Presuda Šešelju temelj za ukidanje Efbiha?

Zdravorazumski i pravedno, ništa drugo dr Vojislavu i nijesu mogli, nego da ga oslobode. I odštetu isplate. Ali ima vremena za žalbu i robiju. Hag je to.

Šešeljev slučaj je možda najočigledniji dokaz da je tzv. Međunarodni sud za zločine u bivšoj Jugoslaviji politički i estradni. Niti presuda Voji vojvodi dolazi slučajno sedam dana nakon one Radovanu. Tako i glavna svrha današnjeg čitanja presude, spada u domen industrije zabave.

U Efbihu i Zagrebačkoj guberniji namjerava izazvati val zgražavanja i nezadovoljstva, koji putujući medijskom magistralom u Srpskoj i Srbiji treba uzrokovati indukovanu psihozu, po kojoj je ovaj sud ipak sud. A sud je koliko je i tuta sud. Iz kojeg se pije mlijeko.

Ništa od nalaza tih zlih licemjera se ne treba prihvatati. Pa ni oslobađajuće presude.

Lijeva ruka boga

Za sada, predstava je uspjela u svojoj nakani. Komentariše se presuda, dosadašnja praksa kvazisuda, prognozira žalba, uticaj na druge procese… Sve kao da je NATO-ova inkvizicija iz Den Haga neka humanistička konstanta. Datost proizašla iz smislenosti, a ne siledžijske nepravde pervertirane u ispiranje mozga.

Države NATO su od završetka Hladnog rata (ne računajući ranije) izvršile nekoliko klasičnih agresija (npr. na Srbiju ili Irak), izazvale desetine građanskih ratova (npr. Sirija i Ukrajina), namjerno gađale civile, rušile mirnodopsku infrastrukturu, ubijale djecu, koristile kasetne bombe i osiromašeni uranijum.

Hag sudi drugima, da se ne bi sudilo njima. Pravi zločinci se skrivaju iza ove slatke predstavice, u kojoj se samopromovišu u desnu ruku Boga Svemogućeg.

Voju za Rašu

Nakon četrdesetgodišnje presude prvom, od parlamenta imenovanom predsjedniku Republike Srpske, u Sarajevu i Neovisnoj Republici Hrvatskoj je išištala očekivana histerija nacionalne nedoraslosti.

Pavelićevizovana Radio-televizija Zagreb, odmah je spakovala emisiju u kojoj je Zvonimir Čičak najglasniji i najjasniji u zahtjevima da se ukine Republika Srpska. U tom zanosu odbija čak i instant-orijentalni, donirani plačipizam zagrebačkog imama, koji je u studio došao sa malo bijelo-zelenog, srebreničkog hekleraja za reverom.

I to je sve.

Valja nam još dotrpiti žalbu na Karadžića, plus osuda i žalba za Mladića. Njima neće dodijati, ali će dodijati nama da ih slušamo i nerviramo se.

Pokidaše, koliko ukidoše

Dakle, ličnosti čiji su ekvivalenti u Beogradu Sonje Biserko ili Liht, u Zagrebu se helsinški zalažu za uzdrmavanje mirovnih sporazuma i predano rade na uslovima za nestabilnost i rat. Nije tako davno, pred kraj mandata Mesić prijetio slanjem svoja tri miga iz Jemena na Brčko.

U emisiji nam je još Tonino Picula demonstrirao da nema blage veze kako se zove Dodikova partija, a najrealniji je bio nekakav advokat, koji je tvrdio da Hag sudi pojedincima i da, nažalost, nema efekta po Dejtonski mirovni sporazum i RS.

Bilo bi stoga, da RTRS nije skup fanova HRT, bilo zaista zanimljivo organizovati sličnu emisiju nakon presude Šešelju. Baviti se nebulozama kako je oslobađajuća presuda jasan znak da se treba krenuti ka ukidanju Efbiha. Uspostavi Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kako smo i zacrtali 09.01.1992.

Činjenica da se to neće desiti, a takva rasprava je besmislena taman koliko i ukidanje Srpske, ukazuje da je u medijsko-mentalnom smislu ovaj šuplji sud ipak odradio svoje zaglupljivanje srpstva.

Zagrebu večeras neće smetati da kroz eter traži 28 godina za verbalni delikt, čak ni pored žive Ruže Tomašić i njenih svježih europarlamentarskih prijetnji Srbima protjerivanjem.

Ofucani kadiluk i izlizana nepravda

Po nekoliko stavki se da vidjeti da se autoritet ovog kvazisuda ruši i kod njega samog. Odnosno, da njegovi finansijeri žele pokupiti kablove i odvući satelitske antene na drugo mjesto.

Samo puštanje Šešelja je bilo mrtvi šoubiznis, kojim se pripremao teren za ovakvu presudu. Činjenica da ih predsjednik Srpske radikalne stranke danas nije udostojio ni sjedenjem pred kamerom i ekranom videolinka, a kamo li da mu Srbija plati kartu do Holandije, ukazuje na blagu izlapjelost ove kolonijalne institucije, od koje su se nekad tresle gaće svim društvenopolitičkim rukovodiocima srpskog nacionalnog porijekla.

Vojvoda je sklonjen da ne bi smetao Đinđiću i ekipi u postmiloševićevskoj eri izborne Srbije. Pa su iza odsječene glave narasli Nikolić i Vučić. Danas ga izbori na kojim se očekuje da će njegov nekadašnji mali od palube pomesti konkurenciju, ne vraćaju nazad u Hag. Izuzimajući Nikolićevu nedržavnički ličnu izjavu da je na ishod presude „ravnodušan“ (Kao da Šešelj nije građanin zemlje čiji je predsjednik?!), Srbija se, ne izručujući tri radikala stazama Florens Artman, ponijela prilično dostojanstveno u ovom slučaju.

Cijena koju je Vojislav platio u ratu sa Hagom je velika, ali on je pobijedio. Bez obzira na ishod žalbenog i izbornog procesa, činjenica je da se Hag obrukao čak i u svojoj kući. I da ga vrate u zatvor na više decenija, Šešelj je opet pobijedio. I svi mi koji smo za njega navijali, jer je imao najbolje izglede među ukazamaćenim u Nizozemskoj.

Srbija Šešelja danas nije čekala da se vrati i da svoj lik Meštrovićevoj skulpturi na Kalemegdanu.

Oslobodili su ga slobodnog.

Piše: Dani(j)el Simić, FRONTAL.rs