Quo Vadis Aida ili kuda ideš BiH

Kako će nam izgledati budućnost sa tumačenjem istorije čiji je cilj mobilizacija mase za buduće napade na RS? Kuda ideš BiH ako je ovo tvoj kandidat za Oskara?

Bosanskohercegovački kandidat za Oskara, film Quo vadis Aida, pratio sam još otkad su počeli izlaziti kratki isječci iz filma, a najposlije i zvanični trejler. Već po tome se dalo zaključiti da će ovaj film samo dopuniti brojku na listi filmova koji obiluju dehumanizacijom srpskog naroda.

Pa, da počnemo.

Kako stoji na početku filma, on je rađen po „istinitim događajima, ali su neki dijelovi i likovi izmišljeni radi potpunijeg prikaza događaja“. Ništa novo, gotovo svaki film sa istorijskom tematikom to stavlja i time se ograđuje da se neće držati samo utvrđenih činjenica nego da će i mašta dobiti svoj dio. Valjda je zato i igrani, a ne dokumentarni film.

Šta je onda problem?

Izostavljene činjenice

Film kreće pregovorima muslimanskog civilnog vođstva Srebrenice sa komandantom holandskog bataljona Karemansom, gdje Muslimani (odnosno „Bošnjaci“) traže da UNPROFOR ne dozvoli ulazak Srbima u Srebrenicu. „Zašto je Srebrenica bezbjedna zona ako Srbi mogu napadati kako hoće?“ – pita predstavnik muslimana, dok pije tablete za smirenje (oružane formacije 28. divizije Armije BiH se nigdje ne pominju).

Nakon uvjeravanja da će doći do vazdušnih udara NATO ukoliko Srbi uđu u grad, od strane Karemansa, predstavnik Muslimana pita „Šta ako avioni ne dođu? Ti ćeš biti odgovoran“, a na to mu Karemans, sav smušen, odgovara da je on samo „pijanista“, nakon čega dobija drčan odgovor od predstavnika Muslimana: „Jeb’o ti pijanista mater.“ Već iz ove scene dalo se naslutiti u kom pravcu će se radnja filma odvijati. Procjena je bila tačna. Do kraja filma, osim što će se dešavati satanizacija i dehumanizacija Srba, toliko će se svaljivati optužbe i na holandski bataljon UNPROFOR-a, a najposlije i na cijeli UN, zašto nisu „spasili“ stanovništvo Srebrenice?

Panični bijeg Muslimana iz Srebrenice prati ulazak pripadnika Vukova sa Drine, koje predvodi Joka, držeći u ruci spisak, čime se sugeriše da su Srbi tačno znali i unaprijed bili pripremljeni za likvidaciju ljudi sa tog spiska. Istina je da su Srbi imali spisak osumnjičenih za ratne zločine nad Srbima počinjene na Glođanskom brdu, Rogosiji, Fakovićima, Kravici, Skelanima, Ježestici, itd. koje je trebalo pronaći i kojima je trebalo suditi zbog počinjenih nedjela. Na licu mjesta, dvojica boraca VRS ubijaju nekoliko civila u Srebrenici (rubrika „nije se desilo“, a bitno utiče na stvaranje predstave o događajima).

Slijedi zanimljiva scena u kojoj Aida pita jednog poznanika gdje su njegovi, a on odgovara da su „otišli preko šume“. Tu dolazimo do mitskog mjesta ovog filma. Ko, gdje, kad i u kom broju odlazi preko šume? Šuma se spominje i u još nekoliko scena u filmu. Recimo, kada se traže ljudi koji će u ime Muslimana ići na pregovore sa generalom Mladićem, jedan čovjek iz mase dobacuje da su predstavnici civilne vlasti „otišli preko šume“. Kasnije, kada Aidin sin bude krizirao od straha, uporno ponavlja majci da je „trebalo da idu preko šume“ na šta mu ona kategorično odgovara: „Svi koji su otišli kroz šumu idu pravo četnicima u ruke“.

Međutim, film nije ponudio opis šta znači „ići kroz šumu“ i time je neupućene gledaoce ostavio zbunjene. Nema sumnje da je to svjesno odrađeno, jer kada bi se u filmu i pojavila naznaka objašnjenja ko su ti ljudi koji idu kroz šumu kompletna priča oko genocida bi bila stavljena pod znak pitanja?

