Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
SpanishKiša neumorno pada a vjetar fijuče i probija do kosti. Probija do same duše koja se smrzne čim vidi humke Donje Gradine. Nepregledna polja sa grobnicama kojih ima na stotine.
Kiša koja pada nije kiša već suze naših mučenika čije su kosti još uvijek prekrivene travom. A njihove duše sa Gospodom stoje. Stoje i gledaju potomke, poštovaoce kako se odnose prema njima. Stotine ljudi i djece koračaju stazom od tucane cigle i ne znaju gdje su došli.
Ne znaju da hode po kostima pradjedova, kostima djece, baka i majki. Nema više tišine…čuje se smijeh, vrisak, cika, aplauz.
Slabo se čuje molitva i poj sveštenika, slabo se čuju oni koji bi trebali najviše da se čuju. Došla sam da zapalim svijeću za ono malo čedo, oteto iz majčinih grudi. Podignuto visoko u zrak i nabodeno na nož. Svijeću za sve nevine žrtve tog strašnog Pokolja, Nezavisne Države Hrvatske.
Stid me je što poslije 74. godine nismo uspjeli, smogli snage, volje i želje sagraditi Hram za naše mučenike.
Stid me je kad visoki predstavnici našeg naroda izađu na binu i sramota ih je reći da su naši mučenici poklani samo zato jer su bili Srbi pravoslavci.
Stid me je što i poslije 74. godine niko nije pozvao preživjelog logoraša da priča o stradanju, tom strašnom mučenju.
Stid me je Vas koji se stidite svojih pradjedova, svojih korijena, svojih mučenika.
Stid me je što profesori, nastavnici nisu djecu bar u autobusu obavijestili kako treba da se ponaša na parastosu.
Stid me je što naša djeca ne uče o Pokolju nad pravoslavnim Srbima.
Stid me je što jedan Jevrejin zna više o našem stradanju nego mi.
Sramota je da mi pozdravljamo aplauzom jednog predstavnika vlasti. Nismo na mitingu draga braćo i sestre, nismo na predizbornom skupu.
U Donju Gradinu dolazimo na parastos za ubijene, svirepo ubijene Srbe, Jevreje, Rome.
U Jasenovcu i Donjoj Gradini, mjestu gdje je zvijer ubijala, klala i pravila sapun od ljudi nema aplauza.
Ne znam dokle ćemo mi Srbi da se ponašamo, bahato, nezaiteresovano!?
Nije ni čudo što nam umanjuju brojeve, što nam istoriju pišu koljači.
Mi pravoslavni hrišćani zaboravljamo naše stradanje kroz vijekove. I onda se pitamo zašto nam se sve ovo dešava?!
Najveće stratište Jasenovac – Donja Gradina, mi smo zaboravili, zapustili i dolazimo godišnje jednom, i to nas tjeraju. Dođite sami i u tišini prođite čitav kompleks možda vam tad bude jasno.
Jasno, da su ustaše Hrvati odvajali kosti od mesa i u velikim kazanima kuvali sapun. Da su pravili takmičenja ko će više i brže poklati Srba. Da su nam majke , bake, djevojke silovali, da su očeve tjerali da ubiju sinove. Svaki grob, svaka humka ima jednu Jelenu, Stoju, Milicu, Aleksu, Radu, Stojana, Milana, Jovana.
Bezumlje jednog naroda jedva čeka da ponovi isto. A mi smo ti koji zaboravljamo, okrećemo glavu.
Da li će za godinu, dvije ili deset, niknuti najveći Hram na krvavom polju, ostaje da vidimo!
Da li će na sledećem parastosu preživjeli logoraš ispričati svoju priču?
Ne znam!
Znam samo da nismo dostojni svojih predaka.
Mučenici naši, molite Gospoda za nas grešne!
HRISTOS VASKRSE!
Autor: Sandra Blagić
Od istog autora:
Sandra Blagić: Časni krst na Dinari
Sandra Blagić: Kako mislimo da nas neko poštuje, kada mi ne poštujemo svoje mrtve?
Sandra Blagić: Ne dozvolimo da nas opet kolju, protjeruju, da nam lome kičmu!
Sandra Blagić: Napokon znam gdje počivate
Sandra Blagić: Dan kada se Velebit tresao
Sandra Blagić: Djeca su bila samo broj bez imena i prezimena
Sandra Blagić: Zašto zaboravljamo kada znamo da je zaborav …
Sandra Blagić: Tamo gdje me jeza ne obuzme od straha, već od …
Sandra Blagić: Istina nam na kraju jedino i ostaje, zar ne …
Sandra Blagić: Zašto Krajišnici neće organizovano u …
Sandra Blagić: Još jedno stratište pravoslavnih Srba …
