Pokolj u Šargovcu: 77 godina čekaju da ih pomenemo!

Ima tome već dvanaest godina, mada se čini da je bilo juče. Vjerujem, da će gotovo svi oni koji su toga dana prisustvovali recitalu u OŠ „Đura Jakšić“ u Šargovcu, pamtiti taj dan dok žive.

Učenici su recitovali, govorili stihove u spomen na 52 njihova vršnjaka koji su tu u školi pogubljeni prije sedamdeset godina.

Kada su niz stepenice, u hol škole, pred okupljene počeli silaziti učenici, njih pedeset i dvoje, svaki sa voštanicom u ruci, niko nije ostao ravnodušan.

A onda su potekli stihovi..

Oprostite nam ćutanje

Ja, učenik VII razreda vas molim, mi, učenici ove škole vas molimo…u ime naših djedova, u ime naših očeva, u ime našeg roda-oprostite, oprostite nam ćutanje!

Znate li da je zločin počinjen nad pokojnima u miru, možda veći od zločina počinjenim nad živima u ratu?

Pitaćete zašto?

Zato što je on počinjen u miru, a počinjen je u državnim ustanovama i institucijama, u ministarstvima, u zakonodavstvu i sudovima, u školama, u nauci i umjetnosti.

Stidite se, svi vi koji ste ga počinili!

Stidite se jer je prekogrobna nepravda teška koliko i ona koja ih je otjerala u grob, a posmrtno mučeništvo gore je od mučeničke smrti.

Života su lišeni po kratkom postupku: ustaškim nožem, toljagama, sjekirama, bajonetima, a smrti su lišavani decenijama.

Stidite se zato što ste ćutali, dugo ste ćutali, ali niste mogli da zaboravite jer ko ima ožiljak ne zaboravlja ranu.

O tome svjedoči današnji dan!

---

Zaustavi se učeniče, prolazniče, stranče, stani i oslušni

Ja sam tu. Mi smo tu.

Radojka, Simeun, Jovan, Jelena, Dušan, Dušan, Jovanka, Dušan,

Dragomir, Mara, Milan, Ostoja, Mileva, Đuro, Milan, Dušan, Gospava,

Dragica, Radmila, Milorad, Ostoja, Slavko, Dušan, Zorka, Gojko, Zdravko, Milan, Ostoja, Branko, Dragica, Slavko, Ljubica, Mileva, Mara, Mitar, Darinka, Nada, Svetozar, Branko, Vidosava, Jovan, Miloš, Zdravka, Stamena, Anka, Branko, Mileva, Marija, Nada, Živko, Milan i Milivoje.

Ovdje smo bili i kada su došli 7. Februara ’42.

Sjedili smo u đačkim klupama.

Oni su došli. Došli su neljudi.

Bili su do zuba naoružani. Izveli su nas iz učionica.

Izašli smo.

Zašto, nismo znali. Svi smo bili isti. Bili smo djeca. Učili smo.

Dobijali petice, trojke i dvojke. Svi smo bili isti…ili nismo.

Pored naših imena bila je upisana vjeroispovjest-pravoslavna.

Pored naših imena bila je upisana narodnost-Srbin.

Nismo znali šta znači vjeroispovjest ni narodnost. Bili smo djeca.

Mislili smo da smo isti, ali nas su odovojili od čitanke i izveli iz

škole.

Nisu dozvolili da se vratimo u klupe, nisu nam dali ni da vidimo majku,

nisu…samo su!

A bili smo samo djeca.

Djeca koja su željela da lete djetinjstvom, da lete u mladost, da lete u život.

Tog dana, tog februara, 7. februara odsjekli su nam krila i snijeg krvlju obojili. Odsjekli su nam krila ali mi nismo pali, mi smo se vinuli, vinuli u nebo.

Uvijek  postoji neko, neko ko vidi i neko ko će objaviti istinu.

Nevine žrtve su najveće duhovno blago jednog naroda.

Nema djela bez žrtve – jedno je od najstarijih uvjerenja.

Kao da se brojem nevinih žrtava mjeri i veličina jednog naroda, a sam narod tom mjerom procjenjuje vrijednost svojih ideala.

Kao da narodi sa najviše nevinih žrtava polažu najveću nadu u Vječnog i Vaskrslog.

Nevine žrtve su možda jedini motiv umjetnosti, jedino što dostojno pamćenja izdvaja ljudski mozak, jedina briga uma i govora, tema svakog ozbiljnog razgovora.

Nikad niko nije postradao da to neko nije vidio, a taj koji je vidio, od toga se produhovio i živio da bi o tome posvjedočio.

