Spokojstvo Vukašina od Klepaca

Kad su Vukašinu Mandrapi, zbog odbijanja da kaže „Živio Pavelić!“, odsekli oba uha i nos, i kad su zapretili da će mu izvaditi srce, on je dželatu rekao: „Radi ti, dijete, svoj posao!“

NOVEMBRA 1942. Titova zagrebačka prijateljica Vanda Novosel, koja je nekoliko meseci 1942. provela u Jasenovcu, svedočila je Titovim bliskim saradnicima o onome što je videla svojim očima:

– U junu (1942), u logor je došla njemačka komisija za odašiljanje radnika na rad u Njemačku. Uzimali su pravoslavne muškarce i žene.

– Tada je počelo sistematsko istrebljivanje pravoslavki, „čišćenje“ onih koje Njemcima nisu bile potrebne za rad. Ubijali su sve žene starije od 50 godina, zatim one koje nisu bile zdrave i one koje nisu htjele da ostave djecu u dječjem logoru u Staroj Gradišci. Sve ostale odašiljali su i dalje u Njemačku.

– Nije potrebno posebno isticati kako su sve te žene pravoslavke izgledale. Dovoljno je kad se kaže da su te žene gladovale čak i po dva mjeseca, sa po jednim obrokom na dan.

– DJECA su najvećim dijelom već poumirala. Preostala djeca su bila pregledana od liječnika i bolesna su se odvajala. Bilo je odvojeno više od 70 odsto djece… Za vrijeme svakog pregledavanja umiralo je dnevno po tridesetoro djece. Djeca koja su bila odvojena kao bolesna bila su poubijana u dva navrata.

– Prvi put su ustaše zaklale oko hiljadu djece uoči imendana Ante Pavelića (1942), a drugi put su oko 1.200 djece zagušile novopronađenim otrovnim plinom – ciklonom.

– Zdravu pravoslavnu djecu odvojenu u logoru počeli su odgajati u ustaškom duhu. Djeca su stupala, pozdravljala uzdignutom rukom i pjevala ustaške pjesme. Za najmanji prekršaj dobijala su batine remenom i gladovala su.

– U dječjem logoru pojavile su se zarazne bolesti: pjegavac, trbušni tifus, difterija, šarlah, griža. Ponovno su djeca počela masovno umirati.

– Posredstvom Crvenog križa bolesna djeca prevezena su u Zagreb u zaraznu bolnicu. Od ovog transporta djece umrla su u bolnici sva, to jest oko stotinu djece. Od drugog transporta, oko 80 djece, ostalo je živo svega dvoje.

Zašto je Vanda Novosel izbegla da pomene nacionalnu pripadnost srpske dece i srpskih žena i devojaka, ostaće bez odgovora, ali činjenica da je i u jednom i u drugom slučaju, kao komunistkinja, pominjala samo versku pripadnost, mogla bi da govori o izvesnoj distanci koju je imala prema Srbima.

AVGUSTA te 1942. u Jasenovcu je zabeležena jedna od najvećih drama. Jerko Maričić, jedan od najogrezlijih ustaških glavešina, poslao je jednog dana na klanje u Gradinu oko 4.000 ljudi. Pred početak masakra, četvorica koljača koje je posle klanja u Jasenovcu čekalo pečeno prase, a najvrednije i Pavelićeva odlikovanja, opkladili su se ko će zaklati više logoraša.

O tome svedoči jedan od najkrvoločnijih jasenovačkih koljača Žile Frković, alijas Mile Friganović, koji je za veoma kratko vreme zaklao hiljadu ljudi:

– Obuzeo me te večeri neki neobični zanos; činilo mi se kao da sam na devetom nebu – ispovedao se on posle klanja jasenovačkom psihijatru dr Nedeljku Zecu.

– Nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo, i već poslije nekoliko sati zaklao sam 1.000 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300 – 400.

– I TADA, dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog postarijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem i kako se žrtve u najvećim mukama preturaju. Taj njegov pogled nekako me presjekao: učinilo mi se kao da sam se iz onog najvišeg zanosa najednom skamenio i nisam mogao da se maknem.

– Zatim sam otišao do tog seljaka i od njega saznao da je on neki Vukašin od Klepaca kod Čapljine, kome su u kući sve poubijali, a njega s nekih šumskih radova poslali u Jasenovac. On je sve to govorio s nekim nedokučivim mirom, koji je mene teže pogađao nego sva stravična kuknjava oko nas.

– Gledajući i slušajući ga, u meni se najednom razbuktala želja da mu mir i spokojstvo razbijem najsvirepijim mučenjima i da u njegovim mukama, bolu i koprcanju povratim zanos i blaženstvo uživanja. Izdvojio sam ga i stavio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: „Živio poglavnik Pavelić!“, a ako to ne kaže da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. Nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče „Živio Pavelić!“ ili ću mu otkinuti i drugo uho. On je i dalje šutio. Otkinuo sam mu i drugo uho. Viči „Živio Pavelić!“ ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovjedio da uzvikne „Živio Pavelić!“ i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene, polako i razgovjetno mi je dobacio:

– Radi ti, dijete, svoj posao!

– Poslije svega, te njegove posljednje riječi potpuno su me izbezumile, skočio sam i iskopao mu oči, isjekao mu srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali tada je i u meni nešto prepuklo i te noći nijesam više mogao da koljem. Pero Brzić je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša, i ja sam mu bez riječi platio opkladu. Od te noći nemam više mira.

SVETI arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve proglasio je 1998. Vukašina Mandrapu Svetim mučenikom, koji se svake godine obeležava 29. maja.

Na katolički Božić 1941. ustaša Ljubo Miloš u Jasenovcu je što ubio što zaklao 27 Srba iz Pakraca. Nekoliko meseci kasnije Miloš je postao upravnik jasenovačkog logora.

Prvog januara 1942. u Jasenovcu su ustaše maljevima ubile 66 Srba, a narednog dana u jednoj jasenovačkoj baraci ubijeno je četrdesetak bolesnih i iznemoglih logoraša, a maljevima su pobili njih 136.

Jednog prolećenog jutra 1942. ustaše su 200 Srba iz jasenovačkog logora odvele u obližnje polje i tako ih zakopale da su im iz zemlje virile samo glave. Nekoliko puta su preko njih prešli drljačom i valjkom i vedra čela vratili se u logor.

– Dogodine ćemo imati lijepu žetvu Srba, jer smo ih danas posijali! – hvalili su se vinovnici ovog zločina.

JASENOVAČKI logor su i same ustaše zvale „logorom smrti“. S razlogom:

– Cilj formiranja logora bio je taj da se izvrši likvidiranje Srpstva kao cjeline – svedočio je neposredno posle rata komandant koncentracionog logora Jasenovac Ljubo Miloš.

Taj cilj je ostvarivan tako sistematično da je 27. aprila 1942. iz „glavnog stana poglavnika“ širom NDH poslata okružnica u kojoj je rečeno da sabirni i radni logor Jasenovac u svako doba može primiti „neograničeni broj zatočenika“!

Objašnjenje ove na prvi pogled nelogične tvrdnje da neki, ma koliko veliki, a prostorno ipak ograničeni logor, može primiti „neograničeni broj zatočenika“, krije se u usmenoj direktivi da se hiljade zarobljenih Srba, Jevreja, Roma i Hrvata-antifašista ubijaju i pre nego što kroče u Jasenovac. A kad to nije izvodljivo, noć pred dolazak novih zatočenika vrše se masovne egzekucije i oslobađa prostor za prijem novih stradalnika.

ŽIVE SRBE TRPALI U KOTAO

Uprava jasenovačkog logora, u kome je u početku bilo stalno zaposleno od 70 do 80, a kasnije čak 200-300 grobara, često je žive Srbe trpala u jedan veliki kotao ispod koga su ložili vatru, pa „od njih nije ostajalo ništa, osim pepela“.

Jednog dana, krajem 1942, logoraš dr Josip Riboli iz Zagreba, u crnoj rupi Jasenovca, logoru III-c, ugledao je najstrašniji prizor:

– Šest-sedam logoraša osuđenih na smrt glađu na vatri su pekli ljudsko meso! Od drugova koji su prethodne noći umrli odrezali su noge i ruke i pekli ih na vatri da se time nahrane. Malo podalje od njih ležale su odrezane glave i ostali komadi tijela, koje su odbacili.

Autor: Pero Simić

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Tito i Jasenovac (1): Ćutanje o logoru smrti

Tito i Jasenovac (2): Demonski cerek dželata

Tito i Jasenovac (4): Dva ordena za pokrštavanje Srba

Tito i Jasenovac (5): Ubistvo mitropolita i tri episkopa

Tito i Jasenovac (6): Paktiranje s Nemcima i ustašama

Tito i Jasenovac (7): Nemci protiv ustaških zločina

Tito i Jasenovac (8): Uzaludne nade logoraša

Tito i Jasenovac (9): I ustaše oslobađaju Srbiju

Tito i Jasenovac (10): Revizija istorije počela u Glini

Tito i Jasenovac (11): Najtužnija stranica genocida