Pokrivalica: Lordan je već dobio pare

U Banjoj Luci je gotovo reprizirana scena kada Milan Bandić, dan nakon što je potpisao peticiju da srpsko pismo ne može biti korišteno u Vukovaru, dočekan od gomile novinara i sa ushićenjem. Da bi ih još dodatno ponizio „šalom“, kako mu se to nikad ne može desiti u Zagrebu kojem je gradonačelnik.

Naravno, niko ga nije pitao da li ga je sramota i otkud mu obraz da nakon tako nečega dođe u Banju Luku, a pogotovo gradonačelnik-domaćin. Koji je, da ima nacionalnog i državničkog dostojanstva, nakon potpisa na takvu protivsrpsku peticiju trebao otkazati sastanak.

Prije filma o Jasenovcu, da kažemo da je broj žrtava nebitan

I danas je tako, mada ne sasvim bez reakcije, Lordan Zafranović ničim izazvan izjavio da mu broj žrtava Jasenovca nije bitan. Zamislite da je neko u Jerusalimu izjavio, sam u svom uvodnom govoru, broj žrtava Aušvica mi je nebitan (ali hoću vaše pare)?

U publici, kao podršku, u tom trenutku je pogledom potražio vladiku Jovana Ćulibrka. Predvodnika u projektu revizije i smanjenju tog broja sa 700.000 na 80.00 i ovih dana čuvenom po korištenju latinice mimo Ustava SPC.

Pri tom je indikativno da je on iz sasvim druge eparhije, koja ima sjedište u Hrvatskoj. Banjolučki vladika iz užeg izbora za patrijarha srpskog, gospodin Jefrem, nije želio da se slika sa Lordanom Zafranovićem. Bez obzira što je druga polovina logora Jasenovac, stratište Donja Gradina, na teritoriji njegove eparhije i događaj se održava par stotina metara od vladičanskog mu dvora.

To ništa nije slučajno. I jedan je, zajednički cilj učesnika.

Pare mimo konkursa

Predstavljanje projekta filma u Banskom dvoru, samo je pokriće za vlast, što su organizatori i najavili. Nakon inicijalne latinične, smandrljavši ćiriličnu afišu i rekavši da su vremenski ograničeni „jer imaju dogovorene druge zvanične sastanke“.

To će reći da je javna rasprava o tako bitnom izdvajanju udešena u svrhu pres konferencije na kojoj reditelj nije mogao čak ni da daje izjave pojedinačnim medijima. On je došao po novac bez zvaničnog konkursa Vlade RS.

Javna rasprava je otaljana u sat vremena, kao pokriće za uzimanje novca bez javnog tendera i izbora najpovoljnijeg ponuđača. To je nešto čemu se domaći filmski radnici nikad ne mogu nadati.

Posebno ako se zna da je za domaću filmsku proizvodnju, recimo 2017. godine, Vlada RS izdvojila čak 62.000 KM. I taj iznos je sve manji i manji. Bar za domaće filmadžije.

To je ono o čemu domaći, pogotovo „nezavisni“, a pogotovo nevladinićki mediji, neće pisati kao o pronevjeri narodnih para.

Domaći umjetnici će takođe šutiti, gledajući da se i oni dodvore i ogrebu kod onih pred kojima njihove gazde imaju SFRJ-kompleks. Nema veze što će jesti Lordanove otpatke u najavi „gro će filma biti snimljeno ovdje“. Kao da mu trebamo zahvaljivati, a ne da takve stvari trebaju biti dio ugovora o finansiranju.

Bez dileme: Novci idu svim jugopatolozima

Lordan Zafranović, reditelj koji je četnike predstavljao u titoistički grotesknom maniru, ni manje ni više nego kao gusare na brodu, služeći svim svojim potencijalima Titovom režimu u falsifikovanju istorije, sasvim je sigurno dobitnik sredstava Vlade Republike Srpske.

O tome govore i najave režimskih, i drugih medija, kao i njihovo veliko prisustvo. To što je neko Hrvat i radio je protiv srpskog interesa, to vam u Srpskoj dođe kao plus da tražite novac.

O tome će svjedočiti da u gotovo nijednom neće biti podatak, kako je odbio da odgovori na to pitanje.

Da li ga je sramota, nakon svega, da dođe u Banju Luku i traži pare?

To što je izjednačavao četnike i ustaše, danas nikom nije bitno. Bitno je samo u Hrvatskoj, gdje ovakav prizor i projekat ne bi prošao ni graničnu kontrolu. Ili prvo nju.

Kada je 700.000 KM dobio Goran Marković, takođe titoistički dvorski režiser, odnosno 1.500.000 KM sada već sasvim nepodnošljivo srbofobično artikulisan Srđan Dragojević, zašto taj novac ne bi dobio i Zafranović? I stvarno, zašto da ne, kad se već dijeli? I zna se jasan kriterujm.

Pokriće za javnost će biti oduševljenje koje je izazvalo samo postojanje filma Dara iz Jasenovca, rezultat smo vidjeli sa Turnejom i Sv. Georgijem. Naravno, domaće medije najviše zanima izjava Biljane Srbljanović da li je Dara Plagijat „Djece Kozare“. Ne pitajući se šta znači kad se jedna takva osoba zauzme i hvali neki scenario i reditelja!?

Spisak zasluga

To što je dobio pare od Filmskog centra Srbije i nije neko iznenađenje. Pogotovo, ako u obzir uzmemo da je novac sa iste adrese dobio i film Posljednji Srbin u Hrvatskoj, koji kroz oblandu treš zombi horora i honorara za autošoviniste kao Sergej Trifunović, relaksira međunacionalne tenzije ismijavanjem etničkog čišćenja Srba 1995. godine, agresijom na zone pod zaštitom UN.

To što želi da mu u filmu glume autošovinisti Nikola Kojo i u Hrvatskoj angažovana Anica Dobra, a ni jedan imenovani glumac iz Srpske, to mu je za domaće donosioce odluka i njima poslušne medije – samo plus.

Kod nas vlada teški poltronizam prema svakome ko je bar malo poznat, posebno iz vremena komunističkog režima koji je Srbe za antifašističku borbu nagradio podjelom u šest republika i dvije pokrajine. Slovence izlazom na more, a Hrvate Istrom i Prevlakom.

To što hoće za naše pare da napravi nekakav centar, kako kaže „s one strane Une, to će nam biti korisno taman koliko i odlagalište otpada na Trgovskoj Gori. Još je jedan u nizu pluseva da mu Republika Srpska da pare, koje još nije dobio od Hrvatske.

Ukratko: Nije ga stid

Banja Luka je iskompleksirana kasaba bez ikakvog dostojanstva, a posebno je u čitavoj Srpskoj na niskoj cijeni bilo kakav oblik ponosa. Kako se u politici možete presvlačiti, pa jedan dan biti papak, a drugi dan heroj borbe protiv „režima“, tako vam je hiljadu puta gore u umjetnosti koja od politike i zavisi.

Na pitanje da li ga je stid biti u Banjoj Luci i tražiti novac, a u životu je marljivo izjednačavao četnike i ustaše, isprva nije htio da odgovoriti, da bi na ponovljeno pitanje, kada se počeo obraćati skupu sa visoka i gotovo ljutito, on rekao:

Provjerite u Splitskim arhivama šta sam ja našao.

Ako je to odgovor, onda vam je odgovorio koliko mu je stalo do javnog mnenja u Srpskoj, koliko se boji negativne narodne reakcije, a posebno kakav film namjerava da snimi.

Ton, kamera, idemo….

Izvor: FRONTAL.RS