Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Jadna dječica, majko moja. Kao pilići kad im glavu odsječeš, pa onako odskaču, niz putić se štrljkaju. Gledaš onu žalost, kako se ne može umrijeti ni živjeti.
Mi smo pobjegli u Petrovu goru. Bili smo tako, u obruču. Samo je lišće gorilo. To je samo varilo. Mjesto gdje smo se sakrile zove se Bjeljevine. Bilo nas je puno: Iz Maljevca, Gejkovca i Svinjice. Rulja naroda. Puno je naroda tada poklano. Dok smo se skrivali u šiblju naišli su ustaše.
Jedan je komandovao:
– Orešković, zalomi lijevo krilo !
Počeli su pucati i vikati, da se dižemo.
Kažu:
– Evo partizana!
Mi ih počnemo moliti:
– Gospodo, gospod vam Bog dao, mi smo djeca i žene, mi vam ništa nismo krivi.
Kažu nam:
– Dižite se!
Sagnali su nas u Kalove. Tu su nas pregledali ko što ima. Šta je za njih bilo, uzeli su. Što nije, pobacali. Onda su nas povezali žicom za ruke i odvodili u Metaljku na klanje. To je bilo u ravnici. Mi smo ih ponovno molili, a oni komanduju da kleknemo u mokru baru. Mi ih opet molimo a oni komanduju da kleknemo i kažu da ćemo se brzo osušiti. Onda smo znali što će biti. Poklekli smo i ruke sklonuli.
Opet smo molili:
– Gospodo, gospod vam Bog dava. Mi smo žene i djeca, nismo ništa krivi.
Jedan od njih kaže da nam gradi majku srpsku, da Srbinu od kile porasta nema.
Pitali su nas:
– Gdje su vam partizani? Dodajući da nas gradili oni.
Ima njih jedno petnaest koljača.
Jedan je tada rekao:
– Obajdin, ajdemo!
Taj Obajdin je imao nožic zataknut za kaiš na prsima. To je nožic drvenije korica. Toga se sjećam, dobro sam ga upamtila. Nije to širok nozic i ovako stoji na prsima zataknut za kaiš. Obajdin je tada odgovorio:
– Ne, ja sam…
Ustaša koji ga je zvao reče:
– A , ti si taj.
Mi smo odmah znali da je Obajdin htio reći da je koljač. Koljači su ostali s nama, ostali su produžili.
Najprije su počeli klati cure.
Kažu:
– Ove partizanke, majku im partizansku!
Zaklali su te četri cure. Onda su počeli klati nas, žene i djecu. Ja sam rekla mojoj jedanaestogodišnjoj ćerkici da se sakrije pod neku ženu. I zavukla se ona sirota. Mene su udarili nožem ispod oka. Onda me je jako krv oblila. Uzeo me za kosu i počeo klati. Kad je vidjela moja ćerkica zamnom je sirota zajaukala;
– Joj, majčice moja.
Potrčala je meni stisnutim ručicama. Uhvatili su nju i prognali joj nož kroz vrat. Pucale su joj vratne žilice kao snop konopalja kad se stisne.
Odmah je ostala mrtva.
Ja sam pala, a ustaša mi je nju metnuo preko usta. Tako sam ostala pod njom.
Onda , tako…
Jadna dječica, majko moja. Kao pilići kad im glavu odsjeceš, pa onako odskaču, niz putić se štrljkaju. Gledaš onu žalost, kako se ne može umrijeti ni živjeti.
Ustaše kad su odlazile pretražili su naše prtiće i ko je god imao hrane, uzeli su. Ja sam tamo imala u mom cekeru krušca i mesa. Jedan je to uzeo i krvavim nožem rezao i jeo. U tom pokolju iako smo izbodeni i naklani ostalo nas je nekoliko živih. To su : Jane Gušica žena i sin, Đukan Mihajlović, Anđelija Gušić, Soka Napijalo i ja.
Svjedočenje Mile Džodan, zabilježio je mr. Mile Dakić. Objavljeno u knjizi “Petrova mi gora mati” – informativno-istorijski
vodič, izdavač “Prosvjeta” Zagreb, 1983 godine.
Priredio: Željko Kresojević
Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 08. marta 2016. godine.
Vezane vijesti:
One Response
Čitao sam ovu ispovest bake mile još ranije,ali i onda i sada osećam jednaku gorčinu… bes,žeđ za osvetom… hvala uredniku ovog sajta za borbu protiv zaborava o genocidu nad srpskim narodom,i 1914-1918 i 1941-1945 i o genocidu devedesetih.