Posjeta Jadu Našem

Vazduh je izrazito suh. Vjetar puše stalno. Usne pucaju, i ako je veoma sunčano u sred zime. Jerusalim, Brdo sjećanja, Jad Vašem.

Piše: Dani(j)el Simić

Sasvim je drugačiji doživljaj neke države kada u nju dođete zemljinom korom ili vodenom površinom, a potpuno drugi kada to učinite škripom guma o aerodromsku pistu. U Izrael, nažalost, iz našeg pravca gotovo je nemoguće ući drugačije nego vazduhoplovom. Izrael je u ratu sa svojim susjedima, koji tu članicu Ujedinjenih naroda ne priznaju, pa će vas čak i sam pečat ove države u putnom dokumentu (izuzev u slučaju Jordana i Egipta) spriječiti da pređete granicu arapskih zemalja. A vrijedi i obratno.

Da ste došli u zaista nesvakidašnju sredinu, vidite tek kada šerut (kombi-taksi) iz Tel Aviva krene prema Jerusalimu, i zastane na kontrolnom punktu, gdje djevojka naoružana dugom cijevi baci pogled po putnicima i vozačevoj dozvoli za rad. Do trenutka kada primjetite i zid, koji zemlju dijeli na najmanje dvije cjeline, zapažali ste uglavnom zapadnoevropski standard.

Kad na prvom semaforu u Jerusalimu, pred vas ispadne tridesetak bradatih ljudi u crnim skutima do zemlje i šeširima širokog oboda, sa sve tridesetcentimetarskim zulufima i bradama; onda bez nagovaranja shvatite da ste u drugoj civilizaciji.

U Izraelu se vidi mnogo toga što se ne zna. O Svetoj zemlji se da pričati naširoko i nadugo, ali ja ipak imam obavezu da prvo iznesem ono zbog čega se i letjelo preko Sredozemlja.

Otkud tamo?

Taman sam obavljao završne pripreme za porodičnu slavu i gosti su počeli da pristižu, kada sam dobio poziv od Dušana Bastašića, predsjednika Udruženje potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora „Jadovno 1941„. Stvar je bitna, kaže.

I jeste bila.

Bastašić dr Dušan je dobio pozivno pismo od nadaleko čuvene Ustanove za sjećanje na mučenike i heroje holokausta „Jad Vašem“ iz Izraela, da bi im izložio slučaj „Jadovno 1941“. Predsjednik udruženja me je, kad smo se nakon pola sata sreli, kao čovjeka koji je pomogao koliko je mogao rad ove institucije, počastvovao pozivom da mu se pridružim kao član delegacije.

Problem je predstavljala samo jedna sitnica.

Za posjetu ovoj izuzetno uticajnoj ustanovi, iza koje stoji država Izrael još od svoje nezavisnosti 1948. godine, kako bi se predstavili rezultati rada udruženja osnovanog 25.12.2009. godine, koje je ove godine uspjelo obilježiti prvi Dan sjećanja na žrtve, a tek naredne, ako Bog da, organizovati Prvu međunarodnu konferenciju o sistemima ustaških logora smrti Jadovno 1941 (nakon 70 godina!) – institucije naše države nijesu pokazivale preveliko zanimanje. Što je, naravno, eufemizam zbog političke korektnosti. A pošto ovo piše izvjesni D. Simić, vi čitajte: Živo ih zabole.

Tako je sve ovo što ćete čuti dalje, doneseno iz Azije „o svom trošku“.

Među svojima

Prvi šok koji doživite u Izraelu, osim klimatskog, jeste da sve ono što veoma mučno i teško pokušavate izložiti u svojoj zemlji i regionu, dobivajući u najboljem slučaju nezainteresovanost ili deklarativnu podršku, tamo nailazi na potpuno razumijevanje i oduševljenje. Svih. Ono što budi posebno iznenađenje, jeste još jedan pojam – poštovanje.

