Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Sjećanje na pokolj u Velici: Mrtvu sestru Milijanu poljubio sam u kosu

Datum objave: ponedeljak, 27 jula, 2020
Veličina slova: A- A+

Svjedočanstvo Radojka Đuričanina o masakru ispod Čakora 28. jula 1944. godine.

Velika

Zvjerski masakr koji su 28. jula 1944. godine u selima Velika i Gornja Ržanica počinile njemačke divizije „Princ Eugen“ i SS „Skenderbeg“, kao i postupanje fašista prema pravoslavnom stanovništvu u Plavu i okolini, imao je, prema savremenom shvatanju, sve osobine genocida – ocijenio je u razgovoru za Pobjedu penzionisani sudija Ustavnog suda Crne Gore Radojko Đuričanin (86).

Naš sagovornik je u vrijeme tog zločina – u kome je ubijeno više od 400 žena, đece i starih osoba – imao devet godina. Sjećanje na stravične događaje objedinio je u publikacijama i knjigama, a, povodom godišnjice zločina, za naš list svjedoči o masakru u kome je poginulo deset članova njegove uže i šire familije – majka, sestra, strina i sestra od strica, tetka sa dvije kćerke, kao i druga tetka sa jednom kćerkom i baba… On je imao sreću da izbjegne najgore.

Kobni oldazak u Veliku

Tri mjeseca prije nego se desio pokolj majka, sestra i ja napustli smo dom u Gornjoj Ržanici i, na poziv tetka Andra Kneževića i tetke Ljepe, pošli u Veliku. Pozvali su nas da dođemo kod njih da bismo živjeli u boljim uslovima, a ispostaviće se da je dolazak u Veliku bio koban po našu i porodicu našeg domaćina, kao i mnoge druge familije u selu, kaže Đuričanin, napominjući da su njegov otac Marko i stric Rade u to vrijeme radili u Kraljevu.

Dan-dva prije stravičnog stradanja u Velici, podsjeća naš sagovornik, partizani su noću iznenada odstupili, a znatno kasnije saznalo se da su preko planine Mokre pošli prema Srbiji, da bi pomogli srpskim partizanima koji su na Ibru bili u teškoj situaciji zbog pritiska bugarske vojske.

O odstupanju nijesu obavijestili domaće stanovništvo, niti upozorili na opasnost što može nastati vraćanjem Njemaca koji su imali dosta gubitaka kod Andrijevice. Da su obavijestili mještane, stradanje u Velici bilo bi manje – smatra on.

Na dan prije pokolja, pred mrak, mještani su viđeli manju njemačku jedinicu koja je došla iz pravca Murine i pošla naoružana preko Ivanpolja ka uzvišenju na kojem se nalazila nizamska kula. To je bila prethodnica njemačkih jedinica koje su odstupale od Andrijevice.

Sjutradan su se pojavile njemačke motorizovane kolone i pješadija, pa su kamionskim putem iz pravca Murine nastavile prema Čakoru. Na pravcu prema Gornjoj Ržanici pojavio se dim i čuli su se pucnji. Mi smo predosjetili opasnost pa smo krenuli da bježimo u šumu iznad kuće. Čuli smo ženu kako dovikuje sa puta ispod kuće da Njemci pale partizanske kolibe u Ržanici i da treba da se vratimo u kuću, jer će zapaliti kuću ako mi ne budemo u njoj – sjeća se Đuričanin.

Prvi pucnji i stradanja

Nikada se, dodaje on, nije saznalo zbog čega ih je ta žena (kasnije su saznali i o kome je riječ), pozvala da se vrate.

Napravili smo fatalnu grešku što smo joj povjerovali i vratili se, jer da smo nastavili dalje još pedesetak metara i zašli u šumu, spasili bismo se – kaže naš sagovornik.

Dio familije ušao je u kuću, a ostali ukućani bili su u obližnjem voćnjaku. Tada devetogodišnji Radojko bio je pored zidina porušene kuće.

Sjedio sam na kamenu i jeo ,,sat“ meda donešen prethodnog dana sa nizamske kule iz košnice koju su partizani ostavili prilikom hitnog odlaska. I – to me je spasilo!

Ođednom se, odozdo, prilaznim putem pojavio Njemac u zelenkastoj šarenoj vojničkoj uniformi sa automatom u rukama. Čim se primakao grupi žena u voćnjaku, doviknuo je na čistom našem jeziku: „Kuda bježite, p… vam materina!?“ Odmah je rafalom iz automata pucao u njih i čini mi se da su to bili prvi pucnji u Velici. Sve se dešavalo ispred mene i zauvijek sam zapamtio njihovu prodornu kuknjavu dok su padale kao pokošene – govori naš sagovornik o prvom susretu sa pogibijom.

