fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Savo Štrbac: Leš NN. 33

Jednog prohladnog januarskog jutra 1993. godine vojska Republike Hrvatske je počela agresiju na Ravne Kotare.

Karta hrv. agresije na Ravne Kotare 1993.
Karta hrv. agresije na Ravne Kotare 1993.

Napad je bio neočekivan i silovit. U prva dva dana hrvatska vojska je zauzela veći dio područja. Da bi se zaustavio njen dalji prodor u dubinu teritorije, prema Benkovcu, na Ravne Kotare su svaki dan stizali dobrovoljci i jedinice iz drugih dijelova Republike Srpske Krajine. Među prvima došla je Specijalna jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova iz Knina, da bi organizovala odbranu sela Pridrage. U njoj je bio i Mišo iz Strmice, sela pored Knina, mladić izuzetne fizičke konstrukcije, a star svega dvadeset i po godina.

Borbe oko Pridrage bile su žestoke, često su se vodile prsa u prsa. U jednom žestokom napadu neprijatelja poginula su dvojica iz Specijalne jedinice. U silovitom kontra-napadu saborci su uspjeli da dođu do njihovih tijela. Jedan od poginulih bio je Mišo.

Glas o pogibiji specijalaca stigao je do porodica. Smrt je u to vrijeme bila svakodnevna pojava na Ravnim Kotarima. Tokom dana se znalo desiti da poginu desetine boraca i civila. Za porodice je bilo važno da sahrane svoje mrtve uz dužne počasti. I Mišini su se, ophrvani tugom, na to pripremili. Otvorili su porodičnu grobnicu i čekali posmrtne ostatke svog jedinca.

U međuvremenu, Hrvati su potisnuli branioce Pridrage. Saborci nisu uspjeli da iznesu leševe poginulih drugova. Imali su vremena samo da ih sklone u neki prikrajak, računajući da će ih pokupiti kada se vrate na to područje. I, zaista, ubrzo su stigli natrag, ali leševima nije bilo ni traga.

Mišini posmrtni ostaci, tako, nisu stigli u Strmicu, a roditelji su zatvorili grobnicu, uz tračak nade da je njihov sin ipak živ. Nadu su podgrijavale i glasine da ima dosta zarobljenih Srba u zatvorima Zadra, a da su neki od njih prikazani i na HTV-u, pa i na evropskim televizijama. Mišinim roditeljima su se javljali poznanici i prijatelji tvrdeći da su im sina vidjeli na televiziji. Nada je rasla.

Početkom aprila Komisija Republike Srpske Krajine dobija od Komisije Republike Hrvatske opise Srba poginulih na Ravnim Kotarima, sahranjenih u zajedničkoj grobnici u Zadru. I Mišin otac je došao da to pogleda. Dugo je gledao i čitao opis označen sa “N.N. 33”. Ništa nije govorio. Dolazio je i narednih dana i dugo gledao isti opis, te je počeo da govori da on odgovara Mišinom izgledu. S vremenom, povjerovao je da je to upravo Mišin opis. Počeo se i raspitivati kada ćemo prenijeti posmrtne ostatke u Republiku Srpsku Krajinu. Bio je sve tiši i tužniji. Nada je iščeznula.

Među Srbima poginulim na Ravnim Kotarima je bilo mnogo neidentifikovanih, pa su se komisije dogovorile da se identifikacija obavi na osnovu vještačenja papilarnih linija. Za to je bilo potrebno da vještaci imaju nesporne i sporne otiske. Pošto su Hrvati prije sahrane uzimali otiske prstiju za većinu pobijenih Srba, mi smo iz milicijskih kartoteka, iz ličnih kartona, uzeli otiske prstiju onih za koje se pretpostavljalo da mogu biti među ubijenima. Prema dogovoru dvije strane, vještačenje je obavljeno u Zadru, a stručnom timu su pridružena dva holandska eksperta koje je angažovala posmatračka misija Evropske zajednice iz kninskog centra. U junu 1993. godine stižu rezultati vještačenja. Jedan broj leševa je i nakon njega ostao neidentifikovan, jer njihovi otisci, bilo sporni ili nesporni, nisu bili pogodni za vještačenje. Takav je bio i “N.N. 33”.

