Đački veleizdajnički proces

U vrijeme obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata donosimo vam tekst o stradanju jedne generacije mladih ljudi,  još uvijek nespremne na talase koje im život šalje.

Austro-ugarska aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine uzburkala je strasti među srpskim stanovništvom u Monarhiji. Pojedini srezovi su bili spremni da na aneksiju odgovore pobunom. Srpska omladina u Bosni i Hercegovini zbila je svoje redove. Nešto ranije, na poticaj đaka sarajevskog tajnog udruženja u Banjoj Luci je osnovano srpsko tajno đačko udruženje „Sloboda“.

Sam naziv udruženja predstavljao je program i nastojanje njenih članova. Poslije aneksije značajan broj đaka muslimana pristupio je „Slobodi“. Đaci su se tajno sastajali i držali vatrene govore protiv tiranije Austro-ugarske monarhije. Posebno su bili aktivni đaci „Slobode“ koji su se nalazili u sokolskim udruženjima. Prvi krajiški sokolski splet održan je 1911. godine kod manastira Moštanice. Na spletu se okupila omladina iz cijele Krajine. Kraj groba Petra Popovića Pecije đaci su se zakleli da će voditi borbu za ujedinjenje i oslobođenje potlačenih naroda.

Poslije pobjede srpskog oružja u Balkanskim ratovima, oduševljenje za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom znatno je poraslo. U aprilu 1914. godine u Banja Luku je stigao Lazar Đukić, član sarajevskog tajnog đačkog udruženja, sa ciljem da pripremi teren za osnivanje novog tajnog đačkog udruženja koje će ovog puta okupiti sve tri vjeroispovjesti. Trodnevni boravak Đukića u Banjoj Luci je urodio plodom te je za 30. april 1914. godine dogovorena prva skupština novog đačkog udruženja koje je dobilo ime „Jugoslavija“. Tog dana se obilježavala godišnjica stradanja Frankopana i Zrinjskog te su đaci srpske nacionalnosti prvi put u velikom broju prisustvovali svečanosti, dok su đaci hrvatske nacionalnosti obećali da će u većem broju prisustovati obilježavanju Vidovdana. Na čelo novog udruženja stala su tri đaka, po jedan iz svake vjeroispovjesti: Rešid Kurtagić, Bodan Jarakula i Eugen Birger.

Ubrzo nakon atentata većina članova „Jugoslavije“ našla se iza rešetaka. Među uhapšenima našli su se i profesori. Za đake je posebno bilo bolno gledati direktora dr Kostu Krsmanovića kojeg su austro-ugarske vlasti u lancima kroz Banja Luku provele do tamnice. Krajem februara 1915. godine u banjolučkom Okružnom sudu je započeo proces protiv 35 optuženih. Đacima i profesorima je suđeno za veleizdaju i podrivanje Austro-ugarskog ustavnog poretka. Na optuženičkoj klupi je sjedilo 29 đaka, od toga 18 srpsko-pravoslavnih, 6 muslimana, 4 rimokatolika i jedan grkokatolik i 6 profesora. Lazar Đukić je doveden iz Sarajeva gdje je prethodno osuđen na 10 godina teške tamnice, zbog organizovanja atentata. Sudski senat je zbog nedovoljno dokaza osudio samo Bogdana Jarakulu i Đukića, dok su ostali oslobođeni. Nezadovoljni rezultatom suđenja vlasti su razriješile sudsko vijeće i naložile novi proces, ovog puta u Travniku, sa novim sudskim vjećem. Proces u Travniku održan je u avgustu 1915. godine. Na njemu su zbog veleizdaje Bogdan Jarakula i Ahmet Kulenović osuđeni na po godinu dana teške samice, direktor Kosta Krsmanović na 4 mjeseca tamnice, 8 đaka je osuđeno na 6, a dvojica na po 4 mjeseca tamnice. Dio đaka je bio nedostupan vlastima, jer je ranije prebjegao u Srbiju i stupio u redove srpske vojske.

Posebno je teška i bolna sudbina Lazara Đukića koji je završio u tamnici u Terezinu sa ostalim pripadnicima Mlade Bosne. Za vrijeme trajanja procesa u Banjoj Luci, Đukić je optuženom Milanu Jankoviću dobacio jednu ceduljicu namjenjenu za Maru Pišteljić, koju je kako Milan kaže „volio nježno i drugarski“. Na ceduljici je pisalo:

„Idem da započnem crni život robijaša među zidinama, život težak i bez nade… Tebi šaljem onakve pozdrave kakve Tvoje srce jedino može da primi. I pošljednji put na papir: Živjela Jugoslavija“

Lazar nije preživio Terezinsku tamnicu, ubrzo je preminuo, a njegovo tijelo je secirano na anatomskom institutu univerziteta u Pragu.

Piše: Marko Janković

Izvor: SRPSKI AKADEMSKI KRUG