Ж | Ž

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Stevo Krajačić: “Srbi, u Jasenovcu smo vas premalo pobili”

Originalan snimak- Ustaše kod Livna bacaju Srbe u jamu krajem jula ili početkom avgusta 1941.(foto:wikipedia.org)
Originalan snimak- Ustaše kod Livna bacaju Srbe u jamu krajem jula ili početkom avgusta 1941.(foto:wikipedia.org)

O pogromu Jevreja zna ceo svet, o onome što se dešavalo u Jasenovcu ne zna skoro niko. Odgovornost je naša. Jasenovac je za Srbe ono što je za Jevreje Aušvic.

Jasenovac je najvažniji i najstrašniji logor istrebljenja koji je formirala ustaška diktatura.

Njegov „arhitekta“, ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković, priznaće da je tu ubijeno 700.000 interniranih (1).

Logor Jasenovac, 28 km od Stare Gradiške, pripremljen je u maju 1941 (pre toga srpski civili ubijani su klanjem i bacanjem u velebitske jame, na ostrvu Pagu, itd.). U početku se logor sastoji od baraka koje su podigli sami zarobljenici; kasnije je proširen drugim kompleksom koji se zvao „Jasenovac 2″. U novembru 1941. izlivanjem reka Save i Struga potopljena su oba kompleksa tako da su zarobljenici prisiljeni da naprave treći; tokom ovih radova oko 650 ljudi, koji nisu bili vični teškom radu, ubili su ustaški tamničari maljem i sjekirom. Jasenovac se dijeli na četiri dijela, koji su predviđeni za Srbe, Jevreje, Hrvate „disidente“ i nomade; u globalu ima kapacitet od 4.000 mjesta. Novi zarobljenici stižu neprestano kao što je neprekidan i ritam ubijanja. Svaki dan zarobljenici moraju da kopaju nove jame i da sahranjuju nove leševe; međutim, mnogi leševi se bacaju u Savu i Strug (2). Zvjerstvima koja su se primenjivala u svim ustaškim logorima istrebljenja u Jasenovcu pridodaje se efikasnost svojstvena nacistima. Tokom januara i februara 1942. u logoru se, u stvari, aktiviraju dva krematorijuma koje je projektovao ustaški pukovnik Hinko Pićili. Ova postrojenja rade neprekidno danju i noću sve do maja (kada prestaju s radom iz nepoznatih razloga), tj. oko tri mjeseca. U tom periodu spaljeno je oko 15.000 tijela (3).

Izvjesno vrijeme djeca ostaju u barakama zajedno s ostalim članovima porodice. Kasnije, u decembru 1941, skupljaju njih oko 400, starosne dobi između 4 i 14 godina, a zapovjednik Vjeroslav Luburić naređuje da im se dade na raspolaganje jedna baraka i da ih učitelji i profesori, odabrani među zarobljenicima, uče da čitaju, pišu i pjevaju. Ova režija prisilnog učenja ima jedan cilj: zapovjednik logora očekuje posjetu grupe stranih novinara i posmatrača koja će doći u pratnji jedne hrvatske delegacije; četiri dana nakon posjete novinara sva djeca i njihovi nastavnici su masakrirani (4).

U ovoj grupi novinara posmatrača koja je krajem januara 1942. pregledala logor Jasenovac nalazi se i Italijan Alfio Ruso, koji uzaludno pokušava da interniranima postavi pitanja (zabranjeno im je da odgovaraju). Za ovu priliku logor je „očišćen“, grozote prikrivene, pa ipak italijanski novinar bilježi: „Svaki dan ulaze novi nebrojeni stanari, svaki dan odlaze oni koji su umrli od bola i muka“. Jezovita atmosfera ovog logora istrebljenja jasna je italijanskom novinaru, ali izmiče sekretaru vatikanskog poslanstva, don Đuzepeu Mazućiju, kao i sekretaru monsinjora Stepinca, svešteniku Stjepanu Lackoviću, a koji su bili dio delegacije koju je u logoru primio šef ustaške policije Eugen Kvaternik – Dido (5).