U tim đelićima sekunde, i on je gledao smrti u oči.

Radojko Đuričanin pored spomenika

Njemački vojnik krenuo je prema kući, odakle su se ubrzo čule pucnjava, vriska i kuknjava. Ja sam odmah pobjegao desno i sakrio se u svinjac koji se nalazio u zidinama porušene kuće. Pošto se tu nijesam sigurno osjećao, provukao sam se kroz ogradu koja je bila pored kukuruza, a ispred svinjca, s namjerom da se tu sklonim. Tek što sam se provukao i legao, stigao me je Njemac i preko plota opalio u mom pravcu nekoliko metaka iz mašinke. Užurbano je produžio prema svinjcu, vjerovatno misleći da me je ubio. Mene, srećom, nije zakačio ni jedan kuršum, ali sam kasnije primijetio da mi je razdrvena nogavica od pletenih pantalona na desnoj butini. Njemac je ušao u svinjac, istjerao obje svinje, potjerao ih sa govedima i ovcama, a ja sam iskoristio to vrijeme i sakrio se u kukuruz.

Rafali i kuknjava žena

Dok je prestrašen ležao u kukuruzu, Đuričanin je čuo pucnjavu ispod seoskog puta, a malo potom i zapomaganje i kuknjavu žena, u koje je pucano kao u prethodnu grupu u voćnjaku.

Iz kukuruza sam vidio kako je zapaljena obližnja brvnara i čuo pucnjavu po cijelom selu. Sa druge strane Veličke rijeke, iz pravca kamionskog puta, čuo se i zvuk rafala iz mitraljeza, a jedna kuća ispod puta bila je u plamenu. Dim se širio po cijelom selu, a meni se činili da gori i kukuruz oko mene. Ne znam koliko vremena sam se tu zadržao, samo pamtim da sam se u velikom strahu molio bogu i svetom Iliji čiji je praznik uskoro padao.

Nije se osjećao sigurnim na tom mjestu, pa je odlučio da bježi na suprotnu stranu od kuće, trčeći preko požnjevene njive.

Primijetio sam da se oko mene diže prašina, ali tada nijesam znao da je od kuršuma. U trčanju sam prošao pored kuće koja je gorjela i primijetio mrtvo čeljade preko koga je bila pala greda sa kuće, koja je dogorijevala i osjetio sam miris sagorjelog mesa… Zatim sam nastavio uzbrdo pored velike trešnje i umakao u šumu.

Nakon što se dokopao šume, dobio je snagu i samopouzdanje. Pošto je bukova šuma bila gusta, sa zemlje nije mogao viđeti ništa u selu, pa se popeo na bukovo stablo, ali ni sa njega nije vidio. Doskočio je sa stabla i čuo nečije korake. To je bio njegov tetak Andro sa sinom Dragom i komšijom i ispričao im je što je preživio i vidio. Pošto pucnjave više nije bilo, dijelom iz znatiželje, a i na Androv nagovor, spustio se do kuće, gđe je zatekao prizore od kojih se i mnogo zrelijim od njegovih godina ledila krv u venama.

U kućici našao sam sestru od strica Milevu koja je ležala na postelji na patosu. Na rubu posteljine tinjala je vatra koju sam nogama ugasio. Bila je ranjena u rame i kuk, tražila je vode, pa sam joj je donio u nekoj štrugli (drveni sud za vodu). Raspitivala se za sudbinu braće Živka i Daša, ali joj, pošto nijesam vidio da su stradali, nijesam ni mogao odgovoriti gđe su. Tada nijesam razmišljao niti je pitao o tome kako se ona našla u toj kućici na postelji koja je gorjela i ko ju je zapalio. Sve mi je to ostalo nejasno, ali je upućivao da je vjerovatno pretprjela nasilje…

Kasnije sam se vratio da obiđem Milevu, ali je moja sestra od strica bila mrtva. Otišao sam, noseći sa sobom parče kukuruznog hljeba, koje sam našao bačeno, pamti Đuričanin i detalje iz tog krvavog julskog dana ispod Čakora.

Stradanje majke i ćerke

Tu je naš sagovornik zastao, duboku udahnuo, pa nastavio priču o najbolnijem dijelu ispovijesti.

