Radivoje Kerović: PAMĆENjE I ZAVJEŠTANjE

Zaboravljanje je, osim uobičajenog neophodnog zaboravljanja nebitnog, isto što i kvarenje, zanemarivanje, iskorjenjivanje, propadanje, siromašenje, iznevjeravanje, izdaja, rasipanje i nepoštovanje u svim poljima ljudske svijesti i življenja.

Sažetak:

Baveći se aktuelnim i važnim problemom kulture pamćenja, autor u radu promišlja prirodu pamćenja i sjećanja i njihovu ulogu u ljudskom životu. Stojeći na stanovištu da pamćenje i sjećanje imaju duboke ontoantropološke korijene kao činioci ljudskog uma i duha, on zastupa i tezu da savremeni tehnički svijet slabi a ne jača istinsko pamćenje. A ovo, mišljenje je autora, stoji u tijesnoj sprezi sa logikom uma i predstavlja sržni činilac ličnog i nacionalnog identiteta, čovjekovog dostojanstva i ponosa. U tom smislu istinsko pamćenje omogućuje ozbiljenje čovjekovog uzvišenog priziva i zavještanih dužnosti i obaveza. Tako ono potkrepljuje i jača čovjekovo osmišljeno i usavršiteljno bitisanje u svijetu. Zaboravljanje ga naprotiv slabi.

Ključne riječi: pamćenje, sjećanje, zavještanje, kultura pamćenja, lični identitet, nacionalni identitet, dostojanstvo, ponos, pozvanje, sloboda, samosvijest, samobitnost.

Kultura pamćenja i savremeno brisanje pamćenja

Možda nijedna energija ljudskoga duha nije u našem dobu tako opterećena kao što je to pamćenje. Sve se nastoji sačuvati, zabilježiti, memorisati, uskladištiti i pohraniti u informacione baze i tzv. fondove znanja. Bitno i nebitno, važno i suvišno, smisleno i isprazno predstavlja goli sadržaj tih baza i fondova. Sve se nastoji pratiti, kontrolisati, projektovati i modelovati, a potom programirati i usmjeravati. Ljudi i narodi, globalni i lokalni procesi i kretanja, ideje i stanja svijesti. Sve je to izloženo bujičnom naletu tehnoloških dostignuća informacionog društva za koje je informacija najveći kapital. Globalizacijsko – mondijalizacijski procesi podržani i omogućeni savremenim medijima i telekomunikacionim sistemima, televizijom, internetom, društvenim mrežama i mobilnom telefonijom, špijunskim i programima za praćenje, kontrolu ljudi i preprogramiranje njihove svijesti pružaju moćnima našega doba mehanizme i sile o kakvima imperijalisti i diktatori ranijih vremena nisu mogli ni da sanjaju. Omogućuju im da skriveni iza kulisa pod vidom demokratizacije, sveopšteg napretka i dobrobiti čovjeka i čovječanstva ostvaruju svoje mračne satanske ciljeve. Industrijsko – tehnološki pogon prekomjerno je osnažio čovjeka i bezmjernu volju za moć moćnih, tako da je svijet postao tijesan a dešavanje poprimilo planetarne razmjere. Zato se i savremeni njemački filosof Hans Jonas, dobro sagledavši prirodu tehnološke civilizacije koja je promijenila suštinu ljudskog djelovanja, sjetio da je za takvo djelovanje potrebna i nova etika, makroetika za tehnološku i planetarnu civilizaciju. Svjestan dubine opasnosti i dalekosežnosti promjena po čovjeka i čovječanstvo, on je formulisao dva osnovna imperativa takve etike koji zahtijevaju, slobodnije rečeno, – 1. da ljudi žive, da čovjek opstane i, 2. da ljudi žive dobro, dostojno čovjeka kao umnog i slobodnog bića.

Umni Hans Jonas je tako razmišljao imajući u vidu prirodni i spontani proces razvoja industrijsko – tehnološkog društva. Ono što on nije imao u vidu jeste zlonamjernost savremenih moćnika udruženih u tajna društva i centre moći, iz kojih oni projektuju i modeluju zbivanja u svijetu, indukuju i usmjeravaju globalne procese novog svjetskog poretka i uobličuju novi tip čovjeka bez identiteta i integriteta, bez samosvijesti, dostojanstva i ponosa, sopstvene pameti i moralne časti. Takva praksa, takvi uticaji i takvo projektovanje i usmjeravanje iz pozadinskog plana, vještačkim putem, vještačkim mehanizmima i na vještački način, u svrhu ostvarenja strateških mračnih ciljeva totalne vladavine nad svijetom i čovjekom, imaju za posljedicu univerzalnu vještačku kulturu u vidu globalnog svijeta života koja neutrališe i poništava prirođenu i zdravu supstancu čovjeka i čovještva kako u biću ljudske ličnosti tako i u biću pojedinih naroda, nacionalnih identiteta i kultura. Slabljenje i potiranje te supstance u čovjeku, o kojem sam opširnije pisao u knjizi Samobitnost i dostojanstvo (2015), ima krajnje opasne i pogubne biološke i ontoantropološke posljedice. Naime, po svemu sudeći ono vodi potpunom izrođavanju, kvarenju i propadanju čovjeka i ljudske prirode. Brojni su znakovi koji ukazuju na to da je čovjek lakomisleno i glupo, iako namjerno, prekoračio svoju unutrašnju mjeru pa od bića koje gradi i oblikuje svoj ljudski svijet, svoju kulturu kao drugu prirodu, kako bi rekao Gelen, i vodi svoj život, kako bi to rekao Plesner, uzurpirao sebi pravo da vještačkim putem preoblikuje i samog čovjeka i sazda novi tip čovjeka. Da su takvo ponašanje i praksa opasna nizbrdica i stranputica ljudske istorije i razmišljanja, uviđaju još uvijek samo umni. Čak i ogromnoj većini intelektualnih učesnika u javnim poslovima i prostoru javnog uma, takve opasnosti ne dopiru do svijesti, bilo zato što su i sami sudionici i promotori novog svjetskog poretka opsjednuti njegovim „vrijednostima“, bilo zbog toga što su umno ograničeni i nesposobni da shvate uticaje iz pozadinskog plana. Skoro svima nedostaje zdrave opreznosti, nepovjerenja i trezvenosti u odnosu prema brojnim inovacijama i administratorima svih vrsta i fela.

Kako je univerzalna vještačka kultura i sama imperijalna i protivljudska, svjedoči nam i svojim zdravoumnim razmišljanjem  i savremeni antropolog Entoni Smit. To razmišljanje glasi: „Za razliku od prethodnih kulturnih imperijalizama, ukorijenjenih u etničko vrijeme i mjesto porijekla, nova globalna kultura univerzalna je i bezvremena. Budući eklektična, ravnodušna je prema mjestu i vremenu. Fluidna je i bezoblična. Mada je danas razvijenija na Zapadu negoli drugdje, postmoderna kosmopolitska kultura prenosi se širom svijeta preko masovnih medija i telekomunikacija. On je ovdje i sada, i svugdje. Ne može se pohvaliti istorijom ili istorijama; narodni motivi kojima se služi iskopavaju se radi površinske dekoracije jedne „naučne“ i tehničke kulture okrenute sadašnjosti i budućnosti. Takođe je to u biti vještačka kultura“[1].

Generalni ambijent u kojem mi živimo kao ljudi i narodi je, dakle, ambijent novog svjetskog poretka i globalne vještačke kulture koja slabi i potire bazična ljudska i identitetska obličja, jedinstvenu smislenu i sadržajnu supstancu u čovjeku i vitalne i bitijne duhovne vrijednosti koji pružaju okvir ljudskom življenju u svijetu. Ali prirodan i zdrav okvir ljudskom življenju može da pruži samo ukorijenjenost u jednom svijetu života i jednoj organskoj kulturi kao jedinstvenom obliku ljudskog bivstva. Stoga je u pravu i umni biolog i etolog Konrad Lorenc kada kaže: „U najdubljoj prirodi čovjeka, kao prirodnog kulturnog bića, utemeljeno je da se identifikovanje koje ga potpuno zadovoljava nalazi samo i jedino u jednoj kulturi“[2].

U takvom generalnom ambijentu u kojem živimo kao ljudi i narodi bavimo se i pitanjem kulture pamćenja i savremenog brisanja pamćenja. Pri tome preodređeni ne samo opštim osobenostima epohe i savremenog svijeta, već i našim nacionalnim karakterom i regionalnim društvenim kontekstom i istorijskim okolnostima života. Pažljivije posmatrano, na naše pamćenje i na naše razumijevanje značenja pamćenja utiču brojni uzroci. Ovdje ću samo ukazati na presudan uticaj savremenih medija na čovjekovu svijest i psihu i rastući proces infantilizacije ili podjetinjavanja čovjeka, koji je praćen procesom feminizacije u svim oblastima našeg življenja. I jedna i druga pojava, od kojih još ni jedna nije dovoljno dobro sagledana i promišljena, u zabrinjavajućoj mjeri slabe pamćenje i njegovu ulogu u našim životima. Tako savremeni mediji, sveprisutni i skoro svemoćni, na višestruke i još nedovoljno prepoznate načine opterećuju ljudski mozak, slabe psihu i moć zdravoumnog rasuđivanja. Njihov uticaj je toliki i takav da je umjesno govoriti o svojevrsnoj medijalizaciji svijesti. Ova obuhvata zbir medijskih pritisaka i uticaja na svijest, mozak i intimni subjektivni život čovjeka i naroda. Shvaćena na ovakav način medijalizacija svijesti „označava i obuhvata osim spontanog takođe i organizovano i sistematsko, namjerno i plansko, ciljano, dirigovano i kontrolisano uticanje na svijest i duševni život, na mozak i ličnost ljudi i naroda koji sprovode vladajući centri moći zapadnog svijeta u cilju manipulacije čovjekom, njegovog programiranja i uspostavljanja potpune kontrole nad ljudima, procesima i događanjima. Tu vrstu medijalizacije i medijskog uticaja, dirigovanja, programiranja i obezumljivanja ljudi možemo nazvati i specijalnim i neokortikalnim ratom protiv čovjeka, njegove svijesti i dostojanstva“[3]. O tome neokortikalnom ratu pionirski je pisao Svetozar Radišić u djelu Neokortikalni rat.

O podjetinjavanju čovjeka Konrad Lorenc je pisao skoro još prije pola vijeka. Imajući u vidu mogućnost zbrajanja prirodnih i kulturno uslovljenih procesa, slabljenje i gašenje „zdravih instinkata“, kriminalizovanost savremene omladine, koja je ustajala protiv svake tradicije i starije generacije po svaku cijenu, alergična na poredak i hijerarhiju, on je ukazivao na genetsko podjetinjavanje i propadanje čovjeka[4]. Danas se njegova saznanja i strahovanja nažalost obistinjuju. Oko nas i u našem svijetu u prilici smo da sagledavamo procese koji su posljedice dubljuh dešavanja u savremenoj ljudskoj stvarnosti.

Bazično značenje pamćenja i logika uma

Kada se danas bavimo pitanjem kulture pamćenja onda moramo biti svjesni karaktera vremena u kojem živimo. Da ništa nije kao što je bilo i nije ni slično onome što je bilo prvi je stav svijesti od kojeg treba da počne rasvjetljavanje prirode i kulture pamćenja. Izmijenili su se i ljudi, i njihove moći, njihova stremljenja, moral i način rasuđivanja. Što je donedavno podlijegalo moralnoj osudi sada se uzima bez otpora, vrijednosti koje su izazivale poštovanje, sada se urušavaju i omalovažavaju, istinito, lijepo i dobro, čast i poštenje, izazivaju podsmijeh, sveto, uzvišeno i božansko tretiraju kao snoviđenja naivne i nezrele svijesti. Aksiomi uma i načela logičkog rasuđivanja prestaju da važe. Savremeni čovjek troši svu svoju energiju da isprati dinamiku obaveza i da izađe na kraj sa sve besmislenijom ritmikom života. Nema snage da se odupre sveopštoj infantilizaciji i prevlasti duha nezrelosti i života bez autoriteta starijih i dublje pameti. Na djelu imamo neprirodno i štetno podmlađivanje čitavih oblasti života, u javnom i političkom sektoru, u medijima, u akademskom i naučnom sektoru, i drugdje. Omladina je uvijek bila tu na pragu da bude uključena i postane nosilac vitalnih socijalnih, porodičnih, političkih, akademskih i naučnih obaveza i dužnosti. U individualističkom, otuđenom i raskorijenjenom svijetu sve je podređeno njenom zadovoljstvu i nezrelom ukusu. Mase povodljivih, poslušnih ljudi bez sopstvene pameti i sa pokretnim – okrnjenim identitetom, koje planski i organizovano produkuje novi svjetski poredak, u stanju su da zatru samu supstanciju uma i potisnu i najdublju mudrost i najrazložniji otpor. Ovi mutni i silazni procesi rezultiraju gubitkom samopoštovanja i samosvijesti, što se iz pozadinskog plana i priželjkuje. Jer svijest o sopstvenoj nedovoljnosti i neukosti interiorizovana je u podaničku poslušnost administratorima i netrpeljivost prema starijim nosiocima ugleda. Zato se oni složno potiskuju i sklanjaju gdje god je to moguće, čim prestane prijeka potreba za njihovom licencom i profesionalnim priznanjem. Odnos savremenih mladih prema precima, uveliko i prema roditeljima, takav je da oni ne znaju za blagoslov otaca, ne cijene ga i ne žele. Značenje blagotvornog nasljeđa i upliva dobrih običaja na potonji život skoro da je sasvim iščezlo i kod starijih generacija. Njihovo postojanje više ne ozračuje blagotvorni i mudrosni glas prošlosti. I spremnost mladih da odu u drugačiji i daleki svijet dvoznačna je. Ona je koliko svjedočanstvo o uplivu tog svijeta i njegovih vrijednosti u svijest mladih, toliko i pokazatelj njihove raskorijenjenosti i odsustva privrženosti nacionalnom svijetu i njegovim vrijednostima. Vrijedna pouka Jakšićeve pjesme Otac i sin, aktuelna je i danas. Otac može i da voli sablje i koplja, puške i pištolje, a sin „jarca pečenog“, mobilne telefone i skupe automobile. Olak je i površan izgovor i starijih da na našim matičnim prostorima nema perspektive za bolji i uspješniji život. U načelu odgovornost za napuštanje sopstvene zemlje počiva i na starijima, koji su i sami podlegli nezdravom duhu potrošačkog društva i njegovih izopačenih vrijednosti.

Pažljivije posmatrano, ne samo podjetinjavanje već ni feminizacija kao pojava savremenog svijeta nije opojmljena u svojim dalekosežnim pogubnim posljedicama. Svojom uskom, nezrelom i plitkom sviješću savremena žena slabi pamćenje, pozitivni i sazdateljni vrijednosni poredak, istinosne i smislene okvire života i rasuđivanja. Načelno posmatrano, ona pospješuje razvoj hedonističkih osjećanja i poriva, pa tako urušava i hijerarhijski poredak neophodan za oblikovanje zdrave samosvijesti čovjeka. Kako se moglo predvidjeti, a brojna istraživanja su to pokazala, tzv. nefrustrantno vaspitanje djece i feminizacija savremenog muškarca vezane su pojave koje imaju za posljedicu rađanje neurotičara a ne zdravih i punoljetnih ljudskih ličnosti…Sve ove, i ovdje nepomenute pojave, uz rastuće zaposjedanje i opterećivanje ljudske svijesti fikcijom ne samo što slabe moć rasuđivanja, već takođe izmiču dublji smisao i podlogu ljudskom životu.

Taj smisao i tu dublju podlogu zahvaljujemo nasljeđu. Jer ništa ne počinje sa nama, osim onoga što sami pokrenemo iz okrilja moćnog i blagotvornog nasljeđa. Pozitivna i konstruktivna snaga nasljeđa, u najširem smislu te riječi, u najvećoj mjeri zavisi od pamćenja. Dakako i od toga kakvo je pamćenje. Jasan signal da sa tim pamćenjem nije sve u redu jeste i naše bavljenje kulturom pamćenja. Ne stoga što je to bavljenje izlišno i nepotrebno. Naprotiv, ono je uvijek potrebno i nasušno. Posebno u našem dobu brisanja pamćenja iz svijesti ljudi i njegovog pohranjivanja u elektronske i ine baze podataka. Jasan signal da sa pamćenjem nešto nije u redu sadržan je u samom izrazu kultura pamćenja. On je u najmanju ruku dvosmislen. Budući da je pamćenje nešto urođeno i prirodno, svojstveno ljudskoj svijesti i duhu, onda izgleda da na njega ne treba obraćati pažnju. Sve dok je dejstveno i živo, funkcionalno. Uprkos tome što se ono može jačati uvježbavanjem i oživljavati slobodnim htijenjem duha. Kultura pamćenja, pak, iziskuje gajenje, njegovanje, čuvanje i oplemenjivanje nečega, u ovom slučaju uzdizanje i jačanje pamćenja. Baš zato što je ono oslabilo, postalo upitno i ugroženo, pa ga treba oživjeti i osvježiti. U tom smislu je i kultura zasnovana na pamćenju i omogućena njime. Naročito kultura pamćenja i sjećanja koja predstavlja projavu i svjedočanstvo pamćenja. Tu na djelu imamo pamćenje po pozivu i u obliku tematskog bavljenja kulturom pamćenja. Zato se s pravom i govori o spomenicima i njihovoj savremenosti, o heraldičkim simbolima, praksama sjećanja, zavještanju, identitetu, baštini, svjedočenju kao metodu kulture, praznovanju i sličnim temama.