Dana 19. novembra 1943. oko 800 jevrejskih interniraca logora Jasenovac ukrcani su na šlepove i prebačeni na drugu obalu Save, gdje su naterani da iskopaju jame: svoje grobnice, zato što su ih po završetku iskopa ustaše umlatile maljevima. Krajem istog mjeseca novi zapovednik logora, Ivica Matković, podvrgama 160 intelektualaca (uglavnom učitelja) zatočenih u logoru, jednom „eksperimentu“: želi da ispita koliko vremena jedno ljudsko biće može da preživi bez vode i hrane. Mnogi umiru nakon prvih nekoliko dana, ali četrdesetak „zamorčića“ uspijeva da preživi, jedući travu, a ponekad i meso mrtvaca (6). Na Badnji dan, ovi preživjeli, koristeći prolom oblaka, uspijevaju da pređu žičane prepreke logora i da se bace u Savu. Ustaški tamničari vade iz rijeke 35 živih i zatvaraju ih gole u jednu baraku. Temperatura je minus 30 stepeni tako da svi umiru od hladnoće.

Tokom zime 1944-45. ritam smaknuća u logoru Jasenovac se ubrzava: približava se kraj poglavnikove diktature, pa dželati skraćuju vrijeme. Tokom marta i aprila 1945. 15.000 novih interniraca biva istrebljeno odmah po dolasku; preživjeli logoraši prisiljeni su da kopaju hiljade leševa. Poslije toga, da bi izbrisali tragove užasa, dio logora je zapaljen.

Dvadesetog aprila posljednji preživjeli logora Jasenovac pokušavaju da pobjegnu u masi. Najveći dio pokošen je mitraljeskom vatrom, uspjelo je da pobegne samo njih pedesetak. Nekoliko dana kasnije ustaški stražari miniraju i dižu u vazduh poslednje ostatke ovog logora istrebljenja, ostavljajući ruševine odredima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Prvi zapovjednik logora Jasenovac je ustaški duhovni poglavar Ljubo Miloš. Godine 1948, u zatvoru u Zagrebu, Miloš će voditi duge razgovore s engleskim piscem G. Bilajnkinom. Ispričaće mu, između ostaloga, kako su pravljeni specijalni noževi za brže klanje žrtava, kako su se koristili maljevi za ubijanje mušakraca i žena i kako su njegovi potčinjeni hodali po tijelima i glavama djece da bi ih ubili.

Milošev nasljednik na mjestu zapovjednika ustaškog logora Jasenovac je franjevački fratar Miroslav Filipović Majstorović, zvani ‘fra Satana‘, poglavnikov prijatelj (koji će ga nagraditi činom majora ustaškog oružništva). Prilikom preuzimanja zapovjedništva nad ovim logorom istrebljenja ‘fra Satana’ već ima nesumnjivu reputaciju: ovaj katolički franjevac bio je zapovjednik jedne brigade Pavelićevog Tjelesnog zdruga, ustaškog eskadrona smrti, koja je oktobra 1941. u području između Banja Luke i Motike, masakrirala 4.800 Srba (7), a novembra 1941. u osnovnoj školi u Krivaji noževima su iskasapili srpsku pravoslavnu djecu (8). U logoru se ‘fra Satana’ ne ograničava na to da zapovijeda: i lično ubija zatvorenike. O tome će svedočiti Šime Riboli, zatočenik logora Jasenovac:

“JEDNOSTAVNO JE NEZAMISLIVO DA SE JEDAN FRANjEVAC POKAŽE TOLIKO KRVOLOČNIM. NASUPROT MATKOVIĆU I MILOŠU, KOJI SU SVOJIM POSTUPCIMA OTKRIVALI DUHOVNU PODLOST, FRATAR FILIPOVIĆ JE BIO FINOG I PRIJATNOG DRŽANjA, OSIM ZA VRIJEME POKOLjA. TADA JE POSTAJAO NEVJEROVATAN. ON JE U GRADINI PREDVODIO POČINIOCE MASOVNIH UBISTAVA. IZLAZIO JE SVAKE NOĆI DA BI PREDVODIO KLANjE I VRAĆAO SE U ZORU S MANTIJOM SASVIM KRVAVOM. NIKO OD UBICA NIJE POSJEDOVAO NjEGOVU IZDRŽLjIVOST. JEDNOG DANA, DOK JE RUČAO, OBRATIO MU SE JEDAN USTAŠA I ŠAPNUO MU NEŠTO NA UVO. USTAŠA SE ZATIM UPUTIO KA OGRADI LOGORA I VRATIO SE DOVODEĆI JEDNOG ZATOČENIKA. FRATAR FILIPOVIĆ JE USTAO I UBIO GA. NESRETNIK JE PAO NA POD. FRATAR JE PONOVO SJEO I MIRNO ZAVRŠIO OBROK POŠTO JE VIKNUO: ‘DOVEDITE UKOPNIKA!’“

