Svjedokinja je nakon dijela jednog životnog puta kakvom se može zamisliti samo u mašti – a na kome je izgubila i muža i petogodišnju djevojčicu – preko raznih logora i nebrojenih borbi i dovijanja koji mora da su već graničili sa svačim što ni najmanje više ne ulazi u realnost – dospijela u Italiju do partizanske baze. Ovdje je (8. IX 1945. god.), u kancelariji V odsjeka Štaba Baze, dala svoj izvještaj pred kapetanom Katalinićem (u Arhivu Rijeke, pod SLANA, 8/1, 2, 3). Njena tačna i svakome jasna izjava zadala mi je mnogo glavobolje.
Naime, kad sam usporedio njenu sa izjavom dr Radana našao sam se u nejasnoćama koje nisam uspijevao lako preći.
Izmučeni ljudi nisu se, na primjer, lako snalazili u datumima, pa čak ni u datumima kad su im dali prvu nadu da ih vode natrag, kući. Tu se miješao dan s noći, život sa očitom smrću; činilo se čas kao da pada u neki procijep bez dna, čas se odjednom kao malko izvirilo, ali izronilo opet u atmosferu krvi i smrti, i ni po čemu nije se moglo razabrati da li je neko svjetalce ujedno i neki novi datum. Dr. Radan ne sjeća se datuma u kolovozu u koji su ga ukrcali u povratni brod prema Karlobagu jer je do daljnjega čamio u Gospiću, u zatvoru. Nada Feuereisen ne govori koja je to »subota« kada su ih iz Metajne prebacili na Slanu i u koji od logora.Da li je zatekla muškarce, tj. da li su bili Židovi ili Srbi oni o kojima govori da polaze na rad… Dr Radan kaže da nikada ni žene ni djeteta za svog boravka u logoru nije vidio. Što to zapravo znači? Da su ustaše najintenzivnije praznili oba logora (i srpski i židovski) upravo negdje od prvih dana kolovoza, bilo ubijanjem, bilo malobrojnim evakuiranjem i da su tek tada iz Metajne na Slanu prebacili ono tšo je tamo preostalo od žena i djece. Da li i srpske djece? Sada su ih ovdje opet potukli koliko su stigli a preostao, pregršt njih, da se tako izrazim, transportirali za Gospić i dalje.
Tako nekako zaključujem za židovski logor.
Srpski logor (evidentiram prema izjavama) dobiva žene i djecu – skupa – kad dovode Šibuljane (za druge nemamo podataka), a to je opet kolovoz mjesec. Nakratko, možda su i ovdje izmiješani (Židovi i Srbi); i ono što od njih u žrvnju preostaje vodi se prema Gospiću sve do Kruščice kod Travnika.
Sonja Lukić (s kojom sam razgovarao 1987. god. a koja ne želi da joj se upiše sadašnje prezime) s bratom i s majkom – jedino je što se od Šibuljana živo vratilo. Bila je dijete i njene impresije su ostale samo dječije, ali su vjerojatno potvrđivane vrlo čestim podsjećanjima. Ona mi je znala reći samo slijedeće: »S brodom, prvo su nas odveli u Metajnu. Pamtim, kao da smo tu nekako ostale samo jednu noć. Gdje? Ne znam. Znam da mi je neka baka iz kuće dala mlijeka. Oni su oko nas plakali kao i mi. Sutra ujutro odveli su nas na Slanu, pod neku pećinu (na ulazu u Suhu visoke su stijene – op. Pisca). Smješteni smo u logor s ostalima. Bili su Šibuljani i Bosanci ali smo dospjele u Židovski logor i više nismo vidjele Šibuljane. Naime, u srpskom logoru, među masom, opazio nas je jedan mamin prijatelj, ustaški kuhar, iz Šibuljina. Zvao se Salvo. On nas je odvukao među Židove i dodavao nam nešto hrane; a kako se pojavila dizenterija, dodavao nam i limuna. Znam da smo ovdje ležale na slami. Djeci su davali nešto vode, ali ne i starijima. Sjećam se, bila je s nama jedna gospođa iz Sarajeva, imenom Sara, iz obitelji koja je imala trgovinu živežnim namirnicama. Mama i ona su pričale kako im se pije crna kava, jer se Sara sjećala da joj je na tavanu ostalo dvjesta kilograma kave. Djeca su joj se upravo pripremala za maturu! Ovaj nas je ustaša kasnije uspio odvući u Karlobag gdje nas je smjestio u svoju kuću. Dao nam je dva ćebeta koja smo čuvali sve do lanjske godine.«
Sonja Lukić izjavljuje, da su u svemu, tj. u Metajni i Slani, ostali oko mjesec dana. Nada Feuereisen kazuje da su sa otoka Paga krenule krajem augusta ili početkom septembra. Zlatko Vajler spominje datume 21. i 22. VIII kad govori da su ih odveli natrag prema Karlobagu. Ovo znači, da se ustaljen termin – kako je logor likvidiran oko 15. VIII – pomiče prema kraju kolovoza što odgovara većini indikacija od kojih sastavljamo ovaj crni mozaik vjerodostojnih zaključaka.[26]
Treba konačno saslušati cjelovito svjedočenje jednog od krunskih svjedoka logora SLANE, Nadu Feuereisen:
[26] Šime Maržić navodi datum 10. VIII 1941.