muslimana, da se priključi Narodno-oslobodilačkom pokretu, koji je nas Muslimane spasao od uništenja. Zar ne vidimo oko sebe razvaline, pustoš i zgarišta naših naselja, zar naša svijest može biti mirna nad grobovima naše iskasapljenje djece, majki i otaca, zar jednog časa smijemo smetnuti s uma, da su Švabe i njihovi ustaško-četnički hizmećeri, svojski pomognuti od naših muslimanskih izdajica, htjeli da nas bratoubilačkim klanjem za vječna vremena unište i odbace od naše braće bez kojih nema života ni nama Muslimanima“.[9]

Do tada su Srbi i u partizanskim i u četničkim jedinicama ginuli u borbi protiv njemačkih, ustaško-domobranskih formacija i muslimanskih milicija, kao i u međusobnom bratoubilačko-ideološkom ratu.

Komunisti su ovde izjednačili rojaliste sa ustašama, kao da su oni saveznici a ne ljuti neprijatelji koji su vodili teške međusobne borbe na skoro cijelom prostoru NDH. Šta više, Muslimani koji su bili u ustaškim i SS jedinicama, takođe su Srbe protiv kojih su se borili i nad kojima su činili genocid, nazivali četnicima i velikosrbima. Ni jednom riječju se ne spominju nevine srpske žrtve niti se iko od Muslimana poziva na odgovornost.

Možda zbog takvog odnosa i širenja priče o podjednakom doprinosu antifašističkoj  borbi svih naroda u BiH, današnji bošnjački intelektualci bez dlake na jeziku tvrde da je „samo bošnjaštvo jednako antifašizmu i antinacionalizmu“.[10]

Ovo je očit primjer falsifikovanja bliže i dalje prošlosti, kao i mitologizacija i uzdizanje jedne nacije na pijadestal nepogrešivosti. Navešćemo dva primjera koji pobijaju ovu tvrdnju.

1.  U Sarajevu je 1941. godine juriš  ulične rulje na glavnu Sefardsku sinagogu („Templ“) usledio je odmah posle ulaska okupacionih trupa. Odneli su i bakarni krov. Od deset hiljada Jevreja, rat je preživelo 1.400. Likvidacija je počela pre početka holokausta u ostaloj Evropi.[11]

2.  Tokom građanskog rata u  BiH, u sastavu tzv. Armije RBiH nalazile su se i formacije HOS-a koje su bile sastavljene od Hrvata i Muslimana.[12] Hosovci su njegovali ustaške tradicije što se jasno vidi po njihovim oznakama i njihovoj himni gdje se otvoreno veličaju ustaše.[13]

Imajući u vidu samo ova dva primjera, pored još mnogih drugih, jasno je da „bošnjaštvo“ ne može biti sinonim za antifašizam, kao što to ne može biti ni ime bilo koje druge nacije.

Uporedo sa forsiranjem nevinosti i nepogrešivosti svoje nacije, sa druge strane mnogi bošnjački intelektualci optužuju sve svoje komšije za fašizam ili zločinačke namjere prema Bošnjacima. Tako u nekim knjigama štampanim u Federaciji čitamo između ostalog:

„Na vrednovanje ustaškog režima kao ‘klerikalne diktature’ nadovezuje se ocjena da su Srbi slom Kraljevine Jugoslavije koristili za ostvarenje svojih ekskluzivističkih ciljeva, uspostavu Velike Srbije, genocidom kao sredstvom, ali i ciljem tog programa“.[14]

Dakle, ne samo da se umanjuju srpske zasluge u antifašističkoj borbi, dok se minimalne zasluge bošnjačkog naroda izdižu do neobjektivnih visina, nego se Srbi koji su najviše stradali tokom Drugog svijetskog rata i na kojima je počinjen genocid od strane Hrvata i Bošnjaka, optužuju da su svoju nesreću tobože iskoristili za stvaranje tobože „Velike Srbije“ i to ni manje ni više nego planiranim genocidom nad Bošnjacima.

Autor se nezaustavlja na tome, nego bez griže savjesti tvrdi kako među „Bošnjacima nije bilo fašističkih pokreta, niti fašističkih snaga“.[15] Kao da mu nije poznato da su  Muslimani učestvovali u pomoćnim Šuckor jedinicama koje su činile zločine nad Srbima širom Bosne i Hercegovine i u kaznenim ekspedicijama po Srbiji tokom Prvog svijetskog rata, zatim u ustaškim jedinicama i SS jedinicama koje su učestvovale u istrebljenju Srba tokom Drugog svijestkog rata, da bi opet u građanskom ratu u BiH tokom devedesetih postojale jedinice koje su kako smo vidjeli, njegovali ustašku tradiciju, zatim fanatizovane vjerske jedinice muslimana, a zločine nad Srbima su činile i ostale jedinice tzv. Armije RBiH.

Zasluge u antifašističkoj borbi najbolje se vide kroz žrtve date u samoj borbi. Nacionalna struktura stradalih partizana u BiH je ovakva: Srbi 78,12%, Muslimani 15,99%, Hrvati 4,63%. i ostalih 1,27%.[16]

Ovdje nismo uzeli u obzir i poginule Srbe u rojalističkom antifašističkom pokretu jer tačan broj još nije utvrđen, tako da je doprinos Srba još značajniji. Kako bi spriječili falsifikovanje istorije, treba se posvetiti opsežnom radu na prikupljanju dokumenata i prezentovanju činjenica javnosti koje bacaju pravo svijetlo na karakter antifašističke borbe.

Boris Radaokvić

Momčilo Pavlović: Srbi treba da se ponose ulogom u borbi protiv fašizma

Hrvatski (Anti)fašizam ili (Anti)fašizam u Hrvata

Bleferski antifašizam – Jadovno 1941.