Zvjerstva koja je počinio ovaj krvoločni katolički sveštenik izazvala su proteste upućene primasu Hrvatske, monsinjoru Stepincu. Nadbiskup zagrebački će intervenisati prilično kasno, 1943, tako što je samo suspendovao fratra krvoloka od vršenja duhovničke funkcije, izbjegavajući da primeni drastičnije mjere. Uostalom, ako je Miroslav Filipović nesumnjivo jedan od najžešćih dželata u ustaškim logorima istrebljenja, isto tako sigurno nije jedini katolički redovnik koji je bio aktivan u tim logorima. O organizaciji istrebljenja u logoru Jasenovac pričaće jedan od njegovih najvećih tvoraca, njegov bivši zapovjednik Ljubo Miloš, u toku svjedočenja koje će dati 9. juna 1948. pred sudom u Zagrebu:

POSLIJE STVARANjA LOGORA III – CIGLANA, POČELO JE PRISTIZANjE NOVIH GRUPA KOJE SU BILE SVE BROJNIJE I SVE ČEŠĆE. NA POČETKU SU GRUPE BROJALE OKO 300 OSOBA, A KASNIJE SU SE POPELE NA 500, 1.000 I VIŠE, PA ČAK I NA 1.500. U IZUZETNIM SLUČAJEVIMA POJEDINI TRANSPORTI SU PRELAZILI I OVU CIFRU. BROJ ZATOČENIKA, MEĐUTIM, STALNO SE KRETAO OKO 3.000. ŠTA SE DEŠAVALO S DRUGIMA? MORAM OBJASNITI DA SU BILE DVIJIE VRSTE ZATOČENIKA KOJI SU SLATI U JASENOVAC. ONI KOJI SU IMALI RJEŠENjE BILI SU EVIDENTIRANI U KARTOTECI LOGORA; ONI BEZ RJEŠENjA NISU NI EVIDENTIRANI. OVIH POSLEDNjIH BILO JE DALEKO VIŠE I ONI SU ODMAH ODVOĐENI NA LIKVIDACIJU. MEĐU ONIMA KOJI SU STIZALI S RJEŠENjEM BILO JE OSUĐENIH NA ZATVORSKU KAZNU OD ŠEST MJESECI DO TRI GODINE. ONI KOJI SU IMALI RJEŠENjA NA TRI GODINE U VEĆINI SLUČAJEVA SU TAKOĐER LIKVIDIRANI. O TOME JE POSTOJAO DOGOVOR, TJ. BILA SU TO LUBURIĆEVA NAREĐENjA: LIKVIDIRATI ODMAH ZATOČENIKE BEZ RJEŠENjA I ONE KOJI IMAJU RJEŠENjA NA TRI GODINE ZATVORA. POZNATO MI JE DA JE SVAKI PUT PRIGODOM ODLASKA U ZAGREB, PORADI PODNOŠENjA IZVJEŠĆA, LUBURIĆA PRIMAO PAVELIĆ I DA GA JE OVAJ O SVEMU INFORMIRAO. VIŠE PUTA MI JE LUBURIĆ GOVORIO DA NIŠTA NE RADI SAMOVOLjNO NEGO SVE PO NAREDBI PRETPOSTAVLjENIH, TJ. PO NAREDBI PAVELIĆA. SVAKI PUT KADA BI BROJ ZATOČENIKA U JASENOVCU PREŠAO UTVRĐENU GRANICU, PORADI DOLASKA NOVIH OBVEZATNO JE IZDAVANA NAREDBA ZA SMANjENjE TOG BROJA LIKVIDACIJOM, PRI ČEMU SU NAJPRIJE LIKVIDIRANI STARI, BOLESNI I ONI KOJI TJELESNO NISU BILI SPOSOBNI ZA RAD“.