Bilo gdje u Izraelu, pri neobaveznom upoznavanju, u kafani recimo, ukoliko objasnite da ste tu zato što imate sastanak sa osobljem Jad Vašema, budite iznenađenje koje doziva još sagovornika sa susjednog stola, da čuju vašu priču. Zato je Jevrejima prilično teško objasniti da su srpske državne tvorevine naglašeno nezainteresovane za prezentaciju istine o genocidu, koji se desio nad njihovim rođenim narodom. Možda sam se ja previše družio sa političarima i diplomatama, ali oni to nikako ne kopčaju.

Neko logično objašnjenje se može plasirati na dušu komunističkom režimu, koji je indukovao laž, retuširao istinu i prizivao zaborav u službi „bratstva i jedinstva“. Čak ni sami sebi ne možemo objasniti, šta se dešava nakon surovog sloma te šarene laže u krvavim plemenskim sukobima devedesetih. Tako da je to bio jedan težak zadatak. Veoma težak. Pogotovo ako se trudite da budete predstavnik zemlje zbog koje ste se uporno trudili da kažete jedan te isti odgovor, kad vas pitaju: Where are you from?

– I’m from Republic of Srpska.

Još jednom smo se iznenadili, i osjetili se kao da smo među svojima, kada nam se direktor zadužen za digitalizaciju arhiva Jad Vašema, obratio na besprijekornom srpskom jeziku. Navika da se titule pišu u jednom rodu, krije zapravo Saru Pećanac, rodom iz Sarajeva, koja je zbog toga što su joj sarajevski „heroji odbrane“ upotrebljavali muža kao živi štit, izbjegla sa porodicom u Izrael.

Sara se odnosi vrlo diplomatski, no taj nezemaljski susret sa svojim jezikom u okruženju vrhunskog obezbjeđenja i najmanje pješadijskim vodom omladinaca sa oružjem, upotpunjavao je vanredan lik koji se titulira sa otac Jovan Ćulibrk. Jovan Ćulibrk je mnogo konkretniji u svojim vizijama šta i kako treba raditi na internacionalizaciji problema stradanja srpskog naroda u genocidu, vjerovatno zato što je koordinator Odbora za Jasenovac Svetog arhijerejskog Sabora SPC. Jovan živi i radi u Jerusalimu već osam godina, baveći se problemom genocida i usko sarađujući sa Jad Vašemom. Značaj njegove pomoći pri predstavljanju našeg problema, bila je nezamjenjiva.

Prije početka prezentacije kojoj su prisustvovali najviši dužnosnici Jad Vašema, u razgovoru smo od Sare, povodom zapuštenosti i i neulaganja u istorijsko sjećanje srpskog naroda, uspjeli izvući svega diplomatski intoniranu formulaciju „Srbi su naivni“. No pošo ovo izlazi iz tastature izvjesnog D. Simića, vi računajte da sam ja rekao: „Ne, Saro. Srbi su glupi“.

Srpski izlaz na more

Za posjetioce Frontala, već odavno nije tajna da je 1941. godine, po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, napravljeni logori Jadovno, te Slana i Metajna. Iako su za te vlasti iz Zagreba, čija ingerencija je sezala do Zemuna, u socijalizmu po pravopisu dodavali tzv. ispred imena, ta država je potpuno samostalno, bez ijedne instrukcije iz Njemačke ili Italije, počela da organizuje konclogore.

Ipak, za ono čitateljstvo koje privlači visok profil pominjanih imena, daćemo kraći sažetak prezentacije.

U njoj se navodilo da je to bila država po svim propisima, koji su potrebni da se nešto tako zove. Sa Poglavnikom (Führer), parlamentom i sudskom vlašću. Odmah su usvojeni rasni zakoni, a zatim je nezavisna hrvatska država izdala proglas, po kojem su svi Srbi (prekršteni ili ne) i svi Jevreji (prekršteni ili ne), imali biti odvođeni u sabirni centar smrti, koji se zbog toga ne može zvati konclogorom. Tu su ljudi u šumskoj zabiti okupljani na prostoru improvizovano ograđenom bodljikavom žicom, gdje bi čekali dan ili dva u redu da ih ubiju.