No premda su to važne teme koje ukazuju na postojanje svijesti o značenju pamćenja i sjećanja i praktičnim načinima na koje se ono potvrđuje i ovjerovljuje u stvarnom društvenom životu, takoreći na institucinalizovan način, ja u ovom izlaganju želim da ukažem na još dublje dimenzije pamćenja i njegovu unutrašnju spregu sa prirodom i logikom uma[5]. Tim prije i više što i naše misleno iskustvo i filosofska i antropološka nauka osnažuju napor da se ukaže na bazično značenje i ulogu pamćenja u ljudskom svijetu i životu. Jer pamćenje, gledano iz ontološko – antropološkog ugla, ima širok dijapazon značenja. Prisutno je u životu ćelije, DNK, hromozoma, gena, nervne, duševne i duhovne aktivnosti. Vezano je za svijest i čini osnov svijesti, pripadajući sferi značenja, smisla, sadržaja i logike svijesti i uma. Kao takvo ono predstavlja energiju i moć uma, svojevrsnu logiku uma i uslov pameti, dakle sposobnost uma da pametno i aktivno čuva i skladišti podražaje, utiske, predstave, ideje, informacije.., po unutarnjoj logici i redu, u životno važne svrhe, pružajući osnov za sticanje iskustva, za život, čovjekovo poznanje sebe i svijeta i svijest o sopstvenom identitetu. Imamo li na umu oba vida ispoljavanja pamćenja, kako onaj pasivni tako i onaj aktivni, voljni i svjesni, onda pamćenje možemo da tretiramo i kao činilac i preduslov individualne samosvijesti, samosvijesti ličnosti, ličnog i nacionalnog identiteta, integriteta, dostojanstva i zdravog ljudskog ponosa. Unoseći logiku i red u stvari, pamćenje pruža i kontinuitet ljudskoj svijesti, omogućuje jedinstvo subjektivnog i ličnog života, izloženom hodu i zubu vremena, ono njegove doživljaje „čini bezvremenim“, obezbjeđujući mu „savlađivanje vremena“[6]. U tom smislu pamćenje je povezano i sa sviješću o vrijednosti, o istini, moralu i ljudskoj samovrijednosti. Ono podupire doživljaj čovjeka kao samobitnog, slobodnog i samosvjesnog bića sa osobenim dostojanstvom i pozvanjem. U njemu se, po svemu sudeći, spliću sve enegije i oblici čovjekove individualne i kolektivne samosvijesti, ontološki, logički i etički red stvari. Sve uzvišene vrline i postulati čovjeka i čovječnosti poput iskrenosti i istinoljublja, slobode, vjernosti i čestitosti, moralnosti, dobrote, odgovornosti, samosvijesti i sebepoznanja i sl. protkane su i podržane pamćenjem. Zato je umni Oto Vajninger izrekao i sljedeće rasuđivanje: „A logika i etika u osnovi su jedno isto – dužnost prema samom sebi. One se stapaju u najvišoj vrijednosti istine, kojoj se tamo suprotstavlja zabluda, ovdje laž: ali samo je jedna istina. Sva etika mogućna je samo po zakonima logike, sva logika istovremeno je etički zakon. Dužnost i zadatak čovjeka nije samo vrlina već i uvid, nije samo svetost već i mudrost. Oni tek sjedinjeni obezbjeđuju savršenstvo“[7].

Pamćenje kao činilac ličnog i nacionalnog identiteta

Neprocjenjivo značenje pamćenja sažeto je na izvjestan način u višeznačnom pitanju o identitetu. To pitanje je i važno teorijsko pitanje i problem uma upravo zato što identitet predstavlja sržni činilac čovjekove samosvijesti, osjećanja i postojanja u svijetu. Živopisan i tajanstven po raznovrsnosti svojih upliva na čovjekovo življenje i rasuđivanje, na njegov moralni karakter i smjer života, višeznačan i složen na značenjskom i ontoantropološkom polju, identitet na sebi svojstven način preodređuje cjelokupnu ljudsku egzistenciju u svijetu. Posebno unutrašnji kvalitet, smisao i životnu vrijednost te egzistencije. Ono jedinstveno, neponovljivo, nezamjenjivo i neprocjenjivo, jednokratno, individualno i originalno,  u čovjeku i njegovoj prirodi, ono uistinu stvarno, konkretno i neotklonjivo što čini osnovni habitus njegovog življenja u svijetu zahvaljuje on svome identitetu. Kvalitet, punoću i osmišljenost sopstvenog života, pozitivni smjer i osjećaj samovrijednosti, samopoštovanja, dostojanstva i ljudskog ponosa podržava i prožima njegov identitet i kada čovjek nije toga svjestan. I upravo tada. Zahvaljujući sopstvenom identitetu čovjek zna ko je i šta je, odakle dolazi i na što se oslanja u svome životu, u čemu je smisao njegovog života, kakvi su njegova uloga i mjesto u ljudskom svijetu, šta mu je činiti kao slobodnom, umnom i moralnom biću, čime se razlikuje od drugih i izaziva njihovo poštovanje i priznanje, ili možda prezir i mržnju. Prepoznatljiv sebi i drugima svojim osobenim identitetom i bićem, on ima osnovu i okvir za svoje individualno i kolektivno ljudsko življenje. A tamo gdje se identitet raspada i gdje na djelu imamo krizu identiteta, kao što je to slučaj u našem dobu, tu imamo na djelu raspadanje smislenog poretka življenja, blagotvornog svijeta života praćeno bolnim osjećanjima nemira i nezadovoljstva sobom i sopstvenim životom i svijetom. Tu život gubi svoj oblik i smjer a egzistencija svoj prepoznatljivi smisao.

Raznovrstan i višeznačan čovjekov identitet se ispoljava i ostvaruje u različitim pojavnim oblicima, pa tako imamo različite vrste identiteta poput ličnog, nacionalnog, kulturnog, jezičkog, religioznog, istorijskog, moralnog i sl. Dublje i pažljivije uzev, međutim, za nas prvenstvo imaju lični i nacionalni identitet kao prirodni i organski oblici ljudstva i čovjekove samosvijesti i samoosjećanja. Takvi kakvi jesu oni odgovaraju i pozitivnom pojmu čovjeka kao umnog i ličnog, slobodnog i samobitnog, ali i društvenog bića sa univerzalnim odlikama ljudske prirode. Osim toga, supstancijalni kakvi jesu, oni sadrže u sebi i sobom nezaobilazne komponente ljudske prirode i svijeta, ljudske kulture kao osobenog svijeta života kao što su metafizička, etička, religiozna, jezička, vrijednosna i sl. Empirijska priroda pojedinih kultura i naroda potvrđuje takvu složenu kompoziciju ljudskog svijeta i identiteta[8].