Takođe, onda bi se moralo spomenuti da su ti ljudi iz šume zapravo pripadnici 28. divizije, koji su naoružani krenuli u proboj ka Nezuku. Ne treba zaboraviti ni to da je Zvornička brigada u tim danima imala 150 poginulih u borbama sa 28. divizijom i da je iz pravca Nezuka krenuo proboj ka Baljkovici od strane Drugog korpusa tzv. Armije R. BiH u cilju sastavljanja sa 28. divizijom. Ili recimo to da su ti ljudi iz šume upali u selo Karaula kod Han Pijeska i zaklali Rajka Maksimovića? Svakako da su to činjenice koje ovaj propagandni film ne poznaje.

Propagandne scene

Trijumfalni ulazak Mladića u Srebrenicu je pokušan vjerodostojno da se prikaže, iz razumljivih razloga – postoje arhivski snimci, ali drčno psovanje majke vojnicima VRS nakon što neko zapuca baca sjenu i na to. General Mladić prikazan je kao licemjer i dvoličan čovjek, jer dok u hotelu Fontana u Bratuncu obećava da će nabaviti gorivo i autobuse za prebacivanje Muslimana ka Kladnju i gdje govori da nevini civili ne moraju da brinu, nedugo potom ispred baze u Potočarima, dok mu se Karemans dere u lice kako nije ispoštovao dogovor da UNPROFOR organizuje plan evakuacije, on hladnokrvno odgovara „gdje vam je plan?“, na šta Karemans ističe da „nisu ni dobili šansu“, a Mladić uzvraća „nisam ja tome kriv“, uz šta se Aidin muž (koji je išao na pregovore sa Mladićem) pobuni sa: „ali dogovor je bio…“, na šta mu vojnik iz pratnje generala Mladića udara šamar. (Još jedna scena iz rubrike „nije se desilo“, koja utiče na radnju filma i stvaranje percepcije o događajima u Srebrenici).

Treba istaći da je prije toga Karemans u jednoj sceni rekao da „on mora ići da pregovara s onom zvjeri, Mladićem“. Tu se provlači i izjava jednog muškarca koji negoduje što će ići za Kladanj, a ne može se vratiti u Srebrenicu. Logička nedosljednost broj 1. Do prije nekoliko minuta, svi su bezobzirno bježali u bazu, a sada bi, eto, da se vrate kućama iako je tu VRS. Uz to, kada su troje predstavnika muslimana, od kojih je jedno žensko, došli na pregovore u hotel Fontanu, borac VRS pretresa ženu i kreće da joj zadiže suknju (nedvosmisleno se aludira na silovanja muslimanki), dok se drugi rogobatno smiješi. Scena koja djeluje kao nastavak propalog filma U zemlji krvi i meda.

Isto tako, kada Aida priča doktoru iz UNPROFOR-a kako joj sin živi za muziku i da će biti velika zvijezda, ne podsjeća li to na scenu iz filma Iza neprijateljskih linija kada oboreni američki pilot razgovara sa borcem tzv. Armije R. BiH koji sluša rokenrol, čime se implicitno provlači crta da su Muslimani ti koji idu u korak sa civilizacijskim trendovima i ratuju protiv zaostalih Srba?

Haotično stanje koje je vladalo u i oko baze u Potočarima je prilično vjerodostojno prikazano, ali upada u oči detalj kada jedan starac moli vojnike UNPROFOR-a da ga puste u bazu jer „dolaze četnici“. Uz sebe on vuče svoju kravu. Tu kravu će mu srpski vojnici oduzeti poslije uz rečenicu „ide krava u sigurne ruke“.

Dakle, ponovo detalj koji nema istorijsko utemeljenje, ali jako utiče na stvaranje slike oko dešavanja u Srebrenici. Time se eksplicitno srpska vojska predstavlja kao kriminalizujuća banda. Uz to, vojnici Vojske Republike Srpske prikazani su kao vojnici žedni krvi „balijske“, koji će psovati „balijsku majku“ pokazujući tri prsta muslimanima u autobusima, dovodeći pse oko baze u Potočarima, otimajući kravu, a vrhunac svega je scena kada Joka sa ekipom ulazi u bazu da provjeri ima li vojnika. Tada beba (prethodno rođena u bazi) počinje da plače, na šta Joka pita što plače, a majka odgovara jer je gladna. Slijedi saldo psovki upućenih oficiru UN-a i scena kada srpski vojnici bacaju hljebove u masu muslimana u bazi sa pratećim riječima „nema gladi kod Srba, majku vam jebem“.