Kod Mišinog oca to ponovo podgrijava nadu. Tračak se uskoro pretvorio u uvjerenje da mu je sin zaista živ. Podgrijali su ga i neki od zarobljenika razmjenjenih kod Čelebića nekoliko dana po prijemu rezultata vještačenja. Dvojica tada razmjenjenih Srba, rodom iz Okučana, kada im je Mišina sestra pokazala bratovljevu sliku, izjavljuju da ga poznaju. Tvrde da se nalazi u Lepoglavi, u sekciji broj 9.

Ovo saznanje dovodi Mišinog oca i sestru ponovo meni. Veselo mi pokazuju ceduljicu sa imenima i adresama dvojice koji tvrde da je Mišo u Lepoglavi. Često mi dolazi i Mišin ujak milicionar, koji na sestrića liči kao “jaje jajetu”. Priča da je razmjena u Čelebiću vratila radost u porodicu. Dolazili su prijatelji, pilo se i veselilo. Sestra je svaki dan išla u kninske prodavnice i kupovala poklone za brata, hvaleći se kako će on brzo doći iz zarobljeništva.

Takva radost u Mišinoj porodici potrajala je dvadesetak dana. U julu 1993. godine hrvatska strana je sukcesivno počela da isporučuje posmrtne ostatke Srba stradalih na Ravnim Kotarima, privremeno sahranjene u Zadru. U jednoj od serija, isporučen je i leš sa oznakom “N.N. 33”. Niko od rodbine nestalih nije “tipovao” na njega, te sam pozvao Mišinog ujaka i rekao mu da on najprije pogleda sanduk “N.N. 33”, kako bez krajnje potrebe ne bismo uznemiravali ostale članove porodice.

Prihvatio je prijedlog. Nakon letimičnog pogleda, rekao je da su to vjerovatno Mišini posmrtni ostaci. Obećao mi je da će porodici prenijeti vijest o pripremljenoj identifikaciji, tražeći za taj zadatak predstojeći vikend.

Ali, u ponedjeljak, prvi telefenski poziv bio je od Mišinog oca. Upitao je: “Kada će biti?” Odgovorio sam: “U srijedu,” misleći na dogovorenu identifikaciju. Vjerovao sam da je rođak obavio dogovoreno. Međutim, s druge strane žice se čula ushićena konstatacija: “Znači, Mišo dolazi u srijedu,” i postalo mi je jasno da otac još uvijek vjeruje da mu je sin živ i da treba da bude razmijenjen. Šta sada? Pozvao sam ga da navrati u kancelariju. Pojavio se prilično brzo. Za njim se na vratima stvorio i Mišin ujak, dajući mi znak da ocu nije ništa rekao. Rekoh ocu da sjedne. Ispričah mu da smo preuzeli posmrtne ostatke “N.N.33”. Ne čekajući da dovršim, upitao me šta se to njega tiče, kada je Mišo u Lepoglavi. Zamolio sam ga da smogne snage i pristupi identifikaciji, jer tijelo s oznakom “N.N. 33” izvjesno jeste nečiji sin. Bilo bi mi drago da to nije Mišo, ali je potrebno da se to i utvrdi. Saslušao me, pa rekao: “Vi ste ludi! Moj Mišo je živ.” Okrenuo se i izišao.

Bila je srijeda. Stigao je patolog iz Banja Luke. Stigli su i Mišini roditelji, sestra i tetka. Kada je otvoren plehani sanduk, dugo mu niko nije prišao. Prva se okuražila tetka. Zatražila je da pogleda vunenu čarapu s leša. Dodali su joj je. Pažljivo ju je pregledala i rekla: “Da, ja sam je isplela. Poznajem svoj rad među hiljade drugih. Poklonila sam mu ih pred odlazak na front.” Otac zatraži opasač. Dugo ga je gledao, te prošaputa: “Dao sam mu ga prije odlaska u rat.”

Sedam se detalja sklopilo u bolnu spoznaju da su u sanduku na čijem je poklopcu pisalo “N.N. 33” Mišini posmrtni ostaci.

Obeshrabren, otac je rekao: “Sahraniću ga kao svog sina, ali vas molim da mi omogućite da vidim i onog Mišu iz zatvora u Lepoglavi.”

* * *

Svoj dio je obavio. Komisija, pak, ni do danas nije doznala da li je neki Mišo zaista bio u Lepoglavi, u sekciji broj 9. Ono u šta je Komisija sigurna jeste da Mišo iz Strmice nikad nije bio u Lepoglavi.

Priča je objavljena u knjizi “Zvona sudbine”, autora Save Štrbca

Izvor: VERITAS

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: