Prije samo sto godina: Splićani i Dubrovčani klicali Bože pravde!

Datum objave: nedelja, 15 maja, 2016
Objavljeno u Nemanja Dević
Veličina slova: A- A+
Meštrovićev spomenik kralju Petru iznad gradskih vrata na Pilama u Dubrovniku podignut je 1923. godine, a uklonile su ga ustaše 1941. godine.
Meštrovićev spomenik kralju Petru iznad gradskih
vrata na Pilama u Dubrovniku podignut je 1923.
godine, a uklonile su ga ustaše 1941. godine.

U borbi za oslobođenje i ujedinjenje uoči Prvog svjetskog rata Dalmacija je imala istaknuto mjesto. Iako savremena hrvatska istoriografija to pitanje izostavlja, dio hrvatskih građanskih slojeva bio je projugoslovenski orijentisan isto onoliko koliko je bio i prosrpski.
Njihova borba nije bila tek politička nužnost, već često i najdublje ubjeđenje zbog kog su rizikovali. Takođe, Srbija u tim krugovima nije bila posmatrana kao objekat koji će pomoći u suzbijanju italijanskog uticaja, već kao Pijemont čijoj su se demokratiji istinski divili mnogi hrvatski umjetnici i intelektualci onog vremena.
To je doba kada je 19-godišnji Miroslav Krleža prebjegao u Beograd da se kao dobrovoljac prijavi u srpsku vojsku i bori za slobodu, kada se i Frano Supilo oduševljavao srpskom vojskom koja „čuda čini”.
Tin Ujević je svoje knjige Lelek Sebra i Kolajna napisao na ekavici, ćirilicom i objavio ih u Beogradu. To je činio, kako sam kaže, iz političkih i idealističkih razloga. Taj isti gospodar riječi, umjetnik i boem, družio se sa mladobosancima, a u svom eseju Obrisi Jugoslavije napisao odu srpskom seljaku.

Gotovac pisao čika Peri

Tada i hrvatski kompozitor, Splićanin Jakov Gotovac, komponuje koračnicu Čika Pera, posvećenu kralju Petru I Karađorđeviću…
Dubrovački gimnazijalci su za vrijeme „aneksione krize” išli u protestne šetnje pjevajući pjesme o srpskom kralju Petru i crnogorskom prestolonasljedniku Danilu. Slične manifestacije ponavljale su se i u vrijeme tzv. „veleizdajničkih procesa” Srbima u Austro-Ugarskoj. Savremenik se prisjećao da su tada:
„Običavali dolaziti Dubrovniku u posjetu mnogi ugledni Srbijanci. Mi, ondašnji dječaci, u njima smo gledali Srbiju kralja Petra, koja ima da povede (…) kolo oslobođenja.” Nova faza, koja je označila buru oduševljenja i solidarnosti, osjetila se u dalmatinskim gradovima po otpočinjanju Balkanskih ratova.
U Splitu i Šibeniku, 10. novembra 1912, održavaju se veliki narodni skupovi u čast pobjede Srbije i Crne Gore. Gledajući takvu povorku u Šibeniku, jedan austrougarski oficir razočarano je zaključio da „srce ovog naroda ne kuca za Beč, ono kuca samo za Beograd”.

To je doba kada je Krleža prebjegao u Beograd da se kao dobrovoljac prijavi u srpsku vojsku, a Tin Ujević svoje knjige Lelek Sebra i Kolajna piše ćirilicom na ekavici i objaljuje ih u Beogradu

Pravnik i diplomata Lujo Bakotić veli:
„Dalmacija tada bijaše u stanju zdravog narodnog oduševljenja, koje bijaše proželo cio narod. (…) Sanjalo se, kao o događaju koji se približuje, o topuzu kraljevića Marka, bačenom u more sinje, koje će probuđeni Marko izvaditi iz dubine morske, te njim istjerati strane gospodare, i naše more i naše primorje čestitim i slobodnim učiniti.”
Po gradovima su sakupljani prilozi za srpski Crveni krst. Bakotić navodi da je za svega tri mjeseca u Beograd i Cetinje poslato preko 500.000 kruna. Bilo je i dobrovoljaca koji su odlazili na bojište. Uslijedile su represivne mjere austrijskih vlasti i raspuštanja opštinskih vijeća u Šibeniku i Splitu.
Prvi svjetski rat i progoni protivnika Monarhije napravili su duboke razdore, ali i zbližili iskrene rodoljube dva naroda.
Na samom početku rata zabranjena je upotreba ćirilice. U talasu antisrpskih demonstracija polupane su srpske radnje u gradovima, organizovani su antisrpski skupovi, podsticani šuckori i hapšeni narodni prvaci.
Karakteristično je i javno paljenje srpskih zastava i demoliranje srpskih institucija u Dubrovniku. Narodni tribun Srba iz Kninske Krajine, Onisim Popović, pogubljen u Šibeniku, ili Sinju, postao je simbol borbe i stradanja za slobodu u Dalmaciji. Pjesnik Vojislav Ilić Mlađi posvetio mu je prkosnu pjesmu Kako umire Dalmatinac. Krajem oktobra 1918. srpska vojska je izbila na prirodne granice predratne Srbije – na Drinu, Dunav i Savu. „Narodna vijeća”, nove vlasti jugoslovenskih naroda nikle na ruševinama Austro-Ugarske, pozivale su je u pomoć da uspostavi red na terenu. Timočka divizija je u novembru stigla u Dalmaciju. U međuvremenu, na primorju je uzavrelo.
Na narodnom zboru u Splitu, pred 10.000 okupljenih, moglo se čuti i da stiže: „osvit narodne slobode kad je Srbija, naš Pijemont, osvetila Kosovo”.
Josip Smodlaka, hrvatski politički vođ u Dalmaciji i potonji gradonačelnik Splita, piše da je u gradu, iščekujući 20. novembra srpsku vojsku, „čitavo građanstvo, muško i žensko, staro i mlado, stajalo nekoliko sati na ulici”, a za njom je „uz svu dužinu njenog puta vijugala jedna široka zelena rijeka od zelenila i cvijeća kojim je narod obasipao ratnike”.
Smodlaka im je poželeo dobrodošlicu: „Osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagosloven bio čas kada vas vidjesmo. Blagoslovena vam svaka stopa bila! Blagoslovene majke koje vas rodiše! Blagoslovena kolijevka koja vas je odnjihala! Blagosloveni opustjeli domovi vaši, koji se u crno zaviše da nama uzmogne sinuti ovo zlatno sunce slobode, što nas sada obasjava. Koliko smo čeznuli za ovim časom…!”

Blagoslov biskupa

Pominjao je i Kraljevića Marka i cara Dušana. Završio je govor kličući „unuku velikog vožda Karađorđa”. Majora Stojana Trnokopovića, komandanta srpske jedinice, posebno je pozdravilo udruženje žena, koje su mu uz velike riječi darivale srebrni lovorov vijenac.
Pjevačko društvo Zvonimir otpjevalo je srpsku himnu Bože pravde. Pred katedralom Sv. Duje srpsku vojsku je pozdravio i blagoslovio i splitski biskup. Slično raspoloženje, svjedoči Hrvoje Magazinović, vladalo je i u Zadru – ali su se umjesto srpskih ovdje iznenada pojavile italijanske okupacione trupe, na razočaranje Hrvata.
Uveče 13. novembra četa pod komandom kapetana Milana Đorđevića, sina bivšeg predsjednika Vlade Srbije Vladana Đorđevića, stigla je u Dubrovnik.
Susret Đorđevića i predsjednika dubrovačkog vijeća Pere Čingrije bio je dirljiv. Kapetan je saopštio da sa srpskom zastavom Dubrovčanima donosi slobodu i pravdu, jednakost i bratstvo. Čingrija se poklonio srpskoj vojsci, a dok je intonirana srpska himna Dubrovčani su je zasipali cvijećem.
Riječ je uzela Zora Hope, koja je poželjela dobrodošlicu „osvetnicima Kosova, viteškim sinovima naše majke Srbije”: „Oslobodioci naši. Slava vam se raznosi po cijelom svijetu. Svuda je ime Srbinovo najdičnije. (…) Vile ovih Dubrava povesti će novo kolo, more ovo, naše more, šumeći, pjevaće pjesmu zahvalnicu oko ovih žala, a srca naša ponavljaće vječno: da ste blagosloveni izbavitelji naši”.
Nebo je paralo klicanje okupljenih kraj Orlandovog stuba, mjesta sa kog su Dubrovčani vijekovima primali najvažnije vijesti. Dubrovački dnevni list Rad 1. decembra 1918. godine donio je sljedeći tekst: „Bio je lijep, vedar dan, kao i vedra radost oslobođenog Dubrovnika. Tisuće naroda, sa barjacima i narodnim i crkvenim. Paradni šeširi i crvene kape. Mlado i staro. (…)”
Možda Dubrovnik nikad ne viđe takvog zanosa kao onaj dan. Slavlje je trajalo do mrkle noći. I pjevalo se i obilazilo gradom. Pred Svetim Vlahom igralo se kolo. (…)
Istu večer kapetan Đorđević gromkim glasom javljaše narodu: „Stižu nam veseli citat glasi. 1. decembra proglašeno je jedinstvo države. Narod ga je prekinuo. Do neba se prolamaše poklik radosti: Živjelo jedinstvo ! Živjela sloboda! (…)”
Jedan akademik pročita narodu govor Regentov, a narod slavljaše Karađorđeviće. Na Dan ujedinjenja 1924. u gradu pod Srđem podignut je i spomenik kralju Petru Karađorđeviću. Njegovim imenom nazvan je i jedan dubrovački trg. Tako je nastajala država pomirenja, u kojoj nije bilo osvete za zločine počinjene nad srpskim narodom, u koju su primljeni i oficiri poražene vojske, u kojoj niko nije isticao zasluge oslobodilaca i dugove poraženih.
Podjele će doći kasnije. Ironija istorije bila je takva da je krajem XX vijeka baš u Dalmaciji proklijalo sjeme šovinističkog ludila. Maja 1991. svijet je obišla slika na kojoj hrvatski šovinisti napadaju vojnike JNA u Splitu i jednog od njih dave golim rukama.
Počeli su sukobi i u okolini Dubrovnika. Na Stari grad su oktobra 1991. pali prvi projektili; žrtva je bio Srbin – dubrovački pjesnik. Nestajala je jedna Jugoslavija…

Autor: Nemanja Dević
(Srpsko kolo)

Izvor: Slobodna Hercegovina

 

Vezane  vijesti:

Nemanja Dević: Zbog dobrih ljudi i Sunce sija | Jadovno 1941.

Nemanja Dević: Bio jednom Doda komandant.. | Jadovno 1941.

Nemanja Dević: Prebilovci su temelj, ali i ogledalo – svih nas

Još smo živi, još se borimo i još, prkoseći, igramo kolo

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top