Imajući u vidu ovakvu presudnu ulogu i značenje identiteta definisaću ga kao „okosnicu i funkcionalni formativni činilac čovjeka kao samobitnog bića kojem zahvaljujemo zdravu ustrojenost i centriranost čovjekove egzistencije, kvalitativnu određenost ljudskog bića kao takvog i dostignuti prepoznatljivi oblik i stepen ljudstva podjednako otvoren za dalje usavršavanje ali i za urušavanje i propadanje. Identitet je, dalje, kako stvaralački činilac tako i višeslojni i višeznačni način ispoljavanja i potvrđivanja samobitnosti čovjeka kao bića u svijetu, kojim ovaj kroz svojevrsnu usvrhovljenost i uobličenost egzistencije i duše dobija vrijednosnu i misaonu orijentaciju za samo bitisanje i mjerila za osnovna usmjeravanja života i prosuđivanja stvari i zbivanja“[9].

E sad, taj i takav ljudski identitet u svojim osnovnim i ostalim oblicima, svoju ulogu, svoje postojanje i svoju funkcionalnost u ljudskom svijetu života i bitisanju zahvaljuje pamćenju kao svome bazičnom činiocu. Jer bez pamćenja nema ni individualne svijesti o istovjetnosti sopstvenog bića u vremenu, prepoznatljivog ljudskog oblika u prostoru i među ljudima, ni subjektivnog doživljaja samovrijednosti, jedinstvenosti i nezamjenjivosti svoje ljudske ličnosti i postojanja u svijetu, niti zrele samosvijesti o sopstvenom integritetu, osobenom ljudskom dostojanstvu i uzvišenom pozvanju. Bez pamćenja nema ni ličnog i nacionalnog ponosa, ni moralne odgovornosti, ni povijesne svijesti o dalekoj i dubokoj ljudskoj i nacionalnoj prošlosti iz koje izrastamo kao samosvjesne i zrele, pozitivne ljudske ličnosti i samosvojni narodi sa svojim tradicijama i kulturama kao organskim i prirodnim oblicima nacionalnog društvenog života u vremenu i prostoru među drugim narodima. Bez pamćenja, dalje, nema ni lične ni nacionalne samobitnosti, slobode, ljudskih korijena života i prava na usavršavanje i opstanak. Bez pamćenja nema ni istorije kao pametarnice umnog i junačnog Miloša Milojevića, u kojoj „vidimo jasnu i čistu prošlost, koja je uzrok sadašnjosti, po kojoj se ova i prepoznaje, a njih obje, vjerno i istinito, opredjeljuju našu budućnost“[10]. Dakle bez pamćenja nema ni pametnog istraživanja prošlosti, pošto samo glupi „ne mare za svoju prošlost“, ni pametnog usvajanja i oplemenjivanja nas savremenih naslijeđenim mudrosnim iskustvom prošlosti. U vidu povijesne svijesti i znanja o sopstvenoj i prošlosti vlastitog naroda pametno pamćenje doprinosi sebepoznanju i zrenju naše samosvijesti. Njemu zahvaljujemo živu vezu sa našim ljudskim korijenima života i precima čija su krv, mudrost, sposobnosti, stremljenja, moral, iskustva i snaga utkani nasleđem u naše savremeno ljudsko življenje. Dakako i stranputice, greške, slabosti i promašaji životnih putanja. Pamćenjem se zrenje vremena i vremena kao plodonosnih i blagotvornih znanja usađuje i unosi u naše sopstveno vrijeme i biće kao pravac, norma i mogući korektiv naših vlastitih promašaja, padova i stranputica. Ne tako da nas posve čini neslobodnim u našem sopstvenom življenju i rasuđivanju, već da nas usmjeri u dobrom pravcu i poštedi nepotrebnih rasipanja. Dobro pamćenje nas podsjeća na opreznost i bdijenje, iziskuje od nas budnost svijesti i aktivan i životvoran odnos prema prošlosti.

U pamćenju i sjećanju zapravo počiva korijen istine i smislenog poretka stvari. Raznovrsno i živopisno i u sjećanju, pamćenje obogaćuje naš subjektivni osjećaj vremenosti življenja i raspon zrenja naše egzistencije koji utvrđuje trajnost i istovjetnost našeg bića u svijetu, takoreći njegovu jedinstvenost, jednokratnost i neponovljivost. I to ne samo individualnu i ličnu samosvojnost i neponovljivost, već takođe i samosvojnost, jedinstvenost i neponovljivost pojedinih naroda i kultura sa njihovim osobenim identitetom i oblikom ljudstva. Da ni prošlost nije sasvim iščezla i isparila iz našeg subjektivnog bića kazuje nam i sjećanje. I samo višeznačno ono nas podsjeća na minule doživljaje, ljude i događaje, vremena, vrijednosti, iskustva i prakse življenja, izazivajući sjetu i žal za onim što je naizgled zanavijek prošlo. Opet baš kao sjećanje ono nam i kazuje i svjedoči o životnosti svega što se dogodilo, što je bilo i što sada jeste u biću onih koji danas jesu i za njih. U pamćenju i sjećanju sažet je i dejstven cio pređašnji lični, nacionalni i univerzalni ljudski život u svojoj sadašnjosti za nas savremene kao osnova za potonje naraštaje.