I to se zove Jadovno, gdje su vlasti hrvatske države koja danas ima isto ime, zastavu i valutu kao 1941. godine, uspjele za 132 dana da dopreme 42.246 ljudi. Tristotine i dvadeset dnevno.

320,04545454545454545454545/dan

Nešto od ovog broja je uspjelo da izbjegne smrt u jamama Velebita i dubinama Jadrana (oko dvije hiljade), ali samo da bi bili odveženi u Jasenovac, koji je Hrvatska država osnovala kada joj je onemogućeno da istrebljuje Srbe i Jevreje na tom području. Zna se šta je dalje bilo. Ujedno, Jasenovac na ušću dvije rijeke i dostupnošću komunikacija, bio je pogodnije mjesto za masovno okupljanje i likvidacije.

Ono što je posebno karakteristično za ovaj jadovinski, inicijalni logor smrti u Evropi, osim što je dokaz da su u Hrvatskoj oni izumljeni prije nego u nacističkoj Njemačkoj, jeste ono na šta se i jevrejski istraživači groze.

A to je da su ti ljudi bacani u kraške jame, koje su uske i duboke, strmih zidova. Najčešće bi ljude povezane u koloni par po par, te jednim lancem čitavu kolonu. Onda bi sužnje doveli do jame, nad čijim bezdanom bi maljem, čekićem, nožem ili nekim drugim hladnim oružjem ubili prvih četvoro ili petoro, a onda bi oni svojom težinom povukli ostale u dubinu. U dominionu Trećeg rajha ljudi su ubijani vatrenim oružjem ili otrovnim plinom.

Toliko su monstruozni bili zločini na Velebitu i na obali kod Karlobaga, da su Italijani bili prinuđeni da izvrše reokupaciju teritorije koju su zauzeli od Kraljevine Jugoslavije i predali u suverenitet Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako bi se zaustavio rad Jadovna i Slane. Italijani se nijesu toliko rukovodili humanizmom, koliko je bilo neophodno ugušiti prvi organizovani ustanak protiv nacizma u Evropi, koji je buknuo o Visokoj Krajini, Lici, Baniji, Ravnim Kotarima…

Rado ide Srbin u vojnike

Tada je došlo i do cijepanja ustanika koji su se do tada zvali gerilci (doslovan termin koji je korišten), te njihovo razdvajanje. Na četnike, koji su zagovarali kohabitaciju sa Musolinijevom Italijom u zamjenu za sigurnost života i imovine Srba; te partizane koji su se zalagali za nastavak akcija protiv njemačkih i italijanskih jedinica, bez obzira na užasne odmazde i kaznene ekspedicije koje su preduzimali i sami Nijemci. U Srbiji je to upamćeno omjerom 1 njemački vojnik – 100 srpskih civila.

Logori su zatvoreni, mnoge jame su zatrpane i o njima, posebno o ekshumaciji velikog broja leševa na Slanoj (jer su zatrpani kamenom, a ne zemljom, i širili su nesnošljiv smrad), saznajemo iz dokumentacije italijanske vojske. Još mnogo podataka koji bi rasvijetlili šta se dešavalo u ustaškim logorima smrti na Pagu, saznali bi ukoliko bi Italijani otvorili svoje vojne arhive, jer postoje tri fotografske rolne filma koje su snimljene prilikom asanacije terena koji je ostao iza ustaša.

Sve ovo je bilo izuzetno potresno za naše jevrejske sagovornike, koji su neka od svjedočenja pratili otvorenih usta. Za njih je bilo iznenađujuće da čuju ovo sve, kao recimo podatak da je od ukupnog broja ubijenih, 5 odsto jevrejskih žrtava. Među njima i čitava momčad svojevremenog fudbalskog tima Makabi Zagreb, koji se pred izbijanje rata kvalifikovao u prvu ligu Kraljevine Jugoslavije. Čitav tim je pohapšen i odveden na Pag gdje je i pobijen.

