Sol i škija

Teško je jesti i kolače. Koliko god su slatki, ipak se osjeća da nema soli. Isti je slučaj i sa kruhom – neslan pa ne ide. Šećer nadoknađujemo sirupom od sirka. Pravljenje sirupa iz sirka naučili smo od Pemaca – Čeha. Oni su to radili i onda kada je bilo šećera (nisu ga morali kupovati). Ali, do soli se nije moglo. Eto, pronese se glas da je došla sol, da je kod Kuzle cijeli red za sol i da daju svakoj familiji prema broju članova. Odoše dolje u varoš da stanu u red moja mama, kuma Milka Gruberova, Cvijeta Romića, obje Anke Tregnerove i još neke žene. Kad su i one došle blizu pultu gdje se davala-prodavala sol, uoči ih Zdravko Kuzle, vlasnik trgovine, i reče: „Za vas Vlajinke nema soli! Vi pišajte pa ližite“. Kažu da su se neki grohotom smijali, a one se, jadne i osramoćene, vratiše kući. Uskoro je netko dopremio i prodavao nekakvu “marvenu” sol. Ona je bila u grumenovima i nekako gorka, ali bila je i slana pa se nekako i upotrebljavala.

Ustaške familije, Hercegovci, dobivaju iz Hercegovine duvan „škiju“. To je žut duvan, lijepog izgleda. Kad se uzme sa kažiprstom i palcom i povuče, on nikako da se razdvoji od gomile sa koje je uzet. To je, kao, važna karakteristika kvalitete „škije“, kako nam objašnjavaju Mijo i Zvonko, stanovnici kuće moga djeda. Daju svima da puše. Pušimo k’o pravi ljudi. Vrčemo – savijamo škiju u novine. Čuvamo krave, pa kako nemamo drugog posla, puno pušimo. Počesmo i povraćati, a boli i glava. Budući da nema cigareta u trgovinama (a, ako i ima, skupe su), „škija“ se prodaje pušačima. Dečki pričaju da ljudi uzimaju i po kilogram, a to je velika hrpa. Rekoše i kolika je cijena. Uskoro za „škijom“ dođoše i vrlo skupi papirići za savijanje „škije“ u cigaretu. To je bio veliki luksuz. Pričalo se o skupoći papirića, ali se najviše i najčešće zavijalo u novine.

Domobrani su posljednjih dana septembra 1943. godine pozvali sve odraslije momke u vojnu službu. Od poznatih pozvani su bili Mijo Petrović i Miroslav Markota, obojica doseljeni Hercegovci i sinovi ustaša. Oni će, navodno, tu služiti vojsku umjesto da idu nekuda dalje. Rijetko, ali povremeno, prolaze domobrani zaprežnim kolima, sa konjima koji su vezani za kola, a ima i onih konja koji nose samare i na njima nekakve zavezane vreće. Vreće su postavljene i privezane vodoravno, po jedna sa svake strane samara, a treća je položena na vrhu samara, privezana nekakvom štranjgom. Jednom prilikom u toj “paradi” našao se i Mijo. Vidimo ga da vodi neko omanje i sitno konjče – nije magarac, ali nije ni veći od magarca. Prvi je Miju uočio njegov brat Zvonko, moj vršnjak. Gledamo Miju jer on nam je jedini najbliži u toj koloni. Možda ima još netko među ostalima u uniformi tko je nama poznat, ali mi ga ne prepoznajemo. Nama je zabavno gdje Mijo vodi to konjče, pa krenusmo stazom uz tu domobransku kolonu. Tko zna iz kojih razloga, “parada” (ta kolona), negdje kod kuća Ringlovih, poče da se okreće. Vraćaju se u varoš, u „žicu“. Idući uz kolonu, susretosmo njeno čelo u povratku, negdje u visini, položaju Mije i njegovog konjčeta, koji još idu u prijašnjem pravcu. Zvonko i ja tu zastadosmo, jer nas najviše zanima Mijo i konjče koje on vodi. Tek što smo zastali, nastade u koloni gužva. Mijino konjče je očito svojom logikom zaključilo da nema smisla ići dalje kad se svi vraćaju. Okrete se konjče u suprotnom pravcu, natrag da slijedi čelo kolone. Mijo ga vuče, ali ne uspijeva da ga zaustavi ili okrene. Puče kolona, jedni zaobilaze ovaj ples i produžavaju, drugi stoje, a neki pomažu Miji da zaustavi i okrene konjče. Dugo to potraja, na naše zadovoljstvo i veliki smijeh i radost. Biješe to zaista lijepa priredba koja nam je ostatak dana učinila radosnim. Pričali smo o tome i sticali svaki detalj. Smijali se, ističući uloge glavnih aktera ove priredbe – konjčeta i Mije. Da i ne spominjemo kasnija zapitkivanja kad bi Mijo dolazio kući. Smijali smo se, ali se Mijo ponekad i prestajao smijati. Gledao nas, smatrajući i shvatajući da ga, ipak, zajebavamo. Noću se u “žici” uvijek čuju pojedini pucnji, pa i rafali. U prepričavanju pojedinačnih pucnjeva posebno spominjemo nekakve dvoglasne pucnje “pik-dum”. Nikako da zadovoljimo svoju maštu. Nagađamo o kakvoj se puški radi – te, to je takva, pa onakva, pa nekakva “dum-dum”… Olakšalo bi nam zaključak kad bismo smjeli reći da je to nekakva partizanska puška, međutim, tko od djece to i smije reći, neće da kaže. A mi, koji krijemo u sebi zadovoljstvo da je to upravo partizanska puška, ne smijemo to niti naslutiti, kamoli zucnuti.

< Utabane staze partizanske                                              Sadržaj                                    Strah kod doseljenih ustaških porodica >