Predavanje Moje Jadovno i svjedočenje Ilije Ivanovića

Projekat Kultura sjećanja i pamćenja u utorak 10. aprila 2012. baš na datum kada je osnovana NDH i kada je Gospićka kazniona  1941. primila prve zatvorenike, proširio se u jednu novu dimenziju.

Procesi genocida i Holokausta i rane koje su oni donijeli viđeni iz perspektive žrtava i njihovih potomaka jesu komponenta bez koje se proces sistematizacije kulturalnog pamćenja ne može ni zamisliti.

Metodološka pletenica opštih i specifičnih istorijskih procesa koji su predhodili genocidu,  isprepletenih sa ličnom i porodičnom pričom potomaka žrtava komleksa  ustaških logora Gospić- Jadovno 1941 ispričana iskrenošću i posvećenošću dr Dušana Bastašića, predstavili su jednu novu kulminacionu tačku niza predavanja.  Ideološka i „vjerska“ podloga i priprema genocida, u krv hiljada nedužnih, najmonstruoznije pretvorena, polako se na primjeru  jednog geneološkog stabla pretvara u Jadovničku ranu  koje se, od davnina i njenih pranastanaka do danas, nezboravom protiv nje bori. Smisao svega jeste pobjeći od eufemizama  i statističke imaginacije i  pokazati da svaka žrtva i njeni bližnji jesu ime, riječ božija, jesu životna priča, jedna duša koja se krikom života sudara sa iskonskim univerzalnim zlom, koje je ovaj put svoje otjelotvorenje našlo u crnoj uniformi Nezavisne Države Hrvatske.

Upravo ta sveobuhvatnost i različitost niti povezanih u jednu priču koja se čudesnim mozaikom sklapa pred slušaocem, koji polako postaje sapatnik i saborac protiv svih „Jadovničkih rana“ koje svi u sebi nosimo, jeste ona blizinska prepreka prevaziđena, onaj zid srušen između  pršlog i sadašnjeg vremena. Jeste ona razlika između teorijskog predavanja i iskrene ispovijesti.

Podaci o kompleksu ustaških logora, u kojem je za 132 dana 1941. godine preko 42 000 žrtava , strašna preteča Jasenovca prostrta od gospićke kaznionice, velebitskih jama do ostrva Pag, kao najstrašnija činjenica potkrepljena nizom objašnjenja i detalja  nisu uskratili ni onu naučnu, saznajnu stranu prezentacije, naprotiv.

Suze u očima većine prisutnih pred pročitanom potresnom pričom majke mučenice iz jame koja, u krilu, drži umirućeg sina, komad  logorske bodljikave žice i kamen „svjedok“ zločina,  pokazali su koliko je rana tu svuda oko nas, a to je ona materijalizacija, očevidnost koja stvara saosjećanje kada slušalac postaje svejstan  veličine patnje i tragedije žrtve naših predaka.

Nažalost, današnja nebriga i pokušaj gašenja plamena sjećanja na najperfidnije načine čak i iz našeg naroda ne daju mira ni toj uspomeni .  Međutim učesnicima i organizatorima projekta koji si imali  priliku da čuju „Moje Jadovno“  dr Dušana Bastašića predsjednika udruženja Jadovno 1941. potpuno je jasno kuda se treba kretati na nimalo lakoj stazi pamćenja  i nezborava pravedničke žrtve.

Ispovijest Ilije Ivanovića, preživjelog jasenovačkog logoraša i učesnika proboja 22 aprila 1945.,samo je kompletirala  pogled na strašne dane genocida iz percepcije žrtve. Časni starina na divljenje svih prisutnih ,stojeći čitavo vrijeme, iznosio je svoja sjećanja na sužanjske dane , dane patnje , gladi i svakodnevnog susreta sa smrću dok je radoznalosti i posvećensot studenata istorije dostizala amplitudne visine. Posebna želja da se isprati svaka riječ, svaki pokret svijedoka najtežih dana srpske nesreće pokazala  je da se nije trebalo čekati do sada, da naš fakultet i studijski program ugoste i čuju suštinsku osnovu kulturalnog pamćenja, ispovijest preživjele žrtve. Iako to  pokazuje nedostatak sistemskog rada do sada, ponosni smo na činjenicu da su ovakvu stvar uradili upravo sami studenti uz nesebičnu pomoć ljudi entuzijasta .

Mirna potkozarska porodica koja je živjela od poljoprivrede, završava u Jasenovcu, a  tada trinaestogodišnji dječak upoznaje strahote uma zločinca u godinama kada je trebao imati najljepše djetinjstvo.  Brutalna smrt logoraša  zbog zalogaja kupusa, sistematsko razbijanje porodica, svakodnevni susret sa krvnicima,slika zarobljenica koje otpremaju u Gradinu nastojeći da ih ponize pred  strašnu smrt. Gglad kao vijesnik smrti i  zanimljiva priča  izbavljenja, koja tek počinje probojem, traumatični doživljaji posljedica logora nakon rata, slike koje su se kao na filmskoj traci odvijale pred slušaocima, ali koje su sa lakoćom prešle na pravu stranu poistovjećivanja sa  žrtvom preživljavanja njegove sudbine emotivno, bar na tren, bar na minut. Svaka riječ Ilijina dugo je odzvanjala i dobijala,  nekako, krunski eho  hodnicima ovog poslijepodneva. I nešto više  i od sat vremena  ove energične i iskrene primopredaje  strašnog iskustva genocida i Holokausta prošlo je kao tren, a stekao se utisak da bi, da je ova priča trajala  i mnogo duže, opet bi bila ovako toplo i znatiželjno primljena, iščekujući još…

Razgovor u kancelariji i silazak sa drugog sprata niz strme stepenice zgrade Filozofskog fakulteta i toplina riječi Ilije Ivanovića, koji je svoj život proveo učeći mlade,  donijeli su mi utisak  i sigurno saznanje  da upravo ova dva,gore pomenuta, svjedočenja Jadovna i Jasenovca, kao paradigmatičnih  pojmova  strašnih iskustaava, koje bi svi trebali  ne zaboraviti i prenijeti radi dobra  na naša pokoljenja , jesu ono što je Kulturi sjećanja i pamćenja  ulilo dušu žive riječi.

Izvor: UDRUŽENjE STUDENATA ISTORIJE “ DR MILAN VASIĆ“ BANjALUKA