Pamćenje, dostojanstvo i ponos čovjeka

Puka sadašnjost našeg empirijskog življenja, koja na vremeno – bezvremen način dokazuje i potvrđuje naše postojanje u svijetu, konkretnost, ozbiljnost i neotklonjivost naše ljudske egzistencijalne situacije, predstavlja samo interval i isječak našeg ljudskog života. U njenoj neposrednosti ljudski život se suočava sa sobom i svijetom oko sebe, iskušavajući svoje golo postojanje, a za umnije i sa zagonetkom kako sopstvenog tako i postojanja svijeta i bića. Tako čovjek svojim neposrednim životom i neosviještenim postojanjem, takoreći prije i nezavisno od uspostavljanja misaonog odnosa prema njima, ćuti na nemušt način iznutra značajnost i vrijednost sopstvenog bića i svijeta u kojem sam prebiva. Jasno rečeno, njegov odnos prema sebi, sopstvenom biću i svijetu izvorno je vrijednosno obojen. Stupanjem u život i svijet svojim rođenjem on je intimno i nesvjesno stopljen sa svijetom i prisan sa njim, čak i onda kada ga i njegov unutrašnji život i svijet koji ga okružuje spopadaju i straše na brojne i potmule načine. Jer i svijet i život se ćute punoćom subjektivnog doživljaja i pulsiranjem damara života u nama. Stoga se oni iskušavaju kao smisleni i vrijedni, kao oni koji imaju neotuđivo značenje. Pa i ta neposredna sadašnjost našeg života, za koju kažemo da predstavlja samo interval i isječak njegovog integralnog postojanja, zahvaljujući pamćenju i sjećanju sažima na svoj način u sebi cjelinu tog postojanja i njegovih trenutnih mogućnosti. Subjektivna punoća života prisutna i dejstvena u toj sadašnjosti, koja troši svoju budućnost svakim danom našeg života, a prošlošću podržava tu neizvjesnu budućnost, prožimana je sviješću o svojoj jedinstvenosti, neponovljivosti i nezamjenjivosti. A time, dakako, i o svojoj osobenoj vrijednosti, dostojanstvu i pravu na postojanje. Tim prije i više što je čovjek kao umno i slobodno biće svjestan svoje slobode, svoga dostojanstva i svoje samovrijednosti. Pa baš zahvaljujući tom umu i slobodi on se pojavljuje i kao svojevrsno neuslovljeno biće, koje zna za sebe i za boljeg sebe, koje unosi „vrijednosti u stvari“ i za koje stvari imaju vrijednost. Odatle proizlazi, kako će to zaključivati i savremeni njemački filosof Folker Gerhart, da čovjek kao umno i individualno biće, kao samosvjesno sopstvo ili, bolje rečeno ličnost, jeste biće kome pripada „najviša vrijednost“[11], tzv. neuslovljena vrijednost kao osnov za svako vrednovanje uopšte.

Jedno takvo biće ima čime da se ponosi. Njegov ponos je zasnovan i izazvan njegovom umnom prirodom, njegovom slobodom, samosviješću, sposobnošću za usavršavanje i saznanje istine, oblikovanje sopstvenog ljudskog svijeta, moralno vrednovanje i samoodređenje, jedinstvenošću njegove ličnosti i osobenošću nacionalnih svijetova života. Kao samobitno biće koje se ponaša razložno i koje ćuti logiku stvari i bića, sopstvenu ulogu i značenje u svijetu, on je ne samo individualno biće sposobno za moralno ponašanje, već mu se i kao društvenom biću, kao narodu može pripisati „moralni karakter“. Taj pojam moralnog karaktera, razumije se po sebi, podrazumijeva i odsustvo pozitivne moralne svijesti i prisustvo izopačenih shvatanja kod nekih naroda. Tako je savremeni američki filosof Džon Rols zastupao tezu da narodi imaju „nedvosmisleno moralnu prirodu“ i da ta priroda „uključuje određen odgovarajući ponos i osjećanje časti“[12], zbog svoje istorije, države ili nekih drugih dostignuća. Premda su u stvarnom životu na empirijskom planu i ljudi i narodi često lišeni osnovnih moralnih kvaliteta, a vrlo osjetljivi na svoj tobožnji ponos i osjećanje časti, iza kojih se kriju goli interesi, bolesna sujeta i neukrotiva ljudska samoživost i zloba, ovakav moralni karakter i ponos, lični ili nacionalni, načelno posmatrano, predstavljaju poželjne kvalitete ljudske prirode i bića koji su uračunati u pojam čovjeka kao umnog, slobodnog i samobitnog bića sa osobenim dostojanstvom i neprocjenjivom i nenadoknadivom vrijednošću. U tom smislu dobrim i pametnim pamćenjem i sjećanjem brani se neprocjenjiva vrijednost sopstvenog i nacionalnog bića, neotuđivo pravo na život, istinu, slobodu, znanje i pravdu. Posebno mogućnost i pravo na čovjeka dostojan, slobodan i čovječan život prožet dubljim smislom i višim prizvanjem čovjeka kao bića.

Bez te vrijednosno – moralne svijesti i zdrave i blagotvorne bitijne orijentacije i smjera života čovjek se izlaže sve većem propadanju i onečovječenju[13]. To je imao u vidu i pronicljivi kanadski filosof Čarls Tejlor kada je branio tezu da naš život mora da ima neku „orijentaciju ka dobru“ i da ne možemo da budemo ravnodušni prema vrijednostima ljudi, stvari i bića a da to ne pospješuje naše ljudsko propadanje. Otuda i svijest „da su ljudi sposobni za neku vrstu višeg života obrazuje dio konteksta za naše vjerovanje da su oni pogodni objekti poštovanja, da su njihov život i integritet sveti ili da uživaju nepovrjedivost i da se ne smiju ugroziti“[14].

U prilog mišljenja o neophodnosti ispravnosti bitijne i moralne prakse čovjeka za istinski čovječno bitisanje ide i sljedeće Tejlorovo rasuđivanje, koje glasi: „Želim da branim jaku tezu da je življenje bez načelnih okvira za nas potpuno nemoguće; drukčije rečeno, horizonti unutar kojih živimo svoje živote i koji ih osmišljavaju moraju da obuhvate ova snažna kvalitativna razlikovanja. …Moja tvrdnja se prije sastoji u tome da je življenje unutar ovakvih snažno određenih horizonata konstitutivno za ljudsko djelovanje, da bi prekoračivanje ovih granica bilo ravno prekoračivanju onoga što bismo priznali kao integralnu, to jest neoštećenu ljudsku ličnost“[15].