Grozote ustaških logora istrebljenja izgleda da nisu pogodile kolektivnu savjest Hrvata. 31. jula 1966, prilikom otvaranja Mauzoleja u spomen žrtvama u Jasenovcu, među prisutnim predstavnicima vlasti nalazi se i predsjednik Sabora republike Hrvatske, Stevo Krajačić. Kad se svečanost završila, računajući da je mikrofon isključen, Krajačić je promrmljao, obraćajući se srpskim borcima: „Ovdje smo vas premalo pobili“. Ali, mikrofoni su bili uključeni i nastao je skandal tako da je Krajačić bio prisiljen da poslije nekoliko dana podnese ostavku.

Napomene uz tekst:

(1) Ovo zastrašujuće brojčano priznanje daće Artuković 1986, za vrijeme procesa vođenog protiv bivšeg ministra u Zagrebu. Pošto je poslije rata prebegao u Sjedinjene Države, Artuković je 40 godina uspijevao da izbjegne ekstradiciju Jugoslaviji, koju su SAD odobrile tek 1986. Ovaj dželat je umro u zatvoru dok je proces još bio u toku.

(2) U logorima je organizovano takmičenje koljača, koje se sastojalo u tome ko će najbrže prerezati grlo internircima specijalnim zakrivljenim nožem koji se zvao „graviso“. Pobjednik takvih takmičenja bio je Petar Brzica, učenik franjevačkog sjemeništa u Širokom Brijegu i pripadnik bratstva Križara. U noći 29. avgusta 1942. u logoru Jasenovac uspio je da ubije 1.300 osoba.

(3) Ustaški stražari nisu dovoljni za održavanje strahovitog ritma spaljivanja. Tako se njima pridružuje stotinjak Roma koji su prisiljeni da se od zatočenika pretvore u saučesnike koljača s kvalifikacijom grobari.

(4) O naročitoj svireposti Luburića prema djeci svjedočiće poslije rata devetnaestogodišnji ustaša Joso Orešković, koga su uhapsili partizani: „Luburić mi je naredio da podignem desnu nogu. Podigao sam je i on mi je ispod nje stavio dijete. ‘Gazi’, naredio mi je. Nagazio sam i zdrobio glavu djeteta.

(5) Prisustvo dvojice duhovnika u delegaciji razabire se iz izvještaja koji je u Berlin poslao njemački ambasador u Zagrebu, Zigfrid Kaše, 6. februara 1942.

(6) Svjedoci Nikola Kuhada, Brajer i Šime Riboli referisaće da su prisustvovali tim užasnim obrocima, up.akta u procesu Stepinac

(7) U toku pokolja u Motiki, fratar Miroslav Filipović ubio je nožem dječaka Đuru Glamočanina i, suočen s užasnutošću svojih potčinjenih, duhovnik je zaurlao: „Ja pretvaram Đavola u ime Boga, slijedite moj primjer!“ Ovu epizodu pominje čak i Stepinčev branilac Fjorelo Kavali, koji pokolj Srba u Motiki definiše kao „kaznenu ekspediciju“ koja je uzrokovana napadom Srba na jedan rudnik uglja u tom području, a vođena je „zbog zaštite katoličkog stanovništva“.

(8) Jedan očevidac ovog pokolja će ispričati: „Obučen u fratarsku mantiju, ali sa ustaškom kapom na glavi, Filipović je ušao u razred u pratnji nekoliko ustaša. Naredio je učiteljici da odvoji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske. Učiteljica je, ne sumnjajući ništa, pozvala srpsku djecu da izađu iz klupa. Kada su djeca izašla u hodnik fra Filipović se ustremio na tu grupu i svima je prerezao grlo u prisustvu druge djece koja su urlala od straha. Rastrganih i krvavih grla i grudi djeca su trčala kao luda po hodniku, vraćala se u učionicu, urlajući od bola i obuzeta strahom.


Izvorno objavljeno 3. decembra 2013. g.

Autor: Alexandar Lambros

(blog B92, http://global-politics.eu)

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti:

DRAGO H. ČOLAKOVIĆ: JASENOVAC

„Šišali su nas do kože, krv je tekla“, sa 9 godina odvedena je u Jasenovac, njena sećanja na plač, dece, glad, strah, mrtve ne blede

Zverstva koje su činile ustaše da su ih čak i nacisti hapsili zbog ratnih zločina

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941. uplatom preko PayPal-a:

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: