Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Iz šume u kojom smo se skrivali nedjeljama bježali smo prema Hutovu blatu, preko Rijevaca i Mrvića, na pravcu na kojem je kasnila ustaška blokada. Djed i Miho su se odvojili. Djeda su to jutro uhvatili i ubili u Šarića smrekama, zajedno sa Milanom Medićem
Prebilovčanin Pavle Bulut (89) u ratu je izgubio deset članova porodice. Imao je manje od 14 godina kada su ustaše upale u njegovo rodno selo i napravile zločin koji je ovo mjesto upisalo u svjetsku istoriju kao najstradalnije selo u Evropi u Drugom svjetskom ratu. Pavelićevi koljači su 6. avgusta 1941. godine ubijali žene i djecu bacajući ih u jamu Golubinku kod Šurmanaca. U Prebilovcima je potpuno uništeno 57 porodica, a 36 ognjišta je ugašeno. Stradanje su od hiljadu preživjela samo 172 stanovnika Prebilovaca.
Motivisan željom da se sačuvaju mošti mučenika Pavle Bulut bio je jedan od osnivača i višegodišnji predsjednik skupštine Srpskog nacionalnog društva Prebilovci. Jedan je od najpoštovanijih Prebilovčana koji svojim pregnućem i radom predstavlja srce i dušu udruženja. Imali smo priliku da se uvjerimo koliki je njegov autoritet među brojnim članovima ovog društva. Naime, dok smo radili ovaj intervju koji je Pavle godinama izbjegavao, zvonili su telefoni. Prebilovčani sa raznih strana svijeta su se odazivali pozivu za prikupljanje priloga za obnovu potpornog zida ispod Doma kralja Milutina. U razgovoru za Glas Trebinja ovaj vitalni i mudri starac opisuje kako je sudbina predodredila da ostane svjedok zločina i jedan od rijetkih preživjelih.
– Nedjeljama smo se skrivali spavajući u brdu da bi nas napad ustaša u jutro 4. avgusta 1941. godine zatekao iznad Zojmira. Sa mnom su bili: djed Ilija, stričevi Miho i Gojko, brat Milko, te Mladen, Stevo – prisjeća se Pavle Bulut.
– Bježali smo prema Hutovu blatu, preko Rijevaca i Mrvića, na pravcu na kojem je kasnila ustaška blokada. Djed i Miho su se odvojili. Djeda su to jutro uhvatili i ubili u Šarića smrekama, zajedno sa Milanom Medićem. Pred Mihu, koji je jedini imao pušku, izbile su ustaše. On se snašao i zapucao, pa su se ustaše razbježale, što je Mihi omogućilo da se probije iz obruča. Osam dana smo dijelili nešto malo hrane i nekako preživljavali. Kako sam bio najmlađi, dobio sam posljednje parče hljeba, a potom dva dana nismo imali nikakvu hranu.
– Da li ste mogli da dođete do hrane?
– Dogovor je bio da moj brat Milko i rođak Mladen idu na Košćelu da traže hranu. Pošto se nisu vratili iste noći, bili smo uvjereni da su stradali, jer smo čuli pucnje. Dogovor je bio da, ako se ne vrate, nas četvorica idemo u Kravaricu, gdje smo pored sela imali naša imanja. Stigli smo do ograda i vinograda Bulutovih i sakrili se u žbunje. Na našu sreću stigli su ubrzo Mirko i Mladen, koji su pretpostavili kakvo će biti naše kretanje. Oni su se sklonili u jednoj maloj čatrnji u kojoj su predanili. Njih dvojica su otišli u partizane ne dočekavši slobodu. Obojica su poginula 1945.
– Šta se dalje dešavalo sa Vama?
– Tokom naredne noći povrijedio sam oko. Po noći smo u vinogradu Mirka Buluta tražili rano grožđe. Kako je bio mrak, zakačio sam za kočić koji je pridržavao lozu i povrijedio oko. Stric Gojko me je uputio u Tasovčiće kod njegove punice. Tada je bila javna objava da se Prebilovčani jave, da ih NDH neće više dirati i da su ubistva zaustavljena.
– Niste se odazvali pozivu?
– Bila je to još jedna hrvatska podvala, na koju nas je upozorio naš komšija Halil Đulić, koji nas je posavjetovao da se nikome ne javljamo. Mi nismo ni imali tu namjeru. Nažalost, mnogi nisu mogli da izdrže glad, neki su nakon vijesti da su im stradali članovi porodice izgubili i želju da žive, tek tog dana javilo se pedesetak naših komšija i svi su pobijeni na zvjerski način u Morinom otoku.
– Poslije novih zločina kakav ste izbor imali?
