Srpski zarobljenici u Zagrebu 1914.

“Ilustrovani list“ su hrvatske ilustrovane novine koje su izlazile za vrijeme Prvog svjetskog rata, a koje su bilježile događanja vezana za rat i objavljivale fotoreportaže. Novine su izlazile subotom od januara 1914. do decembra 1918. godine, kada mijenjaju naziv u “Osvit“.

U broju 41. od 10. oktobra 1914. “Ilustrovani list“ na naslovnoj strani donosi sliku srpskih zarobljenika u Zagrebu, a na jednoj od strana i priču o tome, koju vam prenosimo u cijelosti.

SRBSKI ZAROBLjENICI U ZAGREBU

Sve češće sretamo u Zagrebu grupe zarobljenih srpskih jadnika što ih pod bajunetom tjeraju u njihova odredišta, dakako u zatvor. To su većinom žene, starci i djeca, dognani s prijeka sa granice, da ne smetaju vojsku u njenom djelovanju. Takovi transporti broje i do 50 glava. Razumije se, da u Zagrebu svakog takvog uhapšenika, osobito ako nosi puštene hlače i šubaru, smatraju komitom, pa je publika silno razočarana izgledom tih tobožnjih komita. Ti su ljudi tako jadna izgleda, da prije pobuđuju samilost, no srčbu. Valja naime znati, da pravi srpski komite, zatečeni na djelu, budu na licu mjesta strijeljani, radi toga sve što može bježati, bježi pred vojskom, a što ostane otprema se na sigurno mjesto.

Dakako da se u znatiželjnom općinstvu, koje prati ulicom te transporte, čuju razne primjedbe: “To su ti vraži Vlahi!“ – dobacuje jedan građanin – “trebalo bi ih obesiti!“.

“Ah, kaj obesiti, em zglediju prije kak’ bogci nek kak rauberi“ – upada neka šestičanka.

Uapšenici međutim stupaju šuteći, pognute glave, sa ono malo imovine što im je ostalo iza požara, na leđima. Svi oni stupaju teško i zabrinuto iza oružnika, a na licima im se vidi strah i tjeskoba pred neizvješnošću. Sigurno se nadaju najgoremu, ma da im se, nijesu li krivi, ništa neće dogoditi.

U jednoj takvoj grupi našlo se i sedam srpskih oficira. Sve su to strojni i lijepi ljudi. Vidi im se, teško snašaju ropstvo, oni, koji su vični vladati i zapovijedati. Glavu su pognuli, no lica su im otvorena i prkosna.

Bog zna, šta se događa u dušama tih ljudi, zarobljenih od onih, koje su najviše mrzili. Oni stupaju straga, iza civilnih zarobljenika. Ne pobuđuju samilosti, jer u njihovim tvrdim vojničkim licima i odorama nema ništa jadna, što bi moglo pobuditi samilost. Dakako da mnoga kumica, koja ima sina na ratištu glasno grdi i proklinje zarobljenike, moguće uvjerena, da su baš ovo oni, koji su njenog sina izranili šrapnelama.

Priredila: Sanja Bajić

Izvor: VIDOVDAN