Skrivajući me kao ranjenika, jedna starica me je životno zadužila

Devet mjeseci tražio sam izvjesnu Anđu, kroz sva naselja dijela Korduna i Banije.

Gledao pljačku i dogorjevanje stambenih i privrednih objekata, ubijenu i uginulu stoku, spaljena žita i posječene voćnjake u cvatu i zaključio da je u nas govor mržnje razvio neslućenu strast osvete. 

A kako i ne bi kad toliko poslije rata ili ako hoćete oktroiranog mira u medijima rat traje nerijetko do istrage „naše“ ili „vaše“. Prije svega zbog toga što rat pripremaše mnogi, napose etno intelektualci, političari i novinari, a istinski mir samo rijetki. Većina šuti, što znači odobrava ili prašta „svoj“ zločin, naprosto osvećujući se žrtvi. Ustoličena ideologija „krvi i tla“, „mi ne možemo napraviti zločin“, pa je potrebno da dobri momci unište zle momke i zatru tragove. Za nas suživot, tvrde zločinci, nije moguć iako ga je ovdje polumilijenijska povjest provjerila.

Da psi rata ne mogu postati bogovi mira mogao bih navesti hiljade primjera iz konkretnih slučajeva kršenja ljudskih prava u svim domenima ljudskih interesa i potreba koje veoma pomno knjiže, dokazuju entuzijasti nevladinih organizacija – ti martiri naše poželjne budućnosti.

Što se duže ustrajava na zločinu, napose kolektivnoj krivnji, to zločinstvo zahvaća veći broj ljudi u svim sredinama. Iako zločin i zločinac uvijek ostaju konkretni. Ali odgovornost ostaje sveopća, zbog sveopćeg poraza.

Kad nađoh traženu Anđu, sredim joj dokumente, osiguram pristojan život u vlastitom domu, ali ne mogu dovesti njene sinove. Obiđoh sve kancelarije bez rezultata.

Uputih jedinog sina u Hrvatsku ambasadu u Beogradu. Također bez rezultata. Konačno, 9. juna 1997. uputim ambasadoru slijedeće pismo:

Poštovani gospodine Ambasadore,

Iako sam u položaju molitelja moram Vam u obliku čuđenja skrenuti pažnju: Čovjek nije rođen da vlada ljudima, naročito njihovim životima i smrti, nego procesima. Zbog toga se on, dakle čovjek, samo profesionalno potvrđuje a ne vladanjem nad ljudima.

Začuđen sam da niste htjeli primiti delegaciju multietničkog građanskog odbora „Povratak kući“. 

U delegaciji je bio inženjer Rade Pavlović, nekadašnji ministar poljoprivrede Republike Hrvatske, general Rade Bulat, nekadašnji komdant 13. proleterske, i nekadašnji sveučilišni profesor Zagrebačkog sveučilišta, moja malenkost. Sanader nas je primio i Vama preporučio.

U našoj ambasadi nalazilo se devet mjeseci moje garantno pismo, molba da se vrati jedna starica koja me je životno zadužila skrivajući me kao ranjenika. Vaš konkurent za ambasadora mi je to riješio za 24 sata.

Poštovani gospodine ambasadore!

Starost poznajem teorijski i praktično, jer je živim. Uostalom osnivač sam interdisciplinarnog studija iz gerontologije na Zagrebačkom sveučilištu. 

I Vama je gospodine starost budućnost, jer niste mladi umrli. Niste još uvijek sigurni, nakon što ste dodali godine života, kakve će oblike dodavanje života godinama u Vašoj stvarnosti biti.

Za vrijeme svih organizacionih zločina zagubila se jedna starica. Devet mjeseci sam je tražio po „šipražju i ševarju svih naših njiva“ i našao je u tkz. dekrepitnom stanju. Smjestio sam je u svoj dom i dijelim sa njom siromaštvo već osam mjeseci. 

Ja sa staricom dijelim sve što imam, ali sinove i njihove potomke ne mogu. Ona će da „svisne od jada“ jer je 80 godina veliko breme koje ćete spoznati tek ako ih doživite.

Ona ima sina, kao izbjeglicu ovdje, i njegovu porodicu – Vi ne date da se on vrati svojoj majci i u svoj zavičaj. Pretpostavljam da ste roditelj, a siguran sam da Vas je majka rodila. 

Podjećam Vas na Cezarevu „sjeti se smrti!“ Ne ponašajte se kao Demiurg nad životom i smrti nevinih.

Vaši prijatelji su mi savjetovali da Vam otvoreno pišem. Nakon mojih čuđenja molim Vas da izdate dokumente gospodinu Stanojević Petru, Ljutice Bogdana 5, stan 19. 

Inače, ako to ne učinite kao profesionalni dug i moralni čin izdajete i sebe i čovjeka, odnosno prisiljavate mene, koji imam mnogo drugih poslova da urbi et orbi zvonim koliko smo se dehumanizirali. 

Ja sa staricom dijelim sve što imam, ali sinove i njihove potomke ne mogu. Ona će da „svisne od jada“ jer je 80 godina veliko breme koje ćete spoznati tek ako ih doživite. Otac „nekonvencionalnog ambasadora“ u RH mi nudi da će sam da dođe po nju, zato što sam njegove tekstove kao nobelovca posredovao.  

Molim Vas kao što se bogovi ahejski moljaše, ne izazivajte da prokazujem Vas i takav stil poniženja ljudi, jer meni je do Hrvatske stalo, nadam se bar koliko i Vama. Tome je dokaz što sam u oba rata postao stopostotni invalid – u prvom u lokomobilne organe a u drugom u centru za ravnotežu. 

I da život ponovim, to bi ponovno bio spreman podnijeti, jer cijeli život plivam protiv struje, jer hoću i moram preko rijeke. 

I Vama gospodine savjetujem da pomognete da idem preko rijeke.

Molim Vas da pozovete naznačenog gospodina jer Vam je skoro susjed i izdate dokumente bez ikakvih procedura. 

Ovo pismo smatrajte nekom vrstom garancije za brigu nad njim i njegovom majkom. 

Ili me obavijestite da za inat nećete.

U nadi da ste shvatili svu gorčinu, primite izraze poštovanja institucije i Vaše uloge.

Ubrzo dobijem odgovor u kojem ambasador dokazuje da o sebi lijepo misli, a dijela ga demantuju, jer narečeni sin još ni danas nema dokumenta za povratak…

Iz knjige:

Svetozar Livada: ETNIČKO ČIŠĆENjE OZAKONjENI ZLOČIN STOLjEĆA

Priredio: Nikola Kobac