– Sudbina je htjela da poslušam strica i odem u Tasovčiće. Još dok sam prelazio preko polja, neka djeca su me prepoznala. Bili su to đaci koji su išli u građansku školu u Čapljini, koju sam i ja pohađao. Išao sam sa rukom i maramicom preko oka i dugim kaputom, koji je služio i kao pokrivač, u kratkim pantalonama, opancima i košulji. Prešao sam preko ceste kod stričeve punice kojoj su ustaše tih dana ubile sina i muža. Čim sam se pojavio u dvorištu ona je počela da plače uvjerena kako će ubiti i nju i mene. Tek što sam stigao nešto da pojedem, ustaše su stigle na vrata i odvele me u Čapljinu u logor koji se nalazio u zgradi Crvenog krsta. Tu su me predali stražaru. Čekao sam dok nije došao logornik Franjo Vego, koji me je ispitivao gdje sam bio, sa kim, kako sam stigao u Tasovčiće… Na kraju me je pitao koliko imam godina, ja sam odgovorio nepunih 14. Kad me je ugledao takvog sa povrijeđenim okom potpuno iscrpljenog rekao mi je da se vratim u Tasovčiće.
– Kako ste zaliječili oko i da li je bio moguć opstanak u Tasovčićima?
– Jedna od žena iz porodice Misita mi je nekim kamenčićima zaliječila oko. No, Vego je ipak u Tasovčiće poslao dvojicu ustaša, naoružanih puškama koji su mi naredili da idem pred njima. Bio sam uvjeren da će me negdje usput ubiti, a gonili su su me preko Modriča. Kod svakog zida i žbuna razmišljao sam da sam gotov i pomirio sam se sa tim. Međutim, sproveli su me u ustaško selo Hotanj, koje je najbliže Prebilovcima. Dijeli nas kanjon Bregave, koji se tu širi u polje široko nekoliko stotina metara, sa obje strane rijeke. Ostavili su me ispred kuće ustaškog glavara, odgovornog za sva zla koja su se desila tih dana. Toga dana bilo je veliko ubijanje Prebilovčana u Morinom otoku i vjerovatno je trebalo da i mene tamo odvedu. Međutim, taj ustaški glavar nije bio cijelog dana kod kuće, niti je tu bilo drugih ustaša iz sela. Ne znam da li samo tome dugujem što sam ostao živ?!
– Zar nisu upravo mještani iz Hotnja bili među zločincima?
– Tih dana dolazi i do podjela među Hrvatima. Naime, komšije iz najbližih hrvatskih sela očekivale su da će se domoći prebilovačkih imanja, pošto su oni poubijali tamošnji narod. Međutim, imanja uglavnom su podijeljena Hrvatima iz Međugorja i Ljubuškog, što je kod domaćih Hrvata izazvalo nezadovoljstvo. Govorili su razočarano: „Mi pobismo Prebilovčane, a njihova imanja dobiše Broćanci (Hrvati iz zapadne Hercegovine)!” Uglavnom, taj dan je prošao i ubijanja Srba su prestala. Italijani su preuzeli vlast i tako sam ja pukom srećom ostao u životu.
Prebilovačka imanja uglavnom su podijeljena Hrvatima iz Međugorja i Ljubuškog, što je kod Hrvata iz komšijskih sela, koji su najvećim dijelom izvršili zločine, izazvalo veliko nezadovoljstvo
– Da li ste znali sudbinu ostalih članova porodice?
– Saznao sam da su mi otac i brat živi. Ubijena je majka, djed , baba, dvije sestre, strina, troje djece od stričeva… Bilo je strašno sve to preživjeti. U ratu mi je stradalo 10 čeljadi iz domaćinstva. Vratio sam se u rodnu kuću krajem avgusta. Prethodno su ustaše izvršile i posljednji upad u Prebilovce kada su 28. avgusta pobile devetoro starijih ljudi, žena i djece. Svi koji su preživjeli ustaške pokolje u ljeto 1941. godine vratili su se u selo. Bilo je 156 muškaraca i 16 djece i žena. Počeli smo na sve moguće načine pribavljati oružje. Već u septembru većinom smo imali puške i po koju bombu. Poslije nekoliko sastanaka dogovoreno je da se u selu formira partizanska četa.
– Da li je bilo novih ustaških napada?
– Ustaše više nikad nisu ušle u selo. Prebilovci su tokom čitavog rata bili slobodna teritorija, tamo više niko nije mogao da uđe. Živio sam sa ocem bratom i stričevima do 1943. Godine, kada sam sa partizanima otišao i više nikad kasnije nisam živio u Prebilovcima. Otac se oženio i dobio je sina kome je dao ime po stradalom starijem sinu Milku, koji je poginuo u Trnovu kao partizanski starješina. Bio sam veoma vezan za njega i ta pogibija mi je bila jedna od najvećih rana. Preživjeli članovi porodice započeli su nove živote i djelovalo je da se zlo više neće vraćati u Prebilovce.
– Istorija se ponovila 1992. godine?
