fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Sećanja na „Oluju”: Još hodamo u koloni užasa

Zora Radičić, iz Reljinog Sela kod Livna, o avgustu 1995. i danima golgote koji i dalje traju: Samo me smrt može osloboditi slika stradanja. Jednom smo se vratili, kamen na kamenu nije ostao

FOTO: Novosti
FOTO: Novosti

Poljubila sam kuću i pala na prag. Da li se zauvek rastajemo, kućo moja? Cvilim, jecam, jaučem. Prstima grabim zemlju. Grebem, da je pod noktima ponesem. Suprug me podiže. Govori mi: „Vratićemo se, samo da ovo prođe. Za dan-dva.“

A ja sam imala strašan predosećaj koji me je oborio.
Početak avgusta 1995. godine, početak „Oluje“. Zora Radičić, iz Reljinog Sela kod Glamoča, tako se rastala, kaže, sa jednim jedinim životom. Sve što je posle tog života sledilo bila je – golgota. Svaki sat i svaki dan. I godine, posle. Već je dvadeset i prva od strašnog pogroma Srba, a rane ne zaceljuju. Ovi dani sećanja na zbegove u koje je prema Srbiji sateran srpski narod iz Like, Dalmacije, sa Korduna i Banije… Sa Kupresa, iz Livna, Duvna, vraćaju slike užasa.

– Samo me smrt može osloboditi tih slika – kaže Zora. – Suprug je otvorio staje da nam blago ne ostane vezano. A blago neće na kapiju. Sa svih strana gruvaju granate, a ono stoji. Mi uprežemo konje, jedva izvlačimo kravu iz štale. Velim, trebaće mleko deci u kolonama.

– Idemo prema Mliništu, kolona je sve nepreglednija. Okom ne možeš da je obuhvatiš. Poterali ljudi stada. Zvone praporci i razležu se jauci. Ja se okrenem, a kuća mi zamiče. Nije meni do zidova. Za mene je kuća – čovek.

– Uz Fabino brdo, zastaju kolone. Odnekud udarila i nesrećna kiša, jaka, valja kamenje. Valja zaprege. Samo vidiš: i konji i kola završavaju u provalijama. S njima i ljudi. Seljaku nema života kad vidi takvu nesreću. Kolone užasa, ipak, nastavljaju, a niko ne zna gde će završiti. Odnekud, pridružuje nam se i vojska. Valjda, sa Šatora. Razbijena i razočarana.

Ne znaju gde su im porodice. Vojnici u naručju prihvataju tuđu decu, kao svoju. U Hotkovcima sam poslednji put pomuzla kravu, podelila mleko deci i pustila je. Čula sam, posle, u Banjaluci, da se vratila kući. Čuli su je poslednji zbegovi kako riče. Zašto vam ovo govorim? Zato što je seljaku krava hraniteljica.

Mrkonjić Grad, tri dana posle…

– Ovde smo ostavili konje. Negovane i lepe. Ovakve su grive imali. Čudesne. Rekli smo domaćinima kod kojih smo ih ostavili: ako se vratimo, jedan vranac je vaš. Ako se ne vratimo, sve je vaše. I, nastavili smo dalje.

A dalje…

Umiru kraj puta starci. Ukopavaju ih bez kovčega. Vremena ima tek da se krstom od grana svežeg drveta obeleži grob. Majke sahranjuju sinove, ranjenike. Ječi cela kolona. Ječi do Banjaluke. Od Banjaluke do Dervente, Modriče, Brčkog. Do Sremske Rače i onog mosta, gde nas zaustavljaju.

Vreme današnje…

– A živi se, malo kuće smo podigli ovde, u Busijama. Jednom smo prikupili snagu da se vratimo u Reljino Selo. Da vidimo… Suprug nije izdržao kada je video da je tamo sve uništeno. Kamen na kamenu nije ostao. I ja to sve sanjam. A volela bih da mi se barem u snu vrati onaj život, pre ove smrti.

Milena MARKOVIĆ

Izvor: NOVOSTI

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: