POMEN STAROBRODSKIM MUČENICIMA: Krst srpske Golgote na Drini

Predivno jutro osvanulo je na Drini. Nad mirnom vodom bjelasala se višegradska ćuprija kao biser u zelenoj svili. I ovog 22. marta 2019.-og ljeta Gospodnjeg pamtimo strašne časove prethodnih vijekova. Slavimo snagu 40 Hristovih vojnika iz Sevaste u Maloj Aziji, koji postradaše u 4. vijeku u ledenoj vodi, ali se ne odrekoše istine i svojih uvjerenja.

Pamtimo i Drinu koja je vidjela isto stradanje (možda i teže), mučeništvo srpskog naroda, 22. marta 1942. godine. Voda je zapamtila veliki Pokolj srpske mladosti na Mladence. Poklane djevojke i momke koji kao splavovi niz nju plove. Stradanje koje ne pamti ljudsko predanje, mučeništvo pred kojim nema krsta među narodima.  6 000 srpskih duša kao 6 000 zlatnih klasova požnjeveno je i bačeno u drinske virove.  Strašnije od samog zločina je što se o pokolju na Drini nije smjelo govoriti čitavih 66 godina.

Do 2008. godine srpski narod nije skoro ni znao za svoje strahotno mučeništvo. Srpski komunisti, najgori tlačitelji svog naroda, surovo su gušili istinu o zaklanju majki, djece i staraca, a za milost krvave Partije. I ne zna se da li je veći grijeh zločina na ustaškim kamama ili na bezbožnim srpskim rukama što progoniše riječ istine. Zbog teškog grijeha sinova prema rodu koji ih podiže i othrani ponovio se isti zločin na Drini, već 1992. godine.

Ostalo je zabilježeno da je 50 godina poslije masovnog klanja srpskih majki i djece u Starom Brodu, 14. decembra 1992. godine u selu Bjelovac koje pripada opštini Bratunac, srpski narod klan i davljen u Drini, baš od unuka istih onih ustaša iz Starog Broda. U Bjelovcu je tog strašnog decembarskog jutra 1992. godine žena Slavoljuba Filipovića skočila u Drinu sa svojom djecom, bježeći pred koljačima Nasera Orića iz Srebrenice. Jedno dijete je imalo 7 mjeseci, a drugo 3 godine. Za djecom je i sama skočila i nestala u mutnoj Drini. Tako se nad Srbima ponovio isti strašni zločin 50 godina kasnije. Ova nevina krv pada na srpske komunističke ruke.

Ispred hotela „Višegrad“ skupila se veća grupa višegradskih srednjoškolaca, njihov profesor i mjesni sveštenik. Brodić „Sonja“ čekao je na vezu ispod hotela. Sirena pusti snažan jek kao znak da iz Višegrada polazi srpska grupa na parastos mučenicima u Starom Brodu. Drina predivna, moćna i mirna kao da nas je nosila na svojim vodenim krilima. Sunce blago, oreol mučeništva.
Među nama je najviše srednjoškolaca, oslobođeni su nastave da bi mogli da odaju poštu precima koji u njihovim godinama zaustaviše živote. To su učenici Turističke škole iz Višegrada. Upoznati su na času istorije sa podacima za današnji pomen. Jedan mi mladić priča šta znao o Starobrodskim mučenicima. Zove se Aranđel. Razgovaramo o Republici Srpskoj i da li namjerava da ostane u Višegradu. Kaže da bi najrađe negdje otišao. Negdje daleko. Izgleda da nam je neko, onaj ko se predstavlja kao „naš“, ukrao slobodu, i Republiku Srpsku i žrtvu 23 000 poginulih ratnika. Republika Srpska koja nema budućnost za sinove njenih očeva tužna je i poražena.

Kanjon kojim Drina teče prema Starom Brodu čudesno je lijep. Litice su kao žive terase od surove ljepote. Podsjećaju na istoriju srpskog naroda – to je surova ljepota postojanja!
Sa nama plove dva vojnika međunarodnih mirovnih snaga u BiH. To su dva Slovaka sa svojim prevodiocem. Pozdravljam ih i pitam šta ih danas dovodi na ovaj pomen srpskog stradanja. Kažu da svake godine dođu na parastos u Stari Brod i da je njihova obaveza kao članova strane vojne misije da se upoznaju sa istorijom naroda BiH. Zahvaljujem se što su sa nama i upućujem poštovanje Republici Slovačkoj koja uporno ne priznaje lažnu državu Kosovo. Ljubazni Slovaci su me razumjeli.

Iza jedne okomite litice ukazao se bijeli krst. To je Stari Brod, Jasenovac na Drini. Krst srpske Golgote na živoj vodi. Iz daljine se vidi narod koji čeka na obali i mala kapela poviše njih.

Stupamao na tlo gdje je 22. marta 1942. godine bilo ljudsko klanje kao žetva žita. Preživjeli svjedoci su zapamtili da je najveća ustaška „moba“ bila između 16 i 17 časova tog dana. Ustaše su klale, a muslimani su išli uz pokolj i tijela bacali u Drinu. Hrvatsko cvijeće skrivalo je pogaženo srpsko žito.

Prvi spomen-krst u Starom Brodu podignut je tek 2008. godine, 66 godina poslije zločina. Osveštao ga je počivši dabro-bosanski mitropolit Nikolaj Mrđa.
Na postolju krsta urezani su stihovi i mapa zbjega na Drini.

„Zaustavljen život
Na obali rečnoj
Šest hiljada Srba
U tišini večnoj!“

Koljivo i vino bili su pripremljeni za pomen na 77. godišnjicu od genocida u Starom Brodu.
Mala kapela poviše spomenika izgrađena je sredstvima Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske i opština Rogatica, Sokolac i Višegrad, te nekoliko velikih priložnika, 2014. godine i posvećena sveštenomučenicima Dabro-bosanske mitropolije.