Prvo su odvođeni najjači, najpamentiji, najuticajniji i najbogatiji; da bi se jevrejski i srpski narod obezglavio i tako ih se lakše podvrglo istrebljenju. Kada je Nezavisna Država Hrvatska onemogućena u vršenju sistematskog zatiranja Srba i Jevreja, kako smo već rekli, preselila je svoje aktivnosti sjevernije u Jasenovac.

Zašto se proganjaju čuvari od zaborava?

U komunističkom periodu, Socijalistička Republika Hrvatska je činila sve da se zataškaju zločini počinjeni u periodu Drugog svjetskog rata, pa su mnoge od jama zatrpavane, betonirane, a ljudi koji su pokušavali da govore o tome van predviđenog mjesta, bili su otpuštani sa posla, ili na drugi način društveno degradirani.

Srbima je bilo zabranjeno da pričaju o zločinima koji su se desili nad njihovim narodom, te u Jasenovcu ništa nije očuvano kao što je to slučaj u Aušvicu. Sve zgrade su uništene, napravljene su idilične humke, a grobna polja nikada nijesu ekshumirana.

Zbog toga se svugdje u svijetu i danas snimaju na desetine dokumentarnih i igranih filmova i serija na temu stradanja Jevreja po getima i konclogorima, te je to postalo dio opšte kulture i obaveznog obrazovnog programa u zemljama Evropske unije. Poneko zna da su ubijani i Romi/Cigani. No, za genocid koji se desio nad pravoslavnim Srbima u istom tom periodu, gotovo da ne zna niko u svijetu.

Zašto se i danas to prepušta zaboravu ili diletantskim birokratskim aparatčicima, umjesto istoričarima i umjetnicima, meni lično (kao izvjesnom D. Simiću) ni dan danas nije jasno.

Holokaust je ciomasonistička izmišljotina

Sve što je u ovom skraćenom kursu iz naše zabranjene i zaboravljene istorije napisano gore, u zemlji iz koje sam doputovao u Izrael, dovoljno je da vas proglase nacionalistom. I onda počinju vama da naturaju paralele sa Trećim rajhom! U Izraelu je sasvim drugačija situacija, i ljudi se u potpunosti identifikuju sa vama.

Tako su nas primili još i u Muzeju boraca Geta, koji se nalazi u okviru kibuca na kraju rimskog akvadukta, pokraj grada Akko na sjeveru Izraela, blizu granice sa Libanom. Održali smo mnoge prezentacije i konsultacije, ali zbog smanjenja obima izvještaja, navešćemo još sastanak u Simon Vizental centru sa Efraimom Zurofom, Cvi Lokerom, istraživačem Jadovna porijeklom iz našeg kraja; te prijem kod patrijarha Jerusalimskog i sve Palestine Teofila III, koji je nakon patrijarha srpskog Irineja, takođe blagoslovio rad udruženja Jadovno 1941.

Jednom sam u emisiji, na televiziji gdje me skoro nikako pozivaju, rekao da se o Jasenovcu slobodnije može pričati u Jerusalimu, nego u Banjoj Luci. Ni slutio nijesam koliko sam bio u pravu.

Jer zamislite da vlasti u njemačkoj pokušaju sada vratiti svoju staru imperijalnu zastavu, preuzmu kontrolu nad spomeničkim područjima holokausta, te vrate valutu po imenu rajhsmarka; pa na sve to izjave da nije ubijeno 6.000.000.000 Jevreja, već se radi o 900.000 hiljada – čitava svjetska javnost bi počela da urliče. Ne bi više imao šta da traži u medijskom prostoru, neko ko bi se usudio da izjavi tako nešto. Zašto to niko ne radi pri pogledu na postavku u memorijalnom centru Jasenovac, sa one strane granice od 1991. godine nezavisne Republike Hrvatske; stvarno ne bih znao reći.

Zato znam reći da kod nas u Beogradu glavna tema ovih dana biva kada ministar inostranih poslova odluči da se ne ide na ispolitizovanu dodjelu Nobelove nagrade, i to upravo zbog politike. A kad se nakon dva dana obnovljena spomen-ploča na mjestu logora smrti Slana polupa, a hrvatska policija do dan danas ne nađe počinioce i kazni ih, to ne dospije ni za Dnevnik u 23. O tome što se ploča ne obnavlja o trošku iste te države, već o trošku UG „Jadovno 1941“, stvarno je politički nekorektno pričati.

Zar ne?

Što je još gore, u gradu koji su hrvatske ustaše zamislile da bude glavni grad NDH (poznat još i kao Banja Luka), ukoliko pokušate te činjenice otrgnuti od zaborava i inicirati izgradnju spomenika na Slanoj ili obnovu srušenog na Jadovnu, proglašavaju vas za nacionaliste i neprijatelje evropskog puta.

Lično me baš kao čovjeka zbuni i pogodi, kada čujem da neko kao Dušan Bastašić nema pravo da se bori za ekshumaciju zemnih ostataka svog djeda i strica, koji i dalje leže u jamama, ili dubinama Jadranskog mora. Zbog prenošenja aktivnosti udruženja kojem je ovaj čovjek na čelu, Frontal se proglašava za nacionalističko glasilo ili se u javnost pokušavaju proturiti slične sintagmatske nebuloze. Bez obzira što je i u analizama koje je sprovodio Medijaplan iz Sarajeva, utvrđeno da na Frontalu, kao najuticajnijem portalu u RS, ima najmanje govora mržnje usmjerenom prema pripadnicima druge vjere ili nacije u cijelom Dejtonskom kazanu (dakle, uključujući i FBiH).

Pri tome se to odnosi i na tekstove uredništva, ali i komentare korisnika ispod njih.

Ko je Dušan Bastašić?

To je čovjek, koji kaže da je mrzio svog oca zato što mu je pričao gnusne priče, kako su mu odveli oca (Dušanovog djeda) i 18godišnjeg brata i bacili ih u neznanu jamu. Živeći i studirajući u Zagrebu, pričajući kao Agramer, imao je problem sa pripovješću kada vojnik NDH na majčin vapaj da su u kući još samo djeca, otkriva Dušanovog oca i strica, i odvodi onog starijeg. Koji se nikada nije vratio.

Dušan onda kaže da je 1991. godine, shvatio zašto mu je to otac pričao. Vidio je jačanje Njemačke na političkoj sceni, koja je htjela novu podjelu snaga u Evropi i svijetu. Dolazak novog poglavnika (Pavelić/Tuđman). Promjena državne jugoslovenske zastave u onu sa šahovnicom. Osnivanje svojih oružanih snaga (Zbor narodne garde), počeci ubistava viđenijih Srba po Zagrebu, Splitu, Osijeku i drugim gradovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske.

Glorifikovanje perioda fašizma i isticanje bitnosti istog, zbog ponovne uspostave hrvatske državnosti nakon tolikih vijekova. Izbacivanje Srba iz Ustava. Otpuštanje istih sa posla (posebno u državnoj upravi i policiji) i marginalizovanje u društvu. Donošnjenje zakona o hrvatskom jeziku i njegovoj čistoći. Napade na legalnu oružanu silu (JNA) i to oružjem koje je stizalo iz zemalja bivših fašističkih saveznika. Uništavanje srpskih spomenika kulture i pokušaj nasilnog nametanja odluka o nekonstitutivnosti. Podrška Njemačke, Italije i katoličke crkve do stepena prvog priznanja od strane papinske države…

Dušan je u ovome uočio matricu. Kao stomatolog, poznao je simptome po scenariju iz 1941. Onda je jednog jutra ostavio sve što je imao, spakovao porodicu u kola i došao u Banju Luku. – Zbog one tatine priče, niko mi nije stradao, zaključuje predsjednik udruženja Jadovno 1941.

I to je on.

To je čovjek koji je svojim sopstvenim snagama i uz veoma požrtvovan rad, učinio za godinu dana više na otrzanju od zaborava ovog neizostavnog dijela naše povijesti; nego što su sve naše državne tvorevine učinile zajedno za proteklih 70.

Ko smo mi?

Ovo ne pišem iz želje da se neko pri novoj dodjeli ordena sjeti dr Bastašića, kao zaista zaslužnog pojedinca za ovaj narod i državu, već da se sjeti Jadovna i Slane. Da se uvede neki red i da se ozbiljno pristupi prikupljanju činjenica, zaštiti spomeničkih područja, te internacionalizaciji fakata o genocidu, što je jedino sposobno izvršiti presudan uticaj na Hrvatsku, u kojoj nikada nije obavljen posao denacifikacije i suočavanja sa prošlošću.

Primjera radi, zahvaljujući djelovanju Jevreja na ovom polju, termin „holokaust“ se u nauci može odnositi samo na stradanje Jevreja, bez obzira što je riječ grčka. Kod nas opet, nekom degeneričnom logikom, pojedinci sami prepuštaju moćne riječi drugima. Koriste u posljednje vrijeme isključivo termin Donja Gradina, što je samo jedan dio te cjeline epicentra zločina genocida, koji se zove Jasenovac.

Ovaj istinski simbol svih stradanja u sistematskom istrebljenju Srba tokom Drugog svjetskog rata, nakon napada na zaštićene zone UN (Republika Srpska Krajina), ostao je sa druge strane granice i ona je nekima dovoljna prepreka da se odustane od svog istorijskog naslijeđa.

Neradnici koji se boje svake inicijative, trebaju da se spriječe u privatizovanju pojmova kao što je Jadovno, Slana, Jasenovac, Šušnjari, pa i Drakulić ako baš hoćete. Posljednji pojam je sada predgrađe Banje Luke, a ostali su nekome izvor egzistencije bez ikakvog konkretnog pomaka na tom polju.

Malo je reći da budi bijes činjenica da postoje ljudi, Srbi, koji bi da spriječe održavanje Prve međunarodne konferencije o Jadovnu 1941. To naprosto neće proći: Oni koji žele da se žrtve zaborave, oni su koji žele da se žrtve ponove!

Ugledajmo se na sebe

Izrael je danas je danas ekonomski i vojno jedna od jačih zemalja svijeta. To je rezultat za koji je, prije svega, zaslužna ideologija ovog naroda, koji rigidno isistira na svom istorijskom sjećanju.

Jad Vašem je tako istinski ogroman kompleks, na preko 180.000 m². Sadrži Istorijski muzej holokausta, Dvoranu sjećanja, Spomenik za milion i po umorene djece, Muzej umjetnosti iz vremena holokausta, arhivu, istraživački istitut, biblioteku, obrazovni centar, Međunarodnu školu za studije holokausta, bezbroj skulptura, spomen-ploča, natpisa i komemorativnih mjesta različitog karaktera. Dovoljno je reći da u tituli ovog centra postoji odrednica kakvu mi slabo poznajemo, a ona je da je Jad Vašem „autoritet“ za bilo kakvu priču o holokaustu.

Apsolutno mi nije cilj da budem dio armije onih koji zazivaju da se „ugledamo na Jevreje“. Svaki narod ima svoju istoriju i svoju viziju budućnosti. Mislim da je vrijeme da prestanemo gledati šta radi ko okolo, već da uradimo ono što je najbolje za sopstveni narod. Apsolutno ne čudi da Srbima, koji još nijesu stigli od zaborava spasiti stradanja u dva svjetska rata, u ovom ratu neko nameće bez problema genocidnu titulu u svijetu. Oni koji ne uče svoju istoriju, ona im se redovno ponavlja, što smo 90tih najbolje vidjeli.

