SANU: Jasenovac – najstrašnija srpska riječ

Jasenovac je mjesto pred kojim riječi i moć razumijevanja posustaju, ali o njemu se mora govoriti jer je dužnost i obaveza zlo prepoznati u začetku dok nije kasno, izjavio je predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti Vladimir Kostić na naučnom skupu povodom 75 godina od osnivanja logora Jasenovac u NDH.

Otvarajući skup u SANU, Kostić je rekao da žrtve stratišta Jasenovca – Srbi uz svoje sugrađane Jevreje i Rome – te „večne krivce svakom zlu i nepoćudni građani NDH“, zahtjevaju trenutak sjećanja, poštovanja i pognutu glavu.

„Zašto danas umesto ćutanja koje je primereno, ipak, govorimo? Zato što danas ne samo kao narod, država nego i kao homo sapiensi, kao ovo nešto civilizacije što je čovečanstvu preostalo, nemamo više prava na nemost. Dužni smo da zlo prepoznamo u začetku dok nije kasno svuda i na svakom mestu“, poručio je Kostić.

On je istakao da strahote Jasenovca ne određuje toliko ogroman broj ubijenih, niti „izvođači zločina“, nego namjera sa kojom je to rađeno.

Akademik Kostić poručio je da je „najstrašnija politička misao koja hrani izopačenost zločinca, naum koji je u osnovi realizacije takvih stratiša i pseudoideologija i pseudoobjašnjenje satiranja koje ih opijene krvlju opravdava“.

„Mi danas ovde ne upiremo prstom ni u jedan narod i ni u jednu veroispovest. Bilo bi to neoprostivo i nedostojno ovog mesta /SANU/. Samo se određujemo prema zločinu koji se jeste odigrao, prepoznajemo ga i pamtimo sa, često izneverenom, idejom da se ne ponovi“, rekao je Kostić.

Akademik Vasilije Krestić je u obraćanju kroz izvode iz dokumenata, prije svega hrvatskog porijekla, pokazao da je genocidna ideja kao načinu rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj njegovana tokom mnogih decenija počev od druge polovine 19. vijeka i da je bilo samo pitanje vremena kada će i kako biti realizovana.

Krestić je naveo da je hrvatska politička misao zasnovana na „hrvatskom državnom i povijesnom pravu“ bila i do današnjih dana ostala duboko prožeta idejom genocidnog rješenja srpskog pitanja.

„Ako se uporede ideje o tome kako su istaknuti hrvatski političari pravaši i frankovci iz druge polovine 19. i početka 20. veka nameravali da reše pitanje Srba u Hrvatskoj, sa činjenicama kako su to pitanje rešavale Pavelićeve ustaše i kako ga je riešio Franjo Tuđman, onda je lako uočiti da u svemu postoji neraskidiva, logična i organska veza i kontinuitet“, rekao je Krestić.

On je istakao da hrvatska strana takvih dokaza o spremnosti Srba na genocid nema i da stoga ona „uzaludno, ali drsko i uporno pokušava da inkriminiše ‘Načertanija’ Ilije Garašanina i ‘Memorandum’ SANU“.

„Na sreću i na čast srpske strane u tim dokumentima nema klanja – reči koja se kao ružan refren ponavlja u mnogim hrvatskim spisima vrlo istaknutih Hrvata“, rekao je akademik Krestić.

On je istakao da su ideje o genocidnom uništavanju Srba i stvaranju „velike etnički i rimokatolički čiste Hrvatske“ nadživljavale sve državne okvire, političke i društvene sisteme.

„Kao crvena nit ona se provlačila od Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Mihovila Pavlinovića, Josipa Franka, Frana Supila, Stjepana Radića i Ante Pavelića do Franje Tuđmana“, naveo je Krestić.

On je zaključio da sredina u kojoj se genocid smatra „prirodnom pojavom imanentnom ljudskom društvu od biblijskih vremena do naših dana“, kako je napisao Tuđman u svojoj knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“, i koja sistematski smanjuje broj stradalih u genocidu i poriče genocid, te koja je etnički očistila Hrvatsku od Srba „dokazuje da je morbidna i zaslužuje da bude žigosana i osuđena od čitavog civilizovanog svijeta“.

Krestić je ukazao da to zaslužuje i sredina u kojoj se tvrdi da „veliki narodi znaju ne odricati se svojih važnih ljudi i onih koji su odgovorni za povijesne zločine“, kako je zločine pokušao da opravda don Živko Kustić u zagrebačkom „Glasu koncila“.

„Kako se to dosad nije dogodilo i kako se po svemu sudeći u dogledno vreme neće dogoditi, ne treba sumnjati da će ta sredina i ubuduće biti potencijalno žarište novih smutnji i dubokih poremećaja u okruženju“, rekao je Krestić.

On je zaključio da zbog toga nikada nemamo pravo da se uljuljkujemo u osećanje da se genocid ne može ponoviti, pošto mnoga dešavanja u današnjoj Hrvatskoj dokazuju da opaka netrpeljivost i vjekovna usađivana mržnja prema Srbima nije nestala, da ona ne jenjava i da se učestalo ispoljava na najrazličitije načine.

Profesor Mira Radojević rekla je da je Jasenovac najstrašnija srpska reč – simbol tolikog nepojmljivog zla da se onima koji su ga videli, slušali i čitali o njemu činilo da potiče iz nekog drugog svijeta, koji ne pripada ljudskom.

Ona je navela da nikada neće biti moguće doći do preciznog broja žrtava Jasenovca, ali da je danas imenom i prezimenom utvrđeno – oko 200.000 onih za koje se zna da su ubijene u Jasenovcu.

Radojevićeva je objasnila da su mnoge žrtve ubijene a da nisu ni stigle do Jasenovca, a da su naročito u posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata od jeseni 1944. do aprila 1945. godine u Jasenovac deportovani svi logoraši i zatvorenici iz svih logora i zatvora na teritoriji NDH, kako bi bili ubijeni.

„Ali, s obzirom na to da su deo tog monstruoznog posla obavile takozvane divlje ustaše, 1941. i 1942. godine, kao i u poslednjim mesecima Drugog svetskog rata, jasno je da do definitivnog broja nikada nećemo doći. Mislim da je cifra od 100.000 ljudi kojom se barata premala, jer se pouzdano zna da je ubijeno samo oko 40.000 Roma, pedesetak hiljada Jevreja i tako dalje“, navela je Radojevićeva.

Naučnom skupu prisustvovali su i predsjednik Skupštine Srbije Maja Gojković, predstavnici jevrejske i romske zajednice, Srpske pravoslavne crkve, predstavnici Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, koje je predvodio zamjenik predsjednika Vaskrsija Janjić, i predstavnici diplomatsko-konzularnih misija, obrazovnih i naučnih institucija.

Na početku skupa prikazan je dokumentarni film o logoru Jasenovac.

Izvor: Radio Televizija Republike Srpske