arrow up

Podijelite vijest:

Svedoci velebitskih magli: gde su kosti Bože Latinovića

Na­kon ob­ja­vlji­va­nja ko­lum­ne „Di­gi­tal­no pri­zna­nje s Ve­le­bi­ta: gde su ko­sti Bo­že La­ti­no­vi­ća”, u ko­joj sam otvo­rio bol­no pi­ta­nje sud­bi­ne ne­sta­log kra­ji­škog bor­ca, te­le­fon­ske li­ni­je i elek­tron­ska po­šta „Ve­ri­ta­sa” usi­ja­le su se u istom da­nu.
Savo Štrbac; FOTO: Jadovno 1941.

Piše: Savo Štrbac

Re­ak­ci­je ko­je su sti­gle ne sa­mo da do­pu­nju­ju pri­ču o tra­ge­di­ji po­ro­di­ce La­ti­no­vić, već skla­pa­ju za­pa­nju­ju­ći, go­to­vo film­ski za­sno­van mo­za­ik o ljud­skim sud­bi­na­ma ras­trg­nu­tim iz­me­đu voj­nič­ke lo­jal­no­sti, po­ro­di­ce i ide­o­lo­gi­je.

Pr­vi glas sti­gao je iz Pi­ro­ta. Dra­go­slav Le­šić (82), ver­ni či­ta­lac „Po­li­ti­ke”, ose­tio je mo­ral­nu du­žnost da po­sve­do­či o čo­ve­ku sa vi­deo-sni­ma­ka o ko­jem sam pi­sao – bri­ga­di­ru Hr­vat­ske voj­ske Ili­ji Vin­ce­ti­ću. Is­po­sta­vi­će se da isto­ri­ja ne po­zna­je jed­no­stav­ne li­ni­je raz­gra­ni­če­nja i da se u rat­ni vi­hor de­ve­de­se­tih ula­zi­lo s te­škim te­re­tom pro­šlo­sti.

Le­šić je Ili­ju Vin­ce­ti­ća po­zna­vao go­di­na­ma, još iz vre­me­na nje­go­ve slu­žbe u JNA, gde je bio ak­tiv­ni sta­ri­ji vod­nik. Na­kon slu­žbo­va­nja na Ko­sme­tu, Ili­ja je sa po­ro­di­com – su­pru­gom Mir­ja­nom, Srp­ki­njom iz Жu­pa­nje či­ji je otac bio par­ti­zan­ski pr­vo­bo­rac, i dvo­je de­ce – iz­gra­dio ži­vot u Pi­ro­tu. Ni­ko u voj­sci ni­je sum­njao u nje­go­vu lo­jal­nost. Čak i ka­da je buk­nuo rat, kao šef ključ­nih voj­nih ma­ga­ci­na lič­no je opre­mio dve lo­kal­ne bri­ga­de ko­je su kre­ta­le na vu­ko­var­sko ra­ti­šte.

Me­đu­tim, iza ma­ske uzor­nog sta­re­ši­ne kri­la se du­bo­ka lič­na dra­ma o ko­joj je znao sa­mo kuć­ni pri­ja­telj Le­šić. Ili­ja je bio su­ro­vo ra­za­pet: iz Ne­mač­ke su ga ro­di­te­lji mo­li­li da de­zer­ti­ra, dok je iz Osi­je­ka očaj­nič­ki zva­la se­stra, uda­ta za Sr­bi­na, pla­ču­ći da će joj Bra­ni­mir Gla­vaš – ta­da­šnji go­spo­dar ži­vo­ta i smr­ti u gra­du – ubi­ti mu­ža i de­cu ako joj brat ne pre­đe na hr­vat­sku stra­nu. Su­pru­gu i de­cu na kra­ju je sklo­nio na bez­bed­no, a sam ostao na stra­ži, su­o­čen sa sop­stve­nim de­mo­ni­ma.

A on­da, pre­o­kret. Na­kon opre­ma­nja bri­ga­da za Vu­ko­var, Ili­ja taj­no­vi­to zo­ve Le­ši­ća, na­vod­no na pu­tu za Be­o­grad, mo­le­ći ga da mu obi­đe stan. Isti­na je bi­la mno­go da­lja – po­ziv je sti­gao iz Bu­gar­ske. U na­pu­šte­nom pi­rot­skom sta­nu, Le­šić pro­na­la­zi krat­ko pi­smo, klju­če­ve i slu­žbe­ni pi­štolj. Po­ru­ka je bi­la ja­sna: pri­ti­sak je po­stao ne­iz­dr­živ. Voj­na ko­mi­si­ja je od­mah iz­vr­ši­la in­ven­tu­ru u ma­ga­ci­ni­ma ko­ji­ma je Ili­ja upra­vljao. Pe­dant­nost voj­ni­ka osta­la je ne­tak­nu­ta: sve je bi­lo na svom me­stu, ni je­dan je­di­ni me­tak ni­je fa­lio.

Ubr­zo se sa­zna­lo da je Ili­ja Vin­ce­tić obu­kao uni­for­mu ZNG-a, od­mo­ta­va­ju­ći klup­ko po­ro­dič­ne isto­ri­je u su­prot­nom sme­ru. Ipak, da stva­ri ni­ka­da ni­su cr­no-be­le, po­ka­zu­je sle­de­ći do­ga­đaj: je­dan ofi­cir JNA, ro­dom upra­vo iz Pi­ro­ta, za­ro­bljen je od stra­ne hr­vat­skih sna­ga na ve­le­bit­skom re­pe­ti­to­ru Će­la­vac. Iz si­gur­ne smr­ti iz­vu­kao ga je upra­vo Ili­ja – čo­vek ko­ji ga je i za­ro­bio, omo­gu­ćiv­ši mu da se živ vra­ti svo­ji­ma. Taj ofi­cir i da­nas ži­vi u Pi­ro­tu, sve­do­če­ći o po­klo­nje­nom ži­vo­tu.

Rat je, ipak, ne­mi­lo­srd­no uzeo da­nak i po­ro­di­ci. Ili­ja ni­ka­da ni­je sti­gao do pr­ve su­pru­ge u Ne­mač­ku. Usle­dio je raz­vod, no­vi ži­vot i tra­jan ge­o­graf­ski ra­sed me­đu de­com. Go­di­na­ma ka­sni­je, već te­ško bo­le­stan, Ili­ja se ja­vio sta­rom pri­ja­te­lju Le­ši­ću iz Za­dra, nu­de­ći da sno­si sve tro­ško­ve pu­ta i ga­ran­tu­ju­ći mu bez­bed­nost, uz re­či da je sa­da „mo­ćan i imu­ćan”. Po­tre­ba za sve­do­če­njem i ljud­skim kon­tak­tom iz ne­kog pro­šlog ži­vo­ta bi­la je ja­ča od vre­me­na.

Me­đu­tim, na­su­prot Ili­ji­noj kom­plek­snoj sud­bi­ni, sto­ji pot­pu­no mrač­na stra­na nje­go­ve po­ro­di­ce – nje­gov ro­đe­ni brat Pe­ro Vin­ce­tić, u ra­tu po­zna­ti­ji kao Pe­ra Konj. Dok je Ili­ja slu­žbo­vao u JNA, mla­đi brat Pe­ro je kod nje­ga u Pi­ro­tu za­vr­ša­vao sred­nju ško­lu. Još to­kom slu­že­nja voj­nog ro­ka u Sur­du­li­ci, Pe­ro je zbog otvo­re­nog ve­li­ča­nja usta­štva bio sank­ci­o­ni­san, na­kon če­ga pre­ko Bu­gar­ske be­ži u emi­gra­ci­ju. Po­čet­kom de­ve­de­se­tih vra­ća se u rod­nu Po­sa­vi­nu i po­sta­je uprav­nik zlo­gla­snog im­pro­vi­zo­va­nog lo­go­ra za že­ne u Do­njoj Ma­ha­li kod Oraš­ja. Op­tu­žen za stra­vič­na mu­če­nja i si­lo­va­nja Srp­ki­nja, pro­me­nio je iden­ti­tet i skri­vao se u Hr­vat­skoj. Pre­mi­nuo je u is­tra­žnom za­tvo­ru u Osi­je­ku 2021. go­di­ne, ne do­če­kav­ši pre­su­du. Na od­ru mu je go­vor dr­žao upra­vo brat Ili­ja, bra­ne­ći po­ro­dič­nu ver­zi­ju „isti­ne o od­bra­ni Po­sa­vi­ne”.

Isto­ga da­na ka­da se ja­vio Le­šić, sti­gao je i po­ziv iz Ne­mač­ke od Pre­dra­ga Pe­đe Cu­pa­ća, ne­u­mor­nog is­tra­ži­va­ča stra­da­nja pri­pad­ni­ka Voj­ske Re­pu­bli­ke Srp­ske. Cu­pać je, gle­da­ju­ći onaj jav­ni pod­kast u ko­jem Ili­ja Vin­ce­tić otvo­re­no go­vo­ri o za­ro­blja­va­nju kra­ji­škog bor­ca Bo­že La­ti­no­vi­ća na Ve­le­bi­tu, us­peo da pro­na­đe Ili­jin broj u Za­dru i di­rekt­no ga su­o­či s ključ­nim pi­ta­njem: Šta se de­si­lo sa Bo­žom?

Ili­ji­na ver­zi­ja uno­si no­vu sve­tlost, ali i gnev po­ro­di­ce. On je po­tvr­dio da je lič­no za­ro­bio ra­nje­nog La­ti­no­vi­ća, ali tvr­di da mu je nje­go­va ta­da­šnja su­pru­ga pre­vi­la ra­nu ko­ja ni­je bi­la opa­sna po ži­vot, te da su za­jed­no pro­ve­li noć i po­pi­li čaj. Na­kon to­ga, La­ti­no­vić je spu­šten sa pla­ni­ne i pre­dat za­dar­skoj Voj­noj po­li­ci­ji. Ka­da je na­kon ne­ko­li­ko da­na sa­znao da je Bo­žo pre­mi­nuo, Ili­ja tvr­di da je bio be­san jer je čo­vek ubi­jen bez raz­lo­ga. Gde su ko­sti – na­vod­no ne zna, ali je iz­ra­zio sprem­nost da sve ovo po­no­vi pred pra­vo­sud­nim or­ga­ni­ma.

Pa­ra­lel­no s ovim sa­zna­nji­ma, te­le­fo­nom mi se ja­vio i Du­šan Z., ko­ji već go­di­na­ma ži­vi u Hr­vat­skoj. Kao Bo­žin du­go­go­di­šnji pred­rat­ni ko­le­ga i sa­bo­rac iz iste je­di­ni­ce, on ta­ko­đe de­ce­ni­ja­ma po­ku­ša­va da raz­ja­sni nje­go­vu sud­bi­nu. Pre­ma nje­go­vim re­či­ma, po­je­di­ni tra­go­vi uka­zu­ju na to da je Bo­žo si­šao živ sa Ve­le­bi­ta u Sta­ri­grad, ali da je ve­ro­vat­no „ne­stao” u mo­ru pri­li­kom pre­vo­za čam­cem pre­ma Za­dru. Ovaj po­da­tak o mi­ste­ri­o­znom ne­stan­ku u mo­ru za­pra­vo in­di­rekt­no pot­kre­plju­je Ili­ji­nu ver­zi­ju – da je Bo­žo li­kvi­di­ran bez raz­lo­ga na­kon pre­da­je Voj­noj po­li­ci­ji, što ba­ca sve­tlo i na raz­lo­ge Ili­ji­nog ta­da­šnjeg be­sa. Iako Du­šan ni­je gle­dao pod­kast ni­ti či­tao pret­hod­nu ko­lum­nu, obe­ćao je da će, vo­đen ovim no­vim de­ta­lji­ma, lič­no po­tra­ži­ti Ili­ju i tra­ži­ti od­go­vo­re.

Ove dra­ma­tič­ne re­ak­ci­je i iz­ne­nad­na pri­zna­nja ko­nač­no su po­kre­nu­li prav­ni me­ha­ni­zam ko­ji je de­ce­ni­ja­ma tap­kao u me­stu. Na­kon jav­no iz­ne­tih či­nje­ni­ca, si­no­vi po­koj­nog Bo­že La­ti­no­vi­ća pod­ne­li su zva­nič­nu kri­vič­nu pri­ja­vu Жu­pa­nij­skom dr­žav­nom od­vjet­ni­štvu u Spli­tu pro­tiv Ili­je Vin­ce­ti­ća i N. N. po­či­ni­la­ca ubi­stva. Go­to­vo iden­tič­nu pri­ja­vu Tu­ži­la­štvu za rat­ne zlo­či­ne Re­pu­bli­ke Sr­bi­je pod­neo je i Do­ku­men­ta­ci­o­no-in­for­ma­tiv­ni cen­tar „Ve­ri­tas”.

Krug se za­tva­ra ta­mo gde je i po­čeo – u te­škom tra­ga­nju za isti­nom. Pri­ča o bra­ći Vin­ce­tić, ra­za­pe­toj iz­me­đu dve voj­ske, po­ro­dič­nih uce­na, pi­rot­skih ma­ga­ci­na i ve­le­bit­skih ma­gli, ogle­da­lo je vre­me­na u ko­jem su he­roj­stvo, zlo­čin, iz­da­ja i mi­lost bi­li uda­lje­ni tek za ši­ri­nu jed­nog voj­nič­kog ko­ra­ka. Ali iz­nad sve­ga, ova pri­ča osta­je le­lek si­no­va ko­ji, tri­de­set pet go­di­na ka­sni­je, tra­že sa­mo jed­no: ko­sti svog oca.

Izvor: Politika, 28.07.2026, digitalno izdanje / VERITAS

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

NAJNOVIJE VIJESTI

Djedovina za budućnost

Sofija Pejnović iz Zagreba darovala je Srpskom privrednom društvu Privrednik više zemljišnih čestica

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​