Obezglavljenje Srbije i njene prestonice došlo je kao kulminacija planski sprovođene terorističko-zločinačke aktivnosti vrha KPJ.
Spomen obeležje žrtvama komunističkog terora u Lisičijem potoku (Foto: Mondo)
Evo nam još jednog 20. oktobra. Evo nam najave još jednog u dugom nizu tradicionalnih obeležavanja datuma oslobođenja Beograda od nemačke okupacije tokom Drugog svetskog rata.
Evo nam i još jedne projave višedecenijskog zaglušujućeg muka srpske javnosti, pre svega i iznad svega predstavnika nadležnih državnih institucija Srbije kao i brojnih domaćih nevladinih organizacija za promociju i zaštitu ljudskih prava, a u pogledu njihovog odnosa prema notornoj činjenici da su u Beogradu upravo od tog 20. oktobra 1944. do marta 1945. godine (i u celoj Srbiji još od septembra 1944) nosioci nove komunističke vlasti sprovodili revolucionarni teror i, uglavnom bez suda i osude, lišili života najmanje 60.000 žitelja Srbije.
Proces učvršćivanja komunističke vlasti i nametanja kominternovsko-staljinističkog poretka u toj, od nemačkog okupatora tek oslobođenoj Srbiji, karakterisala je primena tzv. „divljih čišćenja“ koja su planski i sistematski sprovođena po direktivi rukovodećih struktura Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), a preko posebnih jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), odn. pripadnika zloglasnog „Odeljenja za zaštitu naroda“ (OZNA).
Masovne grobnice žrtava komunističkog terora u Srbiji
Naime, nakon oslobođenja Beograda i ostatka Srbije od Nemaca, u naletu masovnih likvidacija „klasnih neprijatelja revolucije“, na desetine hiljada žitelja, pretežno pripadnika tadašnje građanske elite Srbije – profesora, učitelja, sveštenika, advokata, studenata, đaka, slikara, glumaca, novinara, državnih činovnika, zatim i bivših oficira i žandara, seljaka, trgovaca, zanatlija i radnika… bukvalno je pobijeno, oteta im je imovina, a stotinama hiljada članova njihovih unesrećenih porodica su dugo zatim, a mnogima i trajno, sistematski uskraćivana najosnovnija građanska i ljudska prava.
Ovo obezglavljenje Srbije i njene prestonice došlo je kao kulminacija jedne planski sprovođene terorističko-zločinačke aktivnosti vrha KPJ koja se na celoj teritoriji okupirane Kraljevine Jugoslavije, od samog izbijanja građanskog rata 1941. godine, konstantno manifestovala u vidu tzv. „druge faze revolucije“ imajući za cilj iskorenjivanje političkih neistomišljenika u srpskom narodu i to primenom metoda pojedinačnih i/ili masovnih fizičkih likvidacija.
Karta stratišta u Beogradu
U kontekstu višedecenijskog prećutkivanja, prikrivanja, pokušaja umanjivanja obima pa čak i ideološki ostrašćenog pravdanja ovog strašnog zločina koji je proizveo katastrofalne posledice po srpski narod, a čiji se efekat van svake sumnje oseća i danas na početku treće decenije 21. stoleća, parafraziraćemo jednu ranije izrečenu misao sadašnjeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Gospodina Amfilohija (Radovića):
Prikrivanje i pravdanje bratoubistva opasnije je od samog zločina, jer je njegovo ovekovečenje i produženje svedočanstvo neizlečive zatrovanosti zlom i ubijanje nade da će bilo kada Kain zatražiti oproštaj od zaklanog Avelja i pokajno pohitati u njegov zagrljaj, njemu i njegovom potomku.
Izvor: Stanje stvari