– U zadnjem ratu desio se novi zločin. Poginulo je sedam boraca rodom iz Prebilovaca i jedna starija žena je ubijena. Strašna rana bilo je rušenje hrama koje smo podizali i uništenje kostiju. To je pokrenulo sve nas koji smo rodom iz Prebilovaca da osnujemo Srpsko nacionalno društvo Prebilovci. Osnovni motiv je bio da utvrdimo šta je bilo sa kostima žrtava koje su izvađene iz jama i sahranjene u kripti u Prebilovcima. To je bilo vrijeme kada su stigli i prvi povratnici i kada se obnavljaju prve kuće. Osnivačka skupština održana je 2006. godine, skupili smo ljude i odmah smo krenuli sa radom, a podršku nam je tada dao i vladika Grigorije.
MNOGI UGLEDNI GOSTI I NE ZNAJU DA NISU STIGLI DO PREBILOVACA
Pavle Bulut čitav je svoj život pomagao obnovu Prebilovaca živeći za dan kada će Hram Vaskresenja biti osveštan. Mada su tog dana bile prisutne mnoge medijske kuće najstariji preživjeli Prebilovčanin nije zadobio njihovu pažnju. Fokus je bio na uglednim gostima i visokim zvanicama koji su bili smješteni na terasi prebilovačkog hrama.
– Kada je osvanuo dan osveštanja Hrama Vaskrenjenja na terasi hrama boravili su mnogi ugledni gosti iz svijeta politike, kulture, sporta, ali skoro da niko od njih nije došao do sela koje treba obnoviti i doma u kome su mošti počivale prethodnih godina. Mnogi od njih vjerovatno i ne znaju da do samog sela nisu ni došli.
Pitam se, kako će se selo obnoviti ako oni koji mogu da pomognu i ne znaju kako ono zapravo izgleda. Moram da kažem da je zaboljela i nepravda što je završna ceremonija oko osveštanja Hrama Vaskresenja protekla bez ljudi iz Prebilovaca. Ipak, nemamo vremena da rasipamo energiju na to, mnogo posla je pred nama. Treba da obnovimo zid, napravimo sportski teren, obnovimo kuće. Od priče i fotografisanja mala korist, mora da se radi!
– Šta su bile prve aktivnosti SND Prebilovci?
– Živjeli smo u nadi da ćemo ispod ruševina pronaći ostatke kostiju. Teren je bio ravan, a okolo duž zidova crkve virila je armatura. Mogli su se jasno ocrtati zidovi crkve, okolo je bila gomila smeća koja je vremenom nestajala jer je narod počeo da dolazi na parastose. Postojala je bojazan da su kosti odnijete i bačene u Neretvu ili da su na gomili spaljene, ipak nas nije napuštala nada da ćemo ih naći. Nismo gubili vrijeme nego smo odmah podnijeli i krivičnu prijavu u Sarajevu, koja nije zavedena već sakrivena i evidentirana kao materijal i nikad nije došla na dnevni red. U aprilu 2007. godine sastali smo se sa današnjim direktorom Predstavništva RS u Beogradu Mlađanom Cicovićem, vladikom Grigorijem i Jovom Marićem iz HET-a, koji je u to vrijeme bio u predsjednik Eparhijskog upravnog odbora. Vladika je nabavio nešto novca za istraživanje i već u junu je počelo prvo iskopavanje koju je vršio Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Banjaluke. Bili smo veoma srećni jer su se pronašle prve kosti. Tražili smo razne stručnjake i tokom 2008. godine prekopao se cijeli teren. Tokom istraživanja istakao se Milan Rundić, pukovnik JNA inače stručnjak za eksplozive.
– Šta su bili njegovi zaključci?
– Rundić je zaključio da su kosti uništene plastičnim eksplozivom i avionskim bombama i da je sama konstrukcija od silne detonacije odskočila dok su kosti letjele i zabijale se u beton. Po njegovoj ocjeni Hrvati su veoma stručno izvršili miniranje, ali Bog je dao da su napravili jednu malu greške u proračunu zbog čega je dio kostiju ostao sačuvan.
– Da li je postojao unaprijed plan šta sa sačuvanim kostima?
– Trebalo je naći način da se kosti sačuvaju što nas je podstaklo da obnovimo seoski dom. To je bio veliki napor. Ako izuzmemo crkvene objekte, dom je bio prvi obnovljeni društveni objekat Srba u dolini Neretve. Za njegovu obnovu utrošeno je oko 40.000 evra. Pomagali su nas mnogi privatnici, neko novcem, neko građevinskim materijalom.
– Kako vidite budućnost sela?
– Kada su pronađene prve kosti, bio sam siguran da će se hram obnoviti. Istina, u tom trenutku niko nije imao jasnu sliku kada će se to tačno desiti. Bilo je jasno da ako država ne uzme učešća da će naše društvo teško skupiti toliki novac. Moram priznati da nisam očekivao da će se tako brzo završiti jedan toliko velelepan objekat. Sad je realno očekivati izgradnju parohijskog doma i dok god postoji neko iz Prebilovaca ljudi će se tu skupljati.
Autor: Trifko Ćorović / Glas Trebinja
Izvor: Slobodna Hercegovina
Vezane vijesti:
Novi impulsi u obnovi Prebilovaca | Jadovno 1941.