Iznad zidina kuće, blizu mjesta gđe je izginula grupa žena, našao sam mrtvu sestru Milijanu (12). Bila je pogođena u tjeme, odakle je bio odbačen dio kosti tako da se viđelo tkivo mozga. Tada sam je, ne znajući što da činim, poljubio u kosu. Majku Milicu nijesam našao, ali je kasnije Andro kazao da su je pri sakupljanju leševa našli mrtvu na 50 metara iznad kućice u kojoj sam našao Milevu. Izgleda da je ona pokušala da pobjegne i u bjekstvu bila ubijena. Ostale nijesam našao…

Nakon drugog povratka iz sela, Radojko je sa Androm i Dragom, kao i sa još nekoliko izbjeglih lica, pošao za Novšiće. Kada su pretrčavali preko ravne livade na brdu zvanom Ravan iznad Androve kuće, na njih je otvorena mitraljeska vatra iz pravca nizamske kule, ali niko nije stradao niti bio ranjen, mada su kuršumi prolijetali blizu.

Je li moralo tako biti ?

Sada, sa distance duže od sedam i po decenija, Đuričanin navodi da je dosta slušao i čitao o stravičnom događaju koji je preživio kao đečak, ali ga i dalje muči dosta nedoumica.

Koliko je meni poznato, toga dana nije poginuo nijedan muškarac u punoj snazi, jer su se neki od njih nalazili po šumama u okolini. Kasnije sam se pitao zašto oni toga dana nijesu bili kod porodica već u šumama ili zašto nijesu u šumu poveli i spasili svoje porodice pošto je i za njih postojala ista opasnost od njemačke vojske koja se vraćala iz okoline Andrijevice. Mogli su bar, na pojavu pucnjave i dima iz pravca Gornje Ržanice, dozivanjem iz šume pozvati na bjekstvo.

Balisti nad žrtvom u selu Velika

Zbog svega toga mi nije jasno što se desilo sa mnogo hvaljenom partizanskom humanošću i brigom o lokalnom stanovništvu i zašto je bila preča i hitnija pomoć partizanima u Srbiji od zaštite lokalnog golorukog stanovništva, kaže Đuričanin.

Balisti u Velici

Kaže da se poslije rata o zvjerskom stradanju stanovnika Velike uglavnom nije govorilo ,,vjerovatno zbog očuvanja bratstva i jedinstva“.

Ćutanje o tom događaju pogađalo je i moja osjećanja, a zvanično se o njemu počelo govoriti tek nakon uvođenja višetranačja. Pojedine političke stranke i druge organizacije pričom o toj tragediji prikupljale su političke poene. Suština je da žrtve ne smiju biti zaboravljene, ali je nehumano i neprihvatljivo sabirati bilo kakve političke poene na tuđoj krvi i nesrećama – zaključuje Đuričanin.

Četnička izvidnica

U knjizi Branka Jokića ,,Pokolj u Velici“ u dijelu pod naslovom: „Četnička izvidnica“, navedeno je da „najprije valja istaći ulogu četnika u ubijanju po Polimlju i pokolju u Velici (koja ranije skoro nije ni pominjana). Naznačeno je da se njihovo prisustvo i u zbivanjima od 28. jula 1944. godine ističe i u partizanskim i njemačkim ratnim dokumentima te da se u prvim tvrdi da su sa Njemcima, s kojima su napušali dolinu Lima, četnici bili nemilosrdni u represalijama nad „partizanski orijentisanim stanovništvom u Polimlju i Velici“, a u drugim da su (Njemcima) bili vodiči, odnosno „pomogli im u lakšem snalaženju na terenu“.

Dalje se objašnjava da su se četnici Radonje Labovića, koji je prije rata radio kao učitelj u Juniku i nekim selima oko Dečana i Đakovice našli u ulozi „prethodnice koja je izviđala teren njemačkim trupama po Polimlju i u pravcu Čakora“ te da su oni 27. jula, nakon što su se „njemačke, četniče, balističke i vulentarske grupe ponovo okupile na Čakoru“ zajedno sa nekoliko muslimana iz Plava i sela Meteha sišli u Veliku i ubjeđivali stanovništvo „da mu se neće ništa dogoditi“ i pozvali muškarce da „poprave put“ prema Čakoru i Bjeluhi.

Tako su se na zajedničkom poslu u Velici našli sa nekim muslimanima iz Plava i Meteha! Osim toga, tu je navedeno da su pohapšeni Veličani na Čakoru, među Njemcima, balistima i vulentarima prepoznali Labovića, „oko koga je bila veća grupa četnika“.

Od mještana je zahtijevao da se upišu u njegovu jedinicu, a pošto su ćutali, u ljutnji im je rekao: ,,Idete u smrt“.

Izvor: Portal analitika

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top