Pamćenje kao zavještanje

Kada govorimo o jedinstvenosti, nezamjenjivosti, neprocjenjivosti čovjeka i njegovom posebnom dostojanstvu, pa time o njegovoj neuslovljenoj vrijednosti, onda to govorimo ne samo stoga što je on umno i samosvjesno biće, već još više zato što je on kao umno istovremeno i duhovno biće i ličnost, pa je kao takav bogolik i besmrtan. Svojim porijeklom i duhovnim bićem, svojim ličnim bićem i slobodom on stoji u duhovnoj zajednici sa Bogom kao neuslovljenim izvorištem bića i činiocem kome čovjek zahvaljuje svoje uzvišene prerogative, svoju mogućnost usavršavanja i uzdizanja u organsku zajednicu duhova. Jer budući da čovjekova egzistencija dostiže svoju punoću i cjelovitost tek u eshatološkoj perspektivi, za koju je čovjek vezan svojim uzvišenim pozvanjem, onda se u tom svjetlu pokazuje da je čovjek biće koje je zaista više od sebe i koje nadmašuje sebe. Sposoban za samonadmašivanje, usavršavanje i duhovno uzdizanje i prizvan u zajednicu besmrtnih sa Bogom, on i svoje ljudsko dostojanstvo kao „unutrašnju mjeru, normu ljudskosti i usavršeni obrazac čovjeka kao ličnog i duhovnog bića“[16] ozbiljuje svojom svjetovnom egzistencijom i unutar njenog ciklusa. Sagledamo li čovjeka u ovakvom svjetlu žive zajednice sa Bogom kao neuslovljenim izvorištem svega, kao samobitno, duhovno i lično biće sa eshatološkom mogućnošću i perspektivom, onda i pojmovi pamćenja i zavještanja zadobijaju svoje punije osvjetljenje i značenje. Tako ni pamćenje nije samo pamćenje onog minulog i prošlog, već onoga dogođenog, i onoga što se događa, u svjetlu Božijeg sveznanja i ljubavi prema čovjeku kao svome stvorenju, pa utoliko i zavještanje nije samo zavještanje posvemašnjoj istini, već i Bogu kao „saradniku“ i spasitelju čovjeka.

No čak i ako stvari posmatramo prizemnije ali na produbljen i uman način, lako ćemo uvidjeti neprocjenjivo i dalekosežno značenje pamćenja i sjećanja za našu ljudsku egzistenciju. Uvidjet ćemo da pamćenje predstavlja, skraćeno rečeno, ni više ni manje do: 1. poziv zrele samosvijesti čovjeka, potvrdu ljudskosti  i akt slobode; 2. unutrašnji priziv boljem, smislenijem i uzvišenijem životu; 3. zavjetni dug otačastvu i činilac ukorjenjivanja kroz očuvanje i njegovanje blagotvornog nasljeđa; 4. moralnu obavezu, sveti čin i prošlosni glas životne mudrosti; kao i 5. unutrašnji dosluh sa blagotvornom silom duha.

Nadalje treba imati u vidu da pamćenje omogućuje zrelu samosvijest čovjeka i pospješuje ostvarenje njegovih zavjetnih dužnosti i obaveza. A zavjetne dužnosti i obaveze, nije to samo igra riječi, čovjeku su zavještane njegovim ljudskim bićem, mogućnostima i prizivom, kao i spletom bitijnih veza čija realnost sazdaje svijet ljudske egzistencije, smisla i značenja. Te veze i umnom, slobodnom i samosvjesnom  ljudskom biću inherentne dužnosti i obaveze čine bitijnu, ontoantropološku mrežu čovjekovog življenja u svijetu. Zahvaljujući toj mreži života mi smo kao ličnosti i ljudi zavještani svemu živom i sve živo je zavještano nama. Zavještani smo jedni drugima kao ljudi, kao srodnici i bližnji, saplemenici i sunarodnici, kao preci i potomstvo, roditelji i djeca, kao umna bića umnim bićima u istoriji i širom prostranstva božjeg svijeta, naposljetku Bogu kao stvorenja i bića Božja. Zavještani smo svima i prije i nezavisno od slobodne odluke o sopstvenom zavještanju (obećanju). Dublje posmatrano to zavještanje nas obavezuje primarno i suštinski i nezavisno od te odluke. Jer naše ljudske dužnosti i obaveze su na izvjestan način takoreći prije našeg samosvjesnog htijenja i čina. Samosvjesnim htijenjem i činom one se ovjerovljuju i utvrđuju u svojoj punoći i funkcionalnosti.

Kada se sve to ima u vidu onda mi izgleda da se naše dužnosti i obaveze koje slijede iz pamćenja i zavještanja i putem njih ozbiljuju granaju u pet polja. Prvo, u dužnost prema precima, koji su omogućili naše postojanje i preodredili ga. Njima zahvaljujemo sopstveno biće, pa im, kao svojim bivšim živim, koji više nisu tu, jer su u objektivnom duhovnom poretku svi živi za stvarno duhovno žive, pamćenjem i sjećanjem odajemo počast i zahvalnost. Dužni smo da se sjećamo njihovih patnji, stradanja i bola, kojima su prekraćeni njihovi životi, pa time i šanse za duhovno usavršavanje i bolji ucjelovljeniji život. Dužni smo kao umna i moralna bića da sagledamo njihove slabosti i da ih prevaziđemo, da na dobrom putu budemo još bolji, dostojni nasljednici vrlih, hrabrih i junačnih. Naše dužnosti su svete, jer je sveto ono što nas osvećuje i prosvećuje, naime predati život sam…Naše nije da zaboravljamo i praštamo, pošto se ispoljeno minulo zlo ne može raščiniti i poništiti, nije učinjeno direktno nama, pa nam nije ostavljeno u amanet ni da ga praštamo u ime naših mučenika i stradalnika. Dug prema precima nas zapravo obavezuje da zlo ispravimo, a prema potomstvu, da ga onemogućimo i osujetimo. Drugo, dužni smo potomstvu i budućim naraštajima, jer im zavještavamo cjelokupno nasljeđe prošlosti, teret tog nasljeđa, blagoslove i prokletstva. Pečate dobroga bitija moraju sami da otkriju u nama i toj prošlosti, da ga ojačaju i usavrše. Treće, dužni smo sebi samima kao umnim, slobodnim i samosvjesnim bićima, jer smo zavještani sebi svojim ljudskim dostojanstvom i uzvišenim prizivom. Četvrto, dužni smo sopstvenom narodu i čovještvu u njemu, jer nam je zavještao ime, jezik, kulturno nasljeđe, nacionalni identitet i biće, kao i organski i prirodni oblik ljudskosti prožet jedinstvenim i konkretnim kolektivnim duhom i samosvojnim svijetom života, obezbjeđujući nam time prepoznatljivo mjesto i ulogu u opštem istorijskom i civilizacijskom kontekstu života među narodima.. Peto, dužni smo Bogu, jer mu zahvaljujemo svoje postojanje, život i biće, pa time i šansu za usavršavanje, oboženje i besmrtnost.

Na osnovu svega rečenog možemo zaključiti da zdravo pamćenje ne predstavlja samo konzervisanje pozitivnog nasljeđa prošlosti, nego i bazu i činilac oblikovanja bolje budućnosti, pa tako i zalog humanije budućnosti čovjeka.

Zaboravljanje je, opet, osim uobičajenog neophodnog zaboravljanja nebitnog, isto što i kvarenje, zanemarivanje, iskorjenjivanje, propadanje, siromašenje, iznevjeravanje, izdaja, rasipanje i nepoštovanje u svim poljima ljudske svijesti i življenja.

Istorijski spomenici, stradanja, progoni, jesu svjedočanstva i znaci našeg postojanja u svijetu, to kakvi smo bili, kakvi jesmo i kakvi treba i ne treba da budemo. Samo iskreno pamćenje i sjećanje na minula vremena i događaje, ljude i narode unapređuje naše ljudsko bivanje u svijetu.

Radivoje Kerović

Filozofski fakultet

Univerzitet u Banjoj Luci

Gedächtnis und Anvertrautsein

Zusammenfassung: Sich mit dem aktuellen und wichtigen Problem des Kulturgedächtnisses befassend, bedenkt der Autor die Natur des Gedächtnisses und der Erinnerung und ihre Rolle im Menschenleben. Basierend auf der Tatsache, dass das Gedächtnis und die Erinnerung tiefe ontoantropologische Wurzeln als Bestandteile des menschlichen Verstands und Geistes haben, vertritt er die These, dass die gegenwärtige technische Welt das wahre Gedächtnis nicht stärkt, sondern schwächt. Diese Meinung des Autors ist mit der Logik der Vernunft eng verbunden und stellt die Kernkomponente persönlicher und nationaler Identität, der Menschenwürde und des Stolzes dar. In diesem Sinne ermöglicht wahres Gedächtnis die Verwirklichung der menschlichen Berufung und anvertrauten Pflichten und Aufgaben. Auf diese Weise erhärtet und stärkt das wahre Gedächtnis menschliches überdachtes und vervollkommnendes Sein in der Welt. Die Vergessenheit hingegen schwächt es erheblich.

Schlüsselworte: Gedächtnis, Erinnerung, Anvertrautsein, Gedächtniskultur, persönliche Identität, nationale Identität, Würde, Stolz, Berufung, Freiheit, Selbstbewusstsein, Selbstwesenheit

[1] Smit, Entoni, Nacionalni identitet, XX vek, Beograd, 1998, str. 244/245.

[2] Lorenc, Konrad, Osam smrtnih grehova civilizovanog čovečanstva, Kristali, Beograd, 1998, str. 69.

[3] Kerović, Radivoje, Medijalizacija svijesti, vještački svijet i smisao filozofije, Zbornik KFKŠ, „Filozofija, književnost i novi mediji“, br. 19, Kruševac, 2018, str. 18.

[4] Pogledati, Lorenc, Konrad, Osam smrtnih grehova civilizovanog čovečanstva, str. 49, 55, 56. i drugdje.

[5] Po sebi se razumije da u jednom ovakvom izlaganju sve može i da ostane na ukazivanju. Međutim, podrobnije posmatrano ovakva tema iziskuje najozbiljnije tematsko promišljanje i istraživanje monografskog karaktera, koje bi sagledalo i rasvijetlilo neprocjenjivu ulogu pamćenja, ne samo u ljudskom životu, istoriji i kulturi, već i u prirodnom svijetu i poretku bića. Koliko znam ovakva tematska pažnja fenomenu pamćenja još uvijek nije posvećivana.

[6] Pogledati, Vajninger, Oto, Pol i karakter, Književne Novine, Beograd, 1986, str. 195. i dalje. 

[7] Vajninger, Oto, Pol i karakter, str. 227.

[8] Pogledati, Gerc, Kliford, Tumačenje kultura, 1, XX vek, Beograd, 1998, str. 177.

[9] Kerović, Radivoje, Samobitnost i dostojanstvo, Bernar/Riznica, Beograd/Banja Luka, 2015, str. 212.

[10] Pogledati, Milojević, Miloš, Odlomci istorije Srba, ETHOS, Beograd, 2004, str. 15.

[11] Pogledati, Gerhart, Folker, Samoodređenje, Demetra, Zagreb, 2003, str. 294.

[12] Pogledati, Rols, Džon, Pravo naroda, Aleksandria pres/Nova srpska politička misao, Beograd, 2003, str. 63.

[13] Zastupajući tezu da je čovjek kao umno, slobodno i samobitno biće prizvan na usavršavanje i čovječan život, a da propadanje ljudske prirode i kriza identiteta predstavljaju svojevrsno onečovječenje čovjeka, prizvanog višim vrijednostima života i podržanog dubljim svrhama istog, o tome sam pisao u knjizi Samobitnost i dostojanstvo, posebno u sedmom i osmom poglavlju od 206 – 245 strane.

[14] Pogledati, Tejlor, Čarls, Izvori sopstva, Akademska knjiga, Novi Sad, 2008, str. 47.

[15] Tejlor, Čarls, Izvori sopstva, str. 49.

[16] Pogledati, Kerović, Radivoje, Samobitnost i dostojanstvo, str. 126., ali i dalje u knjizi u kojoj sam iscrpno razvio shvatanje o samobitnosti, dostojanstvu i uzvišenom pozvanju čovjeka.

 „Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva informisanja i telekomunikacija. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.