I u najvećim tmušama istorije, kad se ćutalo u šumama, a šaputalo po zemunicama vjerovalo se da postoji neko, neko ko vidi i neko ko će objaviti istinu.

Nevine žrtve su starije od Hrista. Nije li on postradao da potvrdi istinu da nevinim žrtvama ne može niko ništa i da će krv nevinih žrtava krvopijama pred Bogom dosaditi.

Blago narodu koga znaju po žrtvama, a ne po zločinima!

Narod se najteže odriče onog za šta je dao krv.

Ono što je plaćeno nevinom krvlju ne može se ni izgubiti, ni zaboraviti.

Tamo gdje narod ostane bez glave, pogine listom ili ga ubiju po spisku kakvog Glavnog imenika nastaju najveća zavještanja i amaneti budućim naraštajima.

Najveće među nevinim žrtvama su one zbog svog imena i zločina rođenja.

Blago narodu koga znaju po žrtvama, a ne po zločinima!

I znajte, nijedna istina neće u jamu i nema zemlje ni lopate koja je može pregrnuti.

Nevinim žrtvama najviše dugujemo!

One čekaju svoj narod da ih se sjeti ili same određuju pokoljenje koje će biti dostojno da ih se sjeti.

---

Pjesma koja luta svietom

Do mojih duplji

niste došli.

Do svijetle misli

u bićima našim,

niste mogli bodežima

i crnilom.

Zaustavili smo se

u dnu vasione,

u beskrajnoj smislenosti

sviju stvari.

I čekamo-

u razredima.

(Slavica Malić)

---

Na groblju streljanih đaka

Baštovan sedi hoda

kroz leje povrtnjaka,

u sumračni čas dneva,

već ko zna koji put u veku,

i čim mu se ruke pruže

da stabljiku odseku,

stane i okleva.

Žao mu svake liske zelene,

toliko ju je zalio puta,

žao mu svakog nedozrelog ploda;

neka još zri i ta dinja žuta,

još joj se pije

i sunce i voda.

A kad pade veče,

pođe u polje malo,

kolena mu klecaju nejaka,

pođe gde streljano je palo,

najednom ko kad se trava seče,

bezbroj nedoraslih đaka.

Baštovan pomilova travu

na grobu gde je ležalo skupa

četa đaka i mladića

i ruka mu zadrhta seda:

Ni trava ne sme zalud

da se gazi i čupa,

i travke su živa bića.

(Desanka Maksimović)

---

Bogojavljenje

U svakome čoeku treperi

trun iz kog je život nastanuo.

Njegovo je pamćenje beskrajno.

Sva vremena njim su povezana.

Sve užase što je pretrajao

sa sobom je u srcu ponio.

Kad ta trunka trepne u čoeku,

potrese mu biće iz temelja,

poveže ga s nastalim svijetom,

pa se sjeća, cvokoće, snijeva,

dodiruje neprozirnost stvari

i ponore s one strane kraja

kojim će se strašit dovijeka,

gledajući što niko ne viđe

i sluteći što ne može znati!

(Matija Bećković)

---

Pomiluj Bože 

Pomiluj Bože, one koji su žedni proleća

iščezli kao osmeh tih

među zvezdane svetove.

Pomisli,Bože, na njih

u čas kad prosipaš cvetove

povrh kutova svih.

Zakloni, Bože, srcem svojim

naše srce u čas kad se proleće rađa,

kada cvetanja, kada sunca moć

budu u nama tugu ubili;

Kad prođe najpre čas, pa dan, pa noć,

a mi se ne setimo njih

ni časa kad smo ih izgubili.

(Desanka Maksimović)

Priredio: UG Jadovno 1941.

Vezane vijesti:

Godišnjica ustaškog pokolja 52 učenika škole u Šargovcu

Tihomir Levajac: „Priča koja luta svietom“

SJEĆANjE NA STRADALE SRPSKE ĐAKE IZ ŠARGOVCA I IZLOŽBA U MOTIKAMA

Sjetimo se 7. februara 1942.

ĐURIĆ: TIPIČAN PRIMJER ZLOČINA NAD SRBIMA

Ustaške zvijeri umorile 52 đaka

SPOMEN-PLOČA KAO ZNAK SJEĆANjA NA 52 UČENIKA

POKOLjI 1942. GODINE – EGZEMPLAR GENOCIDA

RTRS – PRESING: ZLOČINI NDH NE-KULTURA SJEĆANjA

Lazar Lukajić „Fratri i ustaše kolju – zločinci i svedoci“