Ako 70 godina kasnimo sa Jadovnom, kad ćemo stići da se dostojno sjetimo Otadžbinskog rata i njegovih žrtava? Hoće li tada biti ipak malo isuviše kasno?

Zabavimo se Jadom Našim!

U Jad Vašemu je, doduše, jedino srpskim delegacijama dozvoljeno da postave dva vijenca. Jedan na mjesto pokraj vječnog plamena, a drugi na natpis koji označava Jasenovac. I nas su zaista srdačno primili, proveli nas kroz kompleks, uveli nas u arhivu koja je zatvorena za posjetioce, održali nam prezentaciju svog rada, izrazili spremnost na saradnju i preporučili kontakte.

„Jadovno 1941“ posjeduje arhivu koja je bolja od one koju ima Jad Vašem, kada je u pitanju čak i stradanje Jevreja u tom periodu i području. Stoga je najavljena mogućnost potpisivanja Protokola o saradnji, koji bi podrazumijevao digitalizaciju arhiva udruženja, koje bi kopiju ustupilo i Jad Vašemu. Tako Jadovno i Jad Vašem imaju u sebi više od te fonetske sličnosti, koja je mističarski možda i dokučiva.

Naišli smo zaista na razumijevanje i podršku. Problem je što u čitavoj postavci izvanrednog koncipiranog muzeja izgrađenog 2005. godine (da zamijeni stari), o Jasenovcu ima jedna sličica, bez pominjanja stradanja i srpskog naroda, dok je u Dvorani sjećanja Jasenovac (ne Donja Gradina!) nažalost obilježen latinicom. U Muzeju boraca geta, nadalje, piše još uvijek da su u Jasenovcu „ubijani partizani“.

Ako je to potpuno razumljivo u svjetlu Josipa Broza Tita koji se redovno slikao sa Jaserom Arafatom, koji je kod nas važio za neku vrstu simpatičnog političkog selebritija sa vanrednim stajlingom, te nikakvih odnosa sa Izraelom u to doba; neshvatljivo je zašto danas obrazovne institucije i nadležna ministarstva, odbijaju inicijative da se u školski program Srpske i Srbije uvrsti jasan program obrazovanja djece o ovom pitanju.

Za naše političare usta punih Evrope, treba naglasiti da je jedan od uslova pri ulasku u EU, da se „učenje o holokaustu“ uvrsti u školski program. Žalosti tako što će nam neko onda to zapravo nametnuti sa strane, u jednom paket-aranžmanu u kojem ćemo učiti sve ono što treba da znamo o Aušvicu, Varšavskom getu i srodnim pojmovima; ali u kojem neće biti ni slova o Jasenovcu ili Jadovnu. A zašto?

Zato što to nije posao ni Jevreja, ni EU, već je to srpski posao.

Ako zaključak postoji

U slučaju da ga ima, ja bih izrazio svoje nezadovoljstvo napisanim. Ne smatram da sam dostojno dotakao bilo koju od tema u tekstu. Tako ću prvo da obećam kako ću o ovome još pisati, a onda ću se pravdati time što je ovo sve kod nas prekriveno tolikim slojem prašine i paučine, da svaki pokušaj pisanja prerasta u obrazovno-propagandni traktat, koji uz silinu fusnota ne može nikako da se okonča.

Ukoliko je iko smogao snage da pročita do ovdje, uz izvinjenje poručujem da je ovo napisano isključivo kao moj lični izraz poštovanja prema radu udruženja koje danas obilježava godinu dana. Ne postojanja, već opstojanja.

Tako bih, u svjetlu toga da se MORAMO zabaviti o Jadu Našem, prije nego nam se opet ponovi, završio riječima proroka Izajije, koje su svojevrstan moto i ishodište Jad (mjesto) Vašema (ime):

Njima ću dati u domu svom i među zidovima svojim mjesto i ime bolje nego sinova i kćeri, ime vječno daću svakome od njih, koje se neće zatrti.

Izvor :