Na čelu ovog žrtvenog vijenca stoji Sveti Petar Zimonjić, sarajevski mitropolit koji je ostao upamćen po odgovoru rimo-katoličkom svešteniku i ustaškom namjesniku Božidaru Bralu, a na njegov upit da li će Mitropolija mijenjati ćiriličke pečate koji su postali nevažeći u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Sveti Petar mu je odgovorio: „Ćirilovo pismo se ne može ukinuti za 24 časa! A osim toga, rat još nije završen!“.

Kapela Svetih dabrobosanskih sveštenomučenika oslikana je prikazima stradanja srpskog naroda istočne Bosne u Starom Brodu. Lik Svetog Vukašina Hercegovačkog i Jasenovačkog, Svetog Petra Zimonjića, sveštenomučenika Bosne, naroda Romanije, Podrinja i Sarajeva…

Ispred oltara Časni krst donesen iz Jerusalima, a pronesen o Vaskrsu 2016. godine stazom Hristovog stradanja. Na zidu ruska ikona Presvete Bogorodice Zastupnice Stradalnih, molitveni prilog jednog ruskog bračnog para koji je ostao potresen pred istinom srpskog stradanja na ovom mjestu.

Pogled mi iz kapele pada na mirnu vodu. Da li je to voda ili grobnica, možda naša krstionica i pokajnica!?
Prisjećam se da je u ovu vodu skočilo oko 360 srpskih djevojaka u jednom danu, spasavajući od skrnavljenja tijela i duše. I jedan otac je ovdje potonuo sa šest svojih kćeri, jedna drugoj bjehu rastom do uva. Momci srednjoškolskog doba, kao ovi danas što stoje uz njihov spomenik, goloruki su se branuli od ustaških kama i bajoneta. Majke su podmetale njedra da zločinac ne probode kolijevke, starci kao janjci čekahu da ih nož razdvoji od zemnog tijela…
I sve ovo smo zaboravili, neznanjem oprostili, prepustili muku nemara, ostavili bez molitve!

Na čemu li bezvjerna Srbijo i neokajana Republiko Srpska misliš postojati?! Na kreditima od MMF-a?!

Ispred mermernog bijelog krsta upoznajem Spasoja Đerića. On je jedan od rijetkih preživjelih sa krvave Drine. Imao je u martu 1942. oko 3 godine.

– Moji Đerići su porijeklom iz Hercegovine, iz Nevesinja. Bila su tri brata, pa jedan ostade u Hercegovini, a dva se naseliše na plato Romanije. Moj čukunđed bješe Aćim Đerić, čuveni domaćin. U svoje vrijeme hvalio se među domaćinima da svoju porodicu od 30-oro čeljadi može medom hraniti. Jahao je na snažnom atu, imao tri sina i sedam kćeri.
Te 1942. godine i naša porodica izbježe u Višegrad, to je bilo 20. marta 1942. Pošto su nas vratili sa ćuprije prenoćili smo u Brankovićima kod đeda Ljuba. Sjutradan smo krenuli za Borike uklopivši se u kolonu naroda. Došli smo dokle su mogla kola i volovi. Što smo mogli ponijeti ponijeli smo, a drugo je sve ostalo na tom brdu. Volove smo puštali iz jarmova. Mom ocu je neko rekao da u jednom selu postoje veliki zbjegovi. On se vratio da vidi ko je taj narod. Kada se vraćao vidio je selo Sjeversko koje bješe ocrnjelo od ustaša. To je bila muslimanska i hrvatska vojska pod komandom Jura Francetića, sa zamjenikom Mijom Sičanicom i ustaškim satnikom Zulfagom Dumanjićem, muslimanom iz Dumanjića sa Rogatice.
Glavni zločinac je bio taj Zulfaga Dumanjić, naš komšija, satnik nad ustaškom satnijom.
Moj otac vidjevši zlo krenuo je da bježi. Za njim su pucali ali ga nisu pogodili. Zarobili su tada mog strica Luku i strinu Radojku. U tom selu su ustaše zanoćile 21. marta 1942. godine.

Otac je poznavao Brana Popovića koji je na Drini narod prevozio čamcem, te je 22. marta našu porodicu utrpao na čamac. Sjećam se da je do pasa zagazio u vodu, a crni kaput mu se raširio na vodi. A narod nagrnuo na čamac, ne daju ocu da uđe, udaraju ga po rukama! Tada on istrže nož, a svi od čamca odskočiše. Tako je ušao, a naša porodica je prešla u Srbiju i spasila se. Vratili smo se kući tek poslije oslobođenja.

Spasoje Đerić još dodade:

– Ovdje je bio genocid, u Jasenovcu je bio genocid, istrijebljenje jednog naroda, a ne ono u Srebrenici što na silu tako zovu! Kako niko od vas novinara ne upita te „majke Srebrenice“ kako one žive ostadoše, odakle to one gledaše Srebrenicu! Niko ih još to nije upitao!
A one idu po svijetu, a neko im plaća da šugaju srpski narod!

Zazvoniše zvona, spusti se mir i tišina.
Sveštenici zapjevaše tropar Starobrodskim mučenicima.
Uz desnu obalu Drine ukaza se jedan čamac koji je plovio prema sredini toka. Pomislih, a skoro mi se i učini, da je to onaj isti brodar što bješe spasavao narod u martu 1942. godine. Možda je i sada prevozio duše koje nevidljivo pristizaše na svoj pomen.

Autor: GORAN LUČIĆ

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA

Vezane vijesti:

Pomen starobrodskim mučenicima na Drini