Odvajanje muškaraca od žena je bitan detalj u filmu, a naročito kada jedan borac VRS prepozna svog komšiju i komšinicu i kaže „’ajd ti komšija ovamo“. Time se želi istaknuti lični odnos koji je postojao između „dželata“ boraca VRS i ubijenih muslimana. Istom tom borcu VRS Aida je bila profesorica engleskog, na šta mu jedan saborac prebacuje, a ovaj mu odgovara da se upristoji.

Presudni detalj

Vrhunac je tek stizao. Scena u kojoj vojnik UNPROFOR-a sugeriše na jednog muslimana koji se prerušio u ženu, a koga potom napadaju ostali vojnici UNPROFOR-a nazivajući ga „kolaboracionistom“ je nešto što vrijeđa inteligenciju svakog gledaoca. Taj vojnik potom plače, izražavajući žaljenje što je to uradio. Je li to UNPROFOR bio na srpskoj strani, jesu li to NATO snage bombardovale Muslimane oko Srebrenice? Ništa mi nije jasno. Otišlo bi predaleko da se analizira svaki sporni detalj u filmu. Ipak, treba ostaviti nešto i gledaocima da sami razaznaju, ali svakako da je najkritičniji dio filma kada se zarobljeni muslimani dovode u neku veliku halu.

Spolja to izgleda kao zadruga u Kravici, ali iznutra kao Dom kulture u Pilici. Dok zarobljene muslimane tu smještaju, ispred te hale srpska djeca igraju fudbal, u kući preko puta Srbi ispijaju kafu, a djevojčica se na ulici vozi na biciklu. Tada kreće ubijanje zarobljenika. Ovo je presudni detalj filma. Ovim se želi istaći da ubijanje Muslimana u Srebrenici nije bio čin neke odmetnute grupacije, već da je čitav narod želio i odobravao, ili u najmanju ruku bio ravnodušan prema tome. Zamislite da se djeca igraju fudbala u trenutku kada dva kamiona sa zarobljenicima dolaze desetak metara od njih? Takođe, ne naslanja li se ova satanizacija Srba na ideju dobrovoljnih dželata Goldhagena, kojom je isticao da su Nijemci iz uvjerenja ubijali Jevreje, a ne zbog nekog drugog razloga, i da je to većina Nijemaca opravdala? Želi li se to umetnuti i Srbima?

Istorijske činjenice govore drugačije, ali za njih puno i ne mare realizatori ovog filma. Vojnik Milićke brigade Bojan Subotić je, sa svega petnaestak saboraca, obezbjeđivao oko 1.000 muslimana, koji su se predali u Novoj Kasabi, i on je dobio naređenje od komandanta da ide u Miliće u pekare i prodavnice i kupi sav hljeb i donese da se podijeli zarobljenicima. (Izvor: Bitka za Srebrenicu – Rat za civilizaciju, D. Pavlović, str. 179).

Ubijanje zarobljenika koje je prikazano ipak više sugeriše da se dešava u Poljoprivrednoj zadruzi u Kravici. Međutim, nigde nije prikazan pokušaj zarobljenika da savladaju stražare, koje D. Pavlović u pomenutoj knjizi (str. 191) opisuje na sledeći način: „Nakon određenog vremena došlo je do sukoba između nekoliko desetina stražara i više stotina zarobljenika. Prema izjavama prisutnih svjedoka napadnut je jedan od stražara koji je zarobljenicima unosio vodu, oteta mu je automatska puška i potom je ubijen. Stražari su zatim počeli da pucaju u pravcu prostorija zadruge i da bacaju ručne bombe na grupu zarobljenika koji su pokušali da savladaju prisutne stražare. Naposljetku je samo manji broj zarobljenika uspio da preživi.“

U filmu se ističe i da ranjenici iz baze u Potočarima ne stižu u bolnicu, a učesnik događaja, pomenuti Subotić, objašnjava da su zarobljenicima u Novoj Kasabi pomoć ukazali ljekari iz bolnice u Milićima. (Isto, str 179.)

