Služen parastos za 109 Srba u Bjelovcu

Njegovo preosveštenstvo episkop zvorničko-tuzlanski Hrizostom služio je danas parastos u crkvi Svetog proroka Ilije u Bjelovcu kod Bratunca za 109 stradalih Srba iz ovog i susjednih sela Sikirić i Loznička Rijeka, od kojih su njih 68 ubile muslimanske snage iz Srebrenice na današnji dan 1992. godine.

Prislužene su svijeće za pokoj duša i položeno cvijeće uz spomen-ploče na zidu bjelovačkog hrama sa imenima svih 109 ubijenih, čime su obilježene 23 godine od njihovog stradanja. Za ovaj zločin niko nije odgovorao.

Parastosu poginulim Srbima u Bjelovcu prethodilo je uručivanje medalja zasluga za narod porodicama devet poginulih srpskih boraca iz Bratunca koje je odlikovao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Krsto Rankić, koji je preživio napad na Bjelovac, rekao je da je svaki treći stanovnik Bjelovca tog kobnog dana ubijen ili ranjen.

„Iz sna su nas probudili pucnjava i jake detonacije. Nije bilo svanulo kad su muslimani upali u selo. Opkolili su selo i čak su se diverzanti provukli u zaleđe i sa čamcima napravili zasjedu na Drini. Neki mještani su odmah ubijeni. Poginulo mi je 16 članova uže i šire porodice toga dana“, kaže Rankić.

Prema njegovom svjedočenju, stanovništvo je bježalo i nošeni su ranjeni prema Drini gdje su naišli na zasjedu i mnogi su nastradali u hladnoj rijeci.

„Nekoliko nas iz jedne kuće pružali smo otpor jer izbora nije bilo, ili ginut ili se braniti. Bili smo na izmaku snage i municije kada se, žrtvujući život, kroz neprijateljsku paljbu i vatru grupa specijalaca iz Bratunca, od koga smo bili odsječeni, probila i pritekla nam u pomoć oko 15 časova. Vidio sam grupu u crnim uniformama i oni su masakrirali i odsijecali glave ubijenim. Kada smo nakon dva dana sakupljali leševe neke masakrirane komšije nismo mogli prepoznati, a trojici su odsjekli glave i odnijeli u Srebrenicu“, podsjeća Rankić.

Srpski vojnici bili su u okruženju, ali su pružali otpor i nisu se predavali jer su znali da bi bili ubijeni i unakaženi. Okupljali su se u kuće ili grupice i odbijali napade.

Stoja i Milan Petrović ostali su živi sakriveni ispod stepeništa svoje kuće zahvaljujući pružanju otpora iz nekoliko kuća, što je onemogućilo da muslimanski vojnici priđu njihovoj kući i pobiju ih, a kuću zapale kao i ostale. Njoj je toga dana poginuo dvadesetogodišnji sin Mirko, a drugi sin Mile bio je ranjen.

Stoja Petrović kaže da od pucnjave nisu mogli izaći iz kuće i bježati prema Drini i Srbiji, te da su kasnije saznali da su nastaradali svi koji su se povlačili misleći da će se spasiti prelaskom rijeke.

Ona kaže i da su dva dana sakupljali mrtve po selu i okolini, ali da niko nije odgovarao za te žrtve od kojih su većina bili civili iz ovog i susjednih sela.

„Neprocesuiranje ratnih zločina je najveći zločin koji se u miru vodi protiv Srba. Pravosuđe BiH svojim nečinjenjem pokazuje da je to sigurna zemlja za zločince iz bošnjačkog naroda. Zar za ovoliko ubijenih i masakriranih ljudi u njihovim kućama i dvorištima niko da ne odgovara ? Većina poginulih bili su civili, a nijedne optužbe i presude za ovaj zločin nema u pravosuđu BiH. To je sramota“, rekla je Petrovićeva.

Ona ističe da je u Bjelovcu počinjen jedan od najstrašnijih zločina u srednjem Podrinju, ali da je sreća da mnogi stanovnici nisu bili u selu, nego u susjednoj Srbiji, jer bi zločin bio još veći.

Predsjednik Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Bratunac Radojka Filipović kaže da, ukoliko bi se donijele presude za zločine nad Srbima, one bi morale biti kvalifikovane kao genocid i time bi Bošnjaci morali izbaciti kvalifikaciju rata kao agresiju i genocid.

Prema njenim riječima, porodice nestalih i poginulih dobile su pisano uvjeravanje od Tužilaštva BiH da će do kraja prošle godine biti podignuta optužnica za zločine počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju, ali to nije učinjeno.

Rijetki koji su preživjeli ovaj zločin pričaju da je nevjerovatno mnogo pripadnika muslimanske vojske upalo u selo i da su uništavali i pljačkali sve, a da su civili bježali prema Drini kako bi se domogli Srbije. Pored Drine bile su ubačene muslimanske zasjede i mnogi su ubijeni na obali ili su završili u hladnoj rijeci.

Slavki Matić su tog jutra u kući ubijene kćerke Snježana i Gordana i muž Radivoje, a kuća je opljačkana i zapaljena. Ona sada živi sama u kući koju je dijelom sama obnovila.

Matićeva kaže da je izgubila nadu da će pravda stići počinioce ovih monstruoznih zločina, da je jedina pravda za preživjele stanovnike ovih sela Republika Srpska, kao i da se još jedino nada u Božiju pravdu.

„Da je neko ubio toliko kokošaka odgovarao bi, a kamoli za ljude. A Haški tribunal oslobodio je Nasera Orića i u pravosuđe i pravdu više ne vjerujem“, kaže ona.

Ona je navela da je još nekoliko starih žena i invalida ubijeno na kućnom pragu, a da su neke uhvaćene u kućama i sa djecom odvedene u logor u Srebrenicu.

„Kasnije su se vojske pomiješale, cijeli dan je bila pucnjava i vodile su se borbe po dvorištima i voćnjacima. Mnogi su poginuli na obali Drine ili u čamcima, pokušavajući da se domognu Srbije. Snajperi su tukli sa obližnjih brežuljaka, a selo je gorjelo. Oko polovine poginulih bili su civili“, priča Matićeva.

Milena Mitrović danas je došla iz Beograda da prisluži svijeću za pokoj duše svoje majke Vide Lukić koja nije htjela da ide od kuće kod djece u Srbiju i zaklana je na kućnom pragu na današnji dan prije 23 godine.

„Za Srbe nema pravde kao da zakon nije isti za sve u BiH. Za srpske žrtve niko ne odgovara, a za muslimanske se svakodnevno ljudi hapse i osuđuju po zakonima za koje je međunarodni sud utvrdio da se ne mogu primjenjivati, ali to ništa ne znači za tužioce i sudije u BiH pravosuđu“, kaže Mitrovićeva.

Predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih Nedeljko Mitrović izjavio je da se 20 godina nakon rata analiziraju i obilaze srpska stratišta, da su podnesene brojne prijave i dokazi o počinjenim zločinima nad Srbima u srednjem Podrinju gdje postoje elementi genocida, sa imenima počinilaca i svjedoka, ali da su Tužilaštvo i Sud BiH nijemi i ništa ne preduzimaju da procesuiraju počinioce.

„Oni prioritetno proganjaju i hapse Srbe i osuđuju ih kao da su svi komandovali. Na institucijama Republike Srpske je da se konačno odupru takvom ponašanju pravosudnih institucija BiH koji žele da ogole istinu o ratu, okrive jednu stranu i tako omoguće drugoj strani da zavlada cijelim prostorom BiH, a zna se šta bi u toj situaciji bilo sa srpskim narodom i to se ne smije dopustiti“, poručio je Mitrović.

On ističe da nepravda i tendencioznost u radu Tužilštva i Suda BiH vrijeđaju i razočaravaju, ali i ohrabruju ogorčene srpske predstavnike i cijeli narod da ne odustaju od borbe i različitih oblika organizovanja kako bi neutralisali nepravdu koja nam se nanosi od dijela međunarodne zajednice i pravosuđa BiH.

Predsjednik bratunačke Boračke organizacije Nebojša Lukić kaže da je Orić provodio pakleni plan ubijanja, progona i uništavanja svega što je srpsko i islamizacije BiH.

„Sramotno je optužen za samo tri srpske žrtve iako je pod njegovom komandom pa čak i uz lično učešće ubijeno više od 2.000 Srba u ovom kraju od kojih je mnoge on lično mučio i usmrtio. Zna se da je komandovao 28. divizijom, ali ne odgovara po komandnoj odgovornosti dok se skoro svakom osumnjičenom Srbinu sudi po tom osnovu kao da smo svi komandovali“, rekao je Lukić.

Cvijeće su kod spomen-ploče položile delegacije Boračke i Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, Saveza logoraša Republike Srpske, opština i opštinskih boračkih i organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz regije Birač.

Na današnji dan prije 23 godine, u ranu zoru, jake muslimanske snage iz Srebrenice i okolnih sela, pod komandom Nasera Orića, upale su u ova tri podrinjska sela ubijajući sve što su stigle, pljačkajući i paleći srpsku imovinu.

Najmlađa žrtva bio je petnaestogodišnji Čedo Miladinović, a najstarija osamdesetosmogodišnja Dostana Matić. Starica Božana Ostojić nestala je i još nije pronađena.

Za ove zločine, kao i za brojne druge počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju, niko nije odgovarao, a porodice nastradalih gube nadu da će zločince nekada stići pravda, ali, kažu, vjeruju makar u onu Božiju, i poručuju rukovodstvu Republike Srpske da se više ne može tolerisati ignorisanje srpskih žrtava, a zatvaranje i suđenje skoro svim Srbima za komandnu odgovornost, dok se na drugoj strani Naser Orić sramotno tereti za samo tri srpske žrtve iako je ubijao, komandovao i masovno progonio srpski narod sa ognjišta u srednjem Podrinju, gdje je pod njegovom komandom ubijeno više od 2.000 srpskih civila i vojnika.

U logor su na današnji dan 1992. godine iz Bjelovca odvedene žene, civili Dostana i Mira Filipović, te sedmomjesečni Nemanja i trogodišnja Olivera Filipović, kao i devetogodišnji Brano Vučetić kome su toga dana ubijeni otac Radovan i brat Milenko, dok je majku izgubio tri mjeseca ranije.

Oni su odvedeni u Srebrenicu, gdje su zlostavljani i gladovali dva mjeseca dok nisu razmijenjeni.

Izvor:

Vezane vijesti:

Danas u Bjelovcu pomen za 109 masakriranih i ubijenih Srba

Potresne priče preživelih: Ranjenoj Snežani su pucali u glavu!