Slovo Vrbičanima

Ideju Udruženja Ognjena Marija Livanjska da se kod mlađih generacija probudi interes za zavičaj predaka i da se on istinski i trajno zavoli kao mesto na kome su duboki koreni svakog od nas, prepoznala je samo Hristina Mrša, koja je na konkurs „Zavičaj mojih predaka“ poslala jedan prozni rad i jednu pesmu.

Žao nam je što i druga deca poreklom sa našeg područja osetila potrebu da nam svoj doživljaj zavičaja predaka iskažu, a Hristini se i ovim putem zahvaljujemo.

Kako Hristinin trud i radovi ne bi ostali neprimećeni, objavljujemo ih na našoj internet stranici.

——————————————————————————-

VRBIČANIMA

Klati se listak smeđi na grani,

Sijaju sitne rosne kapi,

Nižu se hladni jesenji dani.

Promrzlo polje uzalud vapi.

Dočekat’ neće, to za čim vapi,

Al’ plače grozno, svom snagom rida.

Jošte onako ka’ pustinja zjapi.

Prosto se, jadno, grči od stida.

Ne plači milo Livanjsko polje,

Čeljad si brižno svoju hranilo.

Ne ruži proplanke, šumarke, dolje,

Sve si im dalo što si imalo.

Da samo znadeš, koliko duša

Bez tebe sunca vidjelo ne bi,

Za te najljepše dane veže,

S ponosom bi se divilo sebi.

Unuci svojoj na riječ vjeruj,

Koja te s ljubavlju silnom gleda:

Nema šta ne bi činila za te

Zahvalna tvoja, vrbička čeda.

VJETAR VRBIČKI

Dolazim u polurazrušeno selo. Prostrano donje Livanjsko polje, izbrazdano nepokošenim livadama, svježim rovovima divljih svinja, razliva se ponosito pod obroncima Dinare i Staretine. Gorda, promukla tišina pritišće mu naborano čelo. Polje pusto i šareno, gladno za rikom krupnih krava i volova, brazdama starih plugova, trkom malih odbjeglih školaraca, pjesmom, vikom, šalom, pošalicom…

Stado razigranih ovaca pase u najvećem hladu pet gorostasnih topola. Hrani polje, a poljem se hrani…

Nije vjetar vrbički – vjetar obični. Niti su guste šume vrbičke, onakve kakve mi šume znamo.

Nanese miran povjetarac mirise oraha, potoka, poljskog cvijeća…

Blejanje jednog te istog stada, udaranje metalnih zvona, miješa se sa pojanjem ptica, lepetom krila, mirisom sijena…

Da opisujem neki običan povjetarac, ovime bih završila besjedu o njegovim mirisnim fijucima. No kao što rekoh već, fijuci pod golemom sijenkom Troglava drugačiju pjesmu poju.

Ako na srijedi Livanjskog polja snažno rukama prekriješ oči, učiniće ti se da umjesto vjetra čuješ drvene frule i dvojnice. Hodi, ne boj se! Vijekovima polje ravno neće se pod tobom iskriviti. Već pri drugom koraku osjetićeš topot stada, koje žurno utrkuje se u susret milozvučnom zovu. Otvoriš li sada oči, oprezno naškilji. Na samim rubovima šume, nježnoblijede kao paukova mreža, kreću se vitke siluete u pjesmi i berbi šumskih jagoda. Njihovi glasovi, baršunasto meki, poljuljaće te u još dublji san. Podigni sada pogled ka brežuljcima,  s desne strane. Otud se uzdiže plamen razbuktalih lila – zarumenjele kore breze, čije se pucanje i komešanje prepliće sa glasnim uzvicima: „Veselo nam lile gore, da nam krave dobro vode.“ Ako travama Livanjskog polja zalutaš 27. jula ili 1. maja, ponovivši jednako sve korake, uz veseli žar gorućih lila začućeš revolucionarne pjesme.

Vidiš li onog zgurenog čovjeka, što smireno virka sa kapije, i četveronožnog mu prijatelja što se vrzma oko njega? To je moj pradjed Lujo, i njegov vječni saputnik – Mačak. Da bar mogu starom Luji, sa drhtavom knedlom u grlu, najaviti da će hladnog decembra ’94. godine napustiti, uz zvuk granata, i voljeno selo i saputnika. Ono što će Lujine potomke poslije tri teške godine sačekati, jeste pružen kostur izgladnjelog Mačka međ’ kamenim zidovima pradjedovog podruma.

Vrijedi sjećati se svojih predaka, njihovih nikad prežaljenih muka, a posebno… Naizgled zaboravljene ljude, zauvijek  živim držati u svojim mislima.

Hristina Mrša, april 2020. za vrijeme epidemije izazvane virusom korona

Izvor: Udruženje Ognjena Marija Livanjska