Aluzija na ulogu Srbije

Svakako da je jedan  od bitnijih detalja filma kada novinar „Nezavisne televizije Beograd“ pita oficira UNPROFOR-a „šta se dešava“? Na to mu ovaj odgovara: „Znate vi vrlo dobro šta se dešava“. Time se nedvosmisleno želi prikazati da je Srbija znala, odobravala i posredno bila umiješana u tzv. „genocid u Srebrenici“. Nakon britanske rezolucije u SB UN, ovo je još jedan pokušaj – ovaj put kroz pop kulturu – da se nametne narativ o umiješanosti Srbije i time dokaže ne samo učestvovanje u tzv. „genocidu“, nego i u „agresiji“ na Bosnu i Hercegovinu.

U filmu nije prikazano ni to da su neki muslimani (poput Bezira Salihovića), koji su preživjeli strijeljanje, kasnije, tumarajući kroz teritoriju Republike Srpske, bili zarobljeni i uredno razmijenjeni. Da je u pitanju „genocid“ svakako da se ovo ne bi moglo dogoditi. Ili činjenica da je predsjednik Republike Srpske izdao naređenje od 23. marta 1996. godine, u kome se traži pokretanje procedure utvrđivanja činjenica vezanih za tadašnje informacije o skeletnim ostacima pronađenim u Pilici (Pavlović, str. 258).

Na kraju, Aida se vraća u Srebrenicu, a u njenom stanu je Joka (onaj krvožedni komandant Vukova sa Drine) sa porodicom. Tu se manifestuje logička nedosljednost filma: kada Aida postaje učiteljica Jokinom sinu, a prije rata je bila profesorica engleskog? Nevješto provučen detalj banalnosti zla koji Joku prikazuje kao porodičnog čovjeka koji nije odgovarao za zločine, dok mu je Aida oprostila i sada uči njegovog sina, upućuje poziv da se učesnici zločina kazne. I, nije tu ništa sporno – da već nisu pohapšeni i pokažnjavani toliki za djela koja jesu/nisu uradili?

Sjetimo se i spiska preko 10.000 imena koji je predstavnica „Majki Srebrenice“ predala njemačkom ambasadoru prije neku godinu… Da, sada ta scena biva jasnija. I, naravno, na kraju je priredba gdje djeca sklanjaju ruke sa očiju, pa ih potom vraćaju, što nam sugeriše da ne smijemo zatvoriti oči nad zločinom. I ne smijemo. Zato, sjetimo se zločina 28. divizije u Bratuncu, Vlasenici, Milićima, Han Pijesku, Srebrenici, da bismo se sjetili zločina nad ratnim zarobljenicima počinjenim jula 1995. godine.

Kamo sreće da je to poenta ovog filma, a nije. Srpskih žrtava naravno da nema (jedino što je vidljivo da se tiče napada na Srbe je ono što većina gledalaca neće ni primjetiti – oštećena pravoslavna crkva u Srebrenici). Nije objašnjeno ni zašto se desio napad na Srebrenicu – ni u jednoj sceni se ne pominje da je u Srebrenici bilo naoružanih lica, a kamoli da je tu bila stacionirana 28. divizija.

Na kraju se pominje da je film posvećen „majkama Srebrenice i 8.372 očeva, muževa, braće itd.“ Poenta ovog filma je istorijski revizionizam, satkan od najgrubljih prekrajanja i izvlačenja dijelova iz konteksta događaja. To ostavlja prostor da se zapitamo da li je „Kuda ideš, Aida“ zapravo pitanje za nas sve? Kuda idemo u budućnost sa ovakvim tumačenjem istorije, čiji je cilj mobilizacija mase za buduće napade na Republiku Srpsku? Kuda ideš Bosno i Hercegovino, ako je ovo tvoj kandidat za Oskara?

Odgovor je prilično jednostavan: u nestanak.

Siniša Simikić je politikolog iz Banjaluke. Ekskluzivno za Novi Standard.

